Da li čovjek sve,baš sve,na kraju preboli ?

'' Znam samo da su vjerovali da im je veza sudbinska, a i bila je, što je najgore... ''

Staneš i zapitaš se koliko u stvari znaš o sebi ; Dok si mislila da te ništa nemože povrijediti, da te nitko nemože slomiti, dođe ON...

Prođe godina dana, jednih prekrasnih uspomena. Prođu dani, za tren.
Budiš se, i prva stvar koja ti prođe glavom je ON...
Te prekrasne zelene oči, i onaj osmijeh.
Misliš da je sve savršeno, da imaš sve. I imala sam. Sve do jednog dana...


Rekao je neke stvari koje nije trebao, rekao je ono što najviše boli. Mislim si, nije vrijedan ni jedne suze, al opet, nisam se uspjela suzdržati, i sve je krenilo... Bol koju sad osjećam, nije ni približno takva kakvom je ti smatraš. Bio si idealan ; nasmijan, nježan, razuman. Imali smo problema, ali smo riješavali sve zajedno. Bio si najveći oslonac, i osoba koju je trebalo imati kraj sebe da bi se normalno funkcioniralo. Al tvoje razmišljanje bilo je sasvim suprotno od moga. Isto kao i ova bol sada. Misliš: ''Nije joj ništa, proći će, preboljet će.'' Neće. Uvijek će tu bit ona mala prazna rupica u duši koju si ti upotpunio. Izgubila sam jednu osobu, izgubila sam sad i tebe. Pitam se, što bi bilo da smo ostali zajedno? Znam, premladi smo da bi imali nešto više. I gdje sam sad? Izgubljena u vremenu, bez ikoga. U to ubrajam samo tebe.


Pustila sam prijatelje, zbog tebe. Izabrala sam tebe. Oni su otišli, svatko na svoju stranu. I napravili su nešto u životu. A ja, ja sam sada samo zarobljena u uspomenama koje su ostale iza NAS... Kažeš mi: '' Razbistri glavu! '', a ni sam neznaš da sam to baš i učinila. Vidjet ćeš i ovo jednog dana, možda se i sjetiš svega što se dogodilo. I onda ćeš promisliti o meni, i o onome što smo imali. I što će onda biti? Tražit ćeš me, znam to, osjećam... Al mislim da će onda biti kasno. Možda ću i ja nastaviti dalje, bez tebe, u stvari, sigurna sam da hoću. I onda, imati ću nekog kraj sebe, nekog tko me zaslužuje i zna cijeniti. I više neće biti tebe, barem ne u mome životu.

I onda shvatis da onog pravog sretnes samo jednom u zivotu i nikad vise. Da su samo jedne najdraze oci, samo jedan zagrljaj u koji se savrseno uklapas. Jedan osmijeh kojem se uvijek obradujes. I onda, kada to izgubis, cijeli zivot tragas za takvim istim, pravim. Ali ga nikad ne nadjes. I sa svakim pogresnim, uvijek se vracas njemu, jedinom pravom.

Sa njim sam provela najljepse dane zivota.
Sa njim sam upoznala novu sebe.
Ucio me nekim novim navikama. Voljela sam ih.
Nasmijavao me svojim glupostima, blesavim rijecima i pokretima.
Zajedno smo koracali ulicama posutim zrelim liscem i smijali se.
Smijali se tako ludo, histericno, budalasto, kao da niko vise ne postoji.
A nije ni postojao.
Bas u tim trenucima sa njim, zaista niko nije postojao. On, ja, mi.
Sa njegovim otiscima na sebi, svaku noc odlazila sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazila preko svakog njegovog dodira i smijesila se sama svojoj ludosti.
I nestrpljivo cekala jutro da opet mislim o njemu.
Ma svaki trenutak je mali i nedovoljan sa njim u mislima.
Tako sam sebicno i jako voljela svaki njegov pogled, svaki treptaj ocima, svaki prstic voljela sam pojedinacno. Nosic, usne, dodire.
Navike, izgovor, njega cijelog.
Danas.. Danas ga nemam.
On je sada zaboravio sve, i na drugom mjestu trazi nasu proslost.
Nece je naci.
Nece, ne moze.
Moze pronaci bolju ili goru.
Istu, nikada!


