Šegrtski zapisi

subota, 31.03.2018.

Bartol Kašić i Požega/Valpovo - preporuka za biskupijsko središte!


FOTO: Bartol Kašić i Valpovo

Povijest kršćanstva na prostoru sjeveroistočne Slavonije možemo pratiti od srednjega vijeka. Trenutačno dovoljno cjelovitu povijesnu interpretaciju razvoja kršćanstva možemo povezati s miholjačkom crkvom (današnji slavonski grad Donji Miholjac) koja se spominje u 11. stoljeću. „Zahvaljujući ugarskom palatinu Radonu, imamo podatke vezane uz područje Valpovštine, tj. njezinog zapadnijeg dijela Miholjštine. Konkretnije, podaci se temelje na darovnici kojom je Pečuškoj biskupiji za neke usluge darovao crkvu podignutu u čast svetom Mihaelu arkanđelu koja se nalazila kod rijeke Drave na području današnjeg Donjeg Miholjca. To se zbilo 1057. godine. Na temelju dosad poznatih saznanja možemo zaključiti da je potonja crkva starija od ostalih bogomolja na području današnje Slavonije. Zanimljivo je još spomenuti da je u srednjem vijeku uz Karašicu bila još jedna crkva posvećena svetom Mihaelu. Nalazila se u naselju Szentmihály, ime koje su nosila i naselja na prostoru današnjeg Donjeg Miholjca. Postoji naznaka da je to naselje formirano u 8. stoljeću i da je prema dostupnim arheološkim izvorima nastavilo egzistirati kroz sljedeća stoljeća.“

Uz župu koja je prethodnik današnje miholjačke župe tijekom prve polovice 14. stoljeća spominju se i mnoge druge župe poput Beničanci, Ivanovci, Križevci (kod današnjeg naselja Brođanci), drugi Križevci (kod današnjeg naselja Satnica), Kuzminci (kod današnjeg naselja Ladimirevci), Marijanci, Marjančaci, Podgajci Podravski, Samostan svetog Jurja (kod današnjeg naselja Sveti Đurađ), Šag i Valpovo. „Među spomenutim župama, kako će pokazati sljedeća stoljeća, istaknut će se središte Valpovo koje je najvjerojatnije nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća. Ime dolazi od staronjemačke riječi Walpoto koja je označavala upravitelja i/ili blagajnika vlastelinstva. Ive Mažuran napominje u monografiji Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti bez osvrta na povijesne izvore ili literaturu da je možda u prvim desetljećima 14. stoljeća podignuta i župna crkva. To je po svemu sudeći interpretacija na zdravim temeljima jer možemo pretpostaviti da je morala postojati neka crkva u središtu župe 1330-ih godina, kao i u svim ostalim središtima župa.“ Jačanje važnosti Valpova kao vjerskog i crkvenog središta nastavlja se stotinjak godina nakon provedenog popisivanja (crkvene vizitacije) današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom 15. stoljeća Valpovom i valpovačkim posjedom koje se postupno iz desetljeća u desetljeće širilo diljem međuriječja Drave, Karašice i Vučice gospodarili su muški, ali i ženski članovi obitelji Morović. To možemo uočiti nakon što je „ubrzo nakon uvođenja u posjed Ladislav umro pa su majka Uršula i supruga Barbara došle na čelo valpovačkog posjeda. Proučavajući literaturu, možemo uočiti da su se za razliku od muških članova obitelji više orijentirale prema kulturi i vjeri iako je Uršula odigrala veliku ulogu u gradnji utvrde, kao i u prikupljanju novca dok je ban Ivan bio u zatočeništvu. Tako je biskup Andrija iz Pečuha na osnovi njihove želje dao povlasticu krajem lipnja 1453. godine da se u kapelici sv. Ladislava u utvrdi Valpovo mogu održavati svi vjerski obredi osim krštenja. Takva je molba u potpunosti razumljiva i nastavak je razvoja vjerskog života ako uzmemo u obzir da ju je počeo graditi Ivan Morović sa suprugom Uršulom, a onda ju je završio Ladislav s majkom Uršulom. Cilj je bio dobiti obiteljsku kapelu po uzoru na druge utvrde diljem srednjovjekovne Slavonije. Ta će kapelica, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, mijenjati zaštitnike, ali i ulogu i značaj za vjerski život utvrde, gospodara, pa i stanovnika Valpova i okolice. U vrijeme dobivanja povlastice za kapelicu župna crkva bila je posvećena sv. Mariji Magdaleni u Valpovu, odnosno godine 1470. u trgovištu Valpovo, a od vremena osmanske vlasti pa do dana današnjeg to je područje poznatije pod nazivom Staro Valpovo (prostor sjeveroistočno-istočno od današnjeg grada Belišća). U osnovi, spomenuta povlastica nije utjecala na svakodnevno djelovanje župnika navedene župne crkve.“

