Prolaznost

Danas me uhvatilo razmišljanje o prolaznosti. Razlog koji me je na to potaknuo recimo da je nebitan da ovdje iznosim. No, kad se bolje razmisli svi smo mi prolazni i zamjenjivi. Kad nas više ne bude neko će nas se vrijeme još možda bližnji sjećati i to je to, dok dođe sljedeća generacija u obitelji već smo zaboravljeni. Jednostavno to je život, to je normalno tako je uvijek bilo i tako će i ostati. Ne razumijem one ljude koji žele živjeti vječno, pa dosadila bi im ta vječnost. Ništa nije vječno i tako treba ostati. S tom nekom spoznajom postajemo sve bliži u starosti i od toga mislim da dolazi strah, pa život je ionako samo čekanje smrti, no kako za koga. Zapanjujuće mi je kako sve to brzo prođe, život brzo prođe. Jedan nas dan ima, a drugi nas dan više nema i ništa ne stane i ništa se ne promjeni. Živo ide dalje, ali bez nas. Čovjek sa tako čini nebitan, tako malen, nevažan. No, opet kad razmislim taj jedan nebitan čovjek može utjecati na druge više nego što bi ikad mogao pomisliti. Sve nas isto čeka. Kad se tako razmišlja, pitam se čemu onda sve? Sve je znači u onom trenutak u kojem smo trenutno, trebamo se onda boriti za taj trenutak.

Prošlosti se možemo sjećati, ali to je po meni u nekom pogledu granično s izmišljanim jer koliko god mislili da su sjećanja naša i nitko nam ih ne može oduzeti oduzimamo ih mi sami, sjećanja su samo naša percepcija prošlosti, iskrivljena prošlost. Budućnost je ono čemu težimo i dobro je znati koji su nam ciljevi, ali ništa nam ne garantira da ćemo uspjeti ostvariti ono što želimo. I što nam ostaje kao sigurno, samo sadašnjost koja tako brzo prolazi da jednostavno djeluje zastrašujuće kad se upustimo u razmišljanja. Život je prolazan, prekratko traje da se snađemo. Možda nikad nećemo otkriti pravi smisao života, a možda ga ni ne tražimo.

Da pustim malo sad to. Ovakvim nekim razmišljanjima se ne bi trebala baviti još mi nije vrijeme trebala bi uživati u životu iskoristiti svaki dan, jer svaki novi dan je nova prilika.

Nemoj se bojati da će tvoj život završiti,
boj se ako nikad ne počne.


27.02.2007., 13:42 || Komentari (16) || Isprintaj || on/off || ^

Mačuš i Čavalica

Autor: Vlaho Skvadri

Ovo je moje prepričavanje te priče, nešto što sam imala na računalu za nešto drugo, priča mi se čini recimo zanimljivom. Ovo je djelo iz 17. st.

Ljubavna priča u kojoj su Mačuš i Čavalica naivna i prostodušna djeca koja to prestaju biti, a da toga nisu ni svjesni.

Djelo počinje invokacijom u kojoj se pjesnik obraća višnjoj slavi, morskim vilama, pticama, višnjem i moli za pomoć da iznese slavu svog mjesta. Grci su otok zavali Kalamotu (?) što znači „blago obilno i blaženo“ stoji nedaleko od Šibenika. Ljudi ovdje kopaju zemlju i love , pošteni su, časni, vrijedni, nema svađe i zlobe. Djevojke vezu na haljinama cviječe, voće tako lijepo da i pčele se zaustave da napiju oči. Ispod gore ishodi rijeka u more.

Na otoku su Mačuš - selo i Čavalica- ljuta gora, a između njih je pećina. Mačuš bijaše dječak, a Čavalica djevojčica iste dobi koji su zajedno brali cvijeće, šetali i gledali ribe te ribare koji vade ulov iz mora, a i sami su pecali.

Kad je Mačuša ugrizao rak, grlila ga je, a u njemu je srce gorjelo, venuo je za njom jer mu ljubav srce otrova. Ona je patila gledajući ga takvog te ga je zamolila da iznese svoje boli. On je mislio da je bolje da ga valovi progutaju. Usta stavi kamen da ne prizna, ali joj ipak reče da saznat razlog njegove boli može tako da pogleda u vodu te ona pogleda u vodu i ugleda svoj odraz i pobjegne.

Mačoš je patio, a onda je čuo da Čavalica ide u pećinu te je on pošao tamo i tamo je nju napala medvjedica i on ju spasi, ali ga bijaše sramota što je bila sama s njim (?) te mu reče da zaboravi i otiđe. On odluči skočiti u more te moli da mu ribe pojedu tijelo, a špilja da mu bude grobnica kako bi se Čavalica mogla njega sjetiti.

Pastiri su vidjeli kad je Mačuš skočio u more i otišli su to ispričati u selo. Čavalica čuvši to osjećala se krivom za njegovu smrt i u plaču opisuje svoju bol, kaže da će cijeli život provesti u suzama. Njega su iz vode izvukla dva ribara i on im ispriča razlog svoje nesreće. Na antitezi se iznosi njena radost zbog njega