Volim te Jasmine, vise od zivota...

02.12.2012. u 09:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (6)

O meni:

Za sto dugih godina, Bog me kaznio bez tvog dodira... :(
Ti&Ja.
20.01. <3

"Toliko načina da kažeš VOLIM TE, a nikad dovoljno da kažeš koliko."

Kada neko kaže : " Ma bio je on dobar prije ovog,prije onog, prije toga ..." A ja kažem, ljudi koji su pokvareni takvi su oduvijek, samo sakrivaju i čekaju neko opravdanje da bez glume pokažu kakvi su ...

"I sve se svede na posljednju osobu na koju misliš prije nego zaspeš. To je osoba do koje ti je najviše stalo."

"Budi samouvjeren. Previše smo vremena potrošili upoređujući se s drugima i želeći da budemo nešto što nismo. Svako ima svoju snagu i svoje slabosti, i tek kad prihvatiš sve ono što jesi - i ono što nisi - tad ćeš potpuno uspjeti. ''

''Kako možeš bez njega? Mogu? Ko je rekao da mogu bez njega? Ja moram! To je postao moj zadatak, životna navika. Previše ga volim da bih mu kvarila sreću. Previše sam slaba da se borim za njega. Pustit ću ga, odtugovati ću i prežvjeti. Nadam se...''

‎'' Sada joj se najedanput pružila prilika koju je toliko iščekivala, ali je potajno priželjkivala da se nikad ne pojavi! Kako da se suoči s izazovima i opasnostima jednog života koji nije poznavala? Kako da napusti sve ono na šta je navikla? ''

Svi žale u životu za nečim. A ja.. Iskreno, nemam za čim. Neki bi mi na ovo rekli: " A one suze za njim?!" Ljudi pate za onim što su imali.. A ja njega nikad nisam ni imala. "Službeno" je bio moj, ali nikada mi nije "duhom" pripadao. Bio je svačiji, znam ja, svakoj je pripadao. Svakoj.. Samo meni ne.. I da me ponovo pitaju za čim žalim. Opet bi odgovor bio isti - Ni za čim!

Onda dođe dan kad ti postane svejedno. Shvatiš da nema nade i pustiš da vrijeme odradi svoje. Znaš,mnogi su mi govorili da sam to trebala ranije učiniti, biti hladna, nedodirljiva. Ali oni ne znaju kako je to stajati pored osobe koja ti je bila sve, i osmijeh i suza, a sada se ponašate kao da se još niste upoznali. Valjda još to nisu doživjeli ili.. ne znam. I ne želim da dožive.

.......

I ona ljubav kakva god bila, priznajem, meni je valjala, ali duša se predala, srce odustalo. I šta mi ostade? Sjećanje da sam ti se nadala i nada da ću se barem još jednom, nekome tako nadati. Kao što nadah se tebi. -


Onda je šapunla kroz plač: " Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bila iskrena.

Pitam se koje su razlike između muškarca i žena. Tko više voli? Tko više plače? Tko je hrabriji? Tko kome više nedostaje? Pa svi smo ljudi, svi smo isti, a ipak drugačiji na svoj način. Da li su stvarno žene osjećajnije, ili su muškarci zapravo kukavice koje se boje pokazati svoje osjećaje ?


Doci ce vrijeme kada ces se pitati otkud tolika ravnodusnost nakon onolike ljubavi, gdje je nestalo uzbudjenje kada bih te svaki put ugledala. Gdje je moja zaludjenost tobom?! Bit ce ti tesko, ali prestat ce. Patila sam i ja, pa zivim. Samo bez tebe u srcu. I odlicno je, vjeruj, nezamjenjiv osjecaj. A sam si nam presudio, sam si odredio svoju ulogu u mom zivotu. Sam si usao, sam izasao iz njega. Nema te vise, dragi, prihvati poraz vec jednom.

I čiji broj noćas da okrenem, tvoj ili njegov? Znam, on će se javiti, reći mi ono što želim čuti. A ti, možda se i ne javiš, ali taj čudan osjećaj dok biram tvoj broj, ne može se usporediti ni sa najljepšim rijećima.