Nakon nekoliko stoljeća homogenosti naroda u Rimokatoličkoj Crkvi dolaskom osmanske vlasti na prostor Valpovštine i Miholjštine tijekom prve polovice 16. stoljeća pojavljuju se stanovnici koji se izjašnjavaju i kao muslimani, ali i kao kalvini i luterani. „Iako je u osnovi osmanska vlast dolaskom na određeno područje provodila proces naseljavanja islamskog stanovništva u središta nahija i kadiluka, na prostoru današnje dvadesetprvostoljetne Valpovštine i Miholjštine to nije slučaj. Osim Moslavine i Valpova u ostalim središtima ili većim naseljima poput Petrovaca sa 72 kućedomaćina, varoši Svetog Đurđa sa 75 kućedomaćina, varoši Koške s 26 kućedomaćina, Velikih Marjanaca (današnji Marijanci) s 41 kućedomaćinom prvenstveno su živjeli kršćani, tj. katolici i kalvini. Uz navedena naselja kršćansko je stanovništvo, koje je u biti bilo većinsko, nastavljalo obitavati u okolnim naseljima od nekoliko kuća pa do maksimalno 10 do 20 kuća. Neka su od takvih sela bili Brođanci, Satnica, Beničanci, Harkanovci, Tiborjanci, Veliškovci, Kunišinci itd. Iščitavajući priloge vizitatora Bartola Kašića, Petra Masarecchija, Petra Nikolića i Tome Ivkovića, možemo uočiti da su u naseljima sličnima navedenim bila središta katoličkih župa, u prvom redu radi sigurnosti o kojoj progovara Bartol Kašić. Osmanska vlast zbog činjenice da su glavni neprijatelji bili katoličke zemlje pod patronatom Habsburgovaca nije baš naklono gledala prema katolicima za razliku od odnosa prema kalvinima. Iz tog su razloga katolici svoja središta stacionirali u manjim i »perifernijim« naseljima izvan glavnih gospodarskih i političkih putova. Neka od središta župa bili su Kuzminci s crkvom svetog Kuzme i Damjana kod današnjih Ladimirevaca, Križevci s crkvom Svetog Križa kod današnjih Brođanaca, Viljevo, Čađavica, Koška i nekoliko puta spomenuti Karaš s crkvom svetog Nikole. Unatoč teškim uvjetima za razvoj vjerskog života katolici današnje Valpovštine po svemu sudeći zadovoljili su Kašićeve kriterije o dobrim katolicima pa je Svetoj stolici predlagao Valpovo ili Požegu za novu biskupiju u srednjoj Slavoniji.“ ( M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Slavonija, Bartol Kašić, vjerska povijest

31.03.2018. u 19:03 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 21.03.2018.

Prometna infrastruktura Valpovštine i Miholjštine u ne tako davna vremena


Foto: Položaj skela tijekom 17. stoljeća na području Valpovštine i Miholjštine

Nakon što smo malo pisali o najstarijim „živućim prezimenima“ Valpovštine i Miholjštine, rijekama i šumama i pojedinim naseljima malo ćemo nešto reći i o prometnoj infrastrukturi koja i danas na otprilike istim pravcima živi i u 21. stoljeću. Ta infrastruktura svoje korijene vuče još od doba osmanske i habsburške vlasti o čemu možete čitati i u novoj knjizi o Valpovštini pod nazivom „Počeci habsburške Valpovštine“ do koje možete doći preko bloga i facebook stranice Šegrtski zapisi.

U današnje je vrijeme autoput jedan od glavnih elemenata prometne infrastrukture dok je u 19. stoljeću bila željeznica, a u još starijim vremenima bilo koja relativno plovna rijeka. Njezina infrastruktura nisu bile samo splavi i brodovi nego i mostovi i skele koje su ju premošćivale. Ako promatramo povijesne izvore na području su Valpovštine i Miholjštine najviše bile zastupljene splavi i u kvantiteti, ali i u kvaliteti.

„Skele su tijekom ranog novog vijeka bile jedan od osnovnih dijelova prometne infrastrukture na rijekama. Prvenstveno su se na prostoru Valpova i okolice gradile od hrasta lužnjaka, a i hrasta kitnjaka i dasaka koje su dobavljane iz drugih krajeva Habsburške Monarhije. U prvom redu iz pridravskog područja, od Osijeka do Virovitice, pa i iz Austrijskih nasljednih zemalja. Za normalno su funkcioniranje skele bili potrebni i konopci, najčešće od kudelje. Skele su uz njihovu pomoć bile vezane uz obje strane riječne obale. Ovisno o potrebi ponekad su imale i veslače. Zbog sigurnosti putnika, životinja, u prvom redu stoke, i potrepština, uobičajen je dio skela bila ograda u visini od 60 do 80 centimetara. Ona se nalazila na krajevima skele čija je uobičajena dužina bila oko deset, a širina između pet i deset metara. Na kraju je svakako važno spomenuti i rampe koje su se nalazile s prednje i stražnje strane radi lakšeg utovara i istovara stoke, potrepština, ali i silaska i ulaska putnika. Pojavu skela na prostoru osamnaestoljetnog vlastelinstva Valpovo, odnosno današnjih Valpovštine i Miholjštine, možemo pratiti još od srednjeg vijeka. Po svemu sudeći, jedna je od prvih skela preko Drave na potonjem području bila usko vezana uz već spominjanu crkvu svetog Mihaela iz 11. stoljeća. Nalazila se sjeverno od nekadašnjeg Miholjca, odnosno Šokac Miholjca, koji danas nosi naziv Donji Miholjac. Ona je povezivala istočni dio srednjovjekovne Slavonije s Ugarskom, tj. dva dijela Pečuške biskupije, koje je razdvajala rijeka Drava. Kao što se može vidjeti iz kasnijih izvora i literature, miholjačka je skela postojala i bila održavana sljedećih stoljeća. Uz nju je tijekom osmanske vlasti postojalo još pet skela. Tri su se nalazile u naseljima Sveti Đurađ, Kopanovci i Moslavina, koja su bila udaljena između pola sata hoda i jednog i pol sata hoda, tj. od dva kilometra do šest kilometara.