"Okrznuo si me ramenom nekako više u ime uspomena nego u znak pozdrava. Niko to nije vidio; ni djevojka koja se smješkala na mom nekadašnjem mjestu, ni momak koji je umjesto tebe čvrsto stezao moju desnu ruku. I sve što je bilo među nama stalo je u taj jedan dodir - hladan i pomalo grub. I zaista tužan. Znam, želio si da znam da ti je teško, da ti je žao. I meni je bilo. Jer, mogli smo dijeliti mnogo toplije dodire, šaputanja, i na kraju, mogli smo dijeliti život, ali, ne... Sve je ostalo samo na tom pozdravu dva ramena i ubrzanom kucanju dva srca. Koje oni nisu mogli, a mi nismo željeli čuti..."

I sve te djevojke poslije mene,nadam se da su ti barem pokusale zamjeniti mene.Da su uspijele u to ne vjerujem,ne vjerujes ni ti a zelis...o kako samo zelis!

Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.

''Šta je ostalo posle nas ?
Nekoliko propuštenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilaženja kad se sretnemo i ime na koje još uvek reagujemo kada ga čujemo...
Nije ostalo mnogo od nas...
A činilo se tako obećavajuće ...''



"Jednoga dana ću da te prebolim. I baš tog dana ćeš shvatiti koliko me voliš."

''Možeš me prezirati, mrziti, psovati, nikad više ne pomisliti na mene, brisati me sa e-maila, fejsa, ne samo sa interneta, nego i iz duše, iz sjećanja. Samo jedno ti zabranjujem. Pazi, zabranjujem. Da me žališ.''


"Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje."

"Vidi je prijatelju. Ti nemaš pojma koliko te je ona voljela, šta je sve radila da ti budeš sretan sa drugima. Koliko noći je proplakala,a onda glumila da je sve u redu. A ti ništa nisi znao, bio si slijep. Zaslijepljen drugima, nisi shvatio da te je jedino ona voljela. Sad je pogledaj, smije se, nije joj bilo lako,ali poslije toliko vremena pomirila se sa tim da je nikada nećeš primijetiti. Ona je ostala potpuno ista, ranjena mnogo puta. Sada otvori oči! Gubiš je, a kad čovjek gubi tek onda shvati!"

"Kada budete spremni samo otići, a ne saslušati šta vam ima reći osoba koja je bila najvažnija u nekom periodu vašeg života, kada budete spremni ne dozvoliti da vam objasni stvari. Kada se ponašate da vam je svejedno i prazno slušate nešto što vama znači puno više nego što ćete ikada pokazati. Kada budete spremni otići od osobe koju volite, kada budete spremni ne povjeravati se svakome, spremni ste živjeti u pravom smislu. Ja jesam."

I na kraju svega, poslije toliko godina, ostala je samo dobra stara navika, da me ta poznata boja očiju svaki put dotuče, da se na poznatu boju glasa stresem i razniježim, da se na poznat smijeh i ja nasmijem i kažem "Sretan je, hvala Bogu." Najviše boli ono što je moglo biti, a nije bilo.

Razmišljanje o onome što je moglo biti, a nije bilo. O onome što je trebalo biti, ali sudbina tako nije planirala... I onda shvatiš, nije vrijedno. Više nije vrijedno ni minute tvog vremena, nijedne suze na jastuku, nijednog poziva sa sakrivenog broja, nijedne čaše pića za privremeni zaborav, nijednog pogrešnog i usputnog muškarca u tvom životu... Ne, nije vrijedno. Nije vrijeme za kajanje, nije vrijeme za nedostajanje. Vrijeme je za zaborav...

"Ponekad zastanete, pomislite da odustanete, ali nemojte... Ako bacite svoje snove, niko ih neće pokupiti. Borite se za ono što je vama važno i što je vama vrijedno. Ne dopustite da vam to oduzmu i sruše. Uvijek gledajte naprijed i samo naprijed, jer nikad nije toliko loše da ne može biti gore, a ni toliko dobro da ne može biti bolje... Na kraju sve ispadne dobro, ako nije dobro, znate da nije kraj."

"Postoje oni trenuci kada nam neke osobe nedostaju toliko da se čini da su negdje u blizini, a miljama su daleko. I nevjerovatno je kako nedostaju baš onda kad je sasvim nemoguće da budu tu."