Za razliku od skela u prethodno navedenim naseljima, ali i u naselju Petrovci, odnosno današnjim Petrijevcima gdje se bilježio samo prihod skelarina, uz miholjačku i valpovačku skelu vežu se i drugi prihodi. Uz miholjačku se skelu napominje da se bilježi i prihod od ulovljene ribe na Dravi sa skele ili oko skele. Na osnovi tog podatka možemo uočiti da se skela koristila ne samo za prijevoz nego i za ribolov. Za razliku od potonje, na valpovačkoj je skeli zabilježena i pristojba na izgubljenu stoku i bjegunce. Nameće se pitanje zašto je takva pristojba postojala uz valpovačku, a ne uz, primjerice, miholjačku skelu. Jedan od odgovora može biti u gospodarskoj i prometnoj važnosti potonjih. Miholjačka skela, pa i druge tri skele koje su bile na relativno maloj udaljenosti, kao i dodatna pomoć skeli koja je bila najstarija, bile su od regionalnog značaja. Samim time bolje su i čuvane, uz organizaciju osmanske vojske i miholjačkih spahija neovisno o tome jesu li oni bili članovi posada utvrda ili derbendžije. O važnosti skela otprilike osam desetljeća nakon korištenog popisa sandžaka Požega iz 1579. godine progovorio je i Evlij Čeleb+ja u svome Putopisu, odnosno Seyâhâtnâmi. U njemu je više naglasio moslavinsku nego miholjačku skelu što nikako ne smanjuje, nego samo potvrđuje važnost prometne komunikacije kojoj su pripadale i s kojom su činile dio veće cjeline. Sve u svemu, miholjačka je skela od srednjeg vijeka, kako je već djelomično spomenuto, povezivala ugarski i slavonski dio srednjovjekovnih zemalja krune sv. Stjepana, zatim Osmanskog Carstva, a od kraja 17. stoljeća i dijelove Habsburške Monarhije. Ona je bila dio prometnice koja se sastojala od kopnenog i riječnog dijela, a povezivala je Ilok, Vukovar, Osijek i Šikloš, odnosno Pečuh u Ugarskoj. Da rezimiramo: bila je dio, suvremenim rječnikom rečeno, regionalne prometne magistrale koja je još više došla do izražaja nakon uništenja Sulejmanova mosta. Iz tih su razloga razbojnici, odnosno svakojaki bjegunci, pokušavali prijeći Dravu preko skele kod Valpova jer je ona bila lokalnog značaja. Isti je status imala i skela kod Petrovaca, čiji je razlog nastanka velika koncentracija stanovništva na malom području.

Kolika je bila važnost skela za ranonovovjekovno stanovništvo, a osobito za novu habsburšku vlast, vidljivo je iz izvještaja komorskih popisa iz 1698. i 1702. godine, a kasnije i iz različitih povijesnih izvora koji su nastali u sklopu vlastelinske uprave i prepiske s vlastelinom Prandauom i drugim akterima od 1721. godine. Popisivači iz 1698. godine u ime Dvorske komore morali su od lokalnog stanovništva dobiti odgovor na šesnaest pitanja. Jedno se pitanje ticalo i skela, a nalazilo se pod šestom točkom. Iz izvještaja se može iščitati da 1698. godine nema skela, odnosno trajekata, ali se jasno napominje da ih je bilo tijekom osmanske vlasti. Štoviše, komorski službenici uz pomoć seoskih glavešina navode koliko je koja skela prije ratnih sukoba, do sredine 1680-ih godina, donosila prihoda vlastima. Spominje se da su postojale tri skele, i to na području nekadašnjeg naselja koje je bilo zapadno od Valpova na rijeci Dravi pod nazivom Nova Skela, na području naselja Sveti Đurađ i Miholjac. Prvospomenuta je skela, po svemu sudeći, bila takozvana valpovačka skela iz osmanskog popisa iz 1579. godine, koja je bila udaljena oko jedne trećine sata hoda, tj. oko jedan i pol kilometar od utvrde Valpovo. Na njoj je prije dolaska habsburške vlasti po osobi naplaćivan jedan denar, po konjaniku četiri, po kolima s jednim volom šest, dok je po jednim natovarenim kolima naplaćivano deset denara. Kolika je bila važnost skela, tj. trajekata dovoljno govori i podatak da su stanovnici pojedinih sela plaćali uzdržavanje ljudi koji su bili mornari, odnosno veslači. Kao primjer možemo navesti stanovnike naselja Nard koje se nalazilo sjeverno od Nove Skele. Oni su svaka tri mjeseca imali dužnost plaćanja hrane i ostalih potrepština za dva čovjeka. Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti. Možemo pretpostaviti da je slično vrijedilo i za skele ili trajekte kod Miholjca i Svetog Đurđa koji su, kako je već spomenuto, bili prometno i gospodarski neusporedivo važniji. O njima su još spomenuli da su se prije davali u zakup za 60 forinti. Na temelju svega uočenog službenici Dvorske komore pokazali su što očekuju od mogućih budućih skela – u prvom redu koliko bi mogli financijski profitirati.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, skele

21.03.2018. u 22:19 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Učitelj povijesti u Osnovnoj školi Zrinskih i Frankopana, Otočac

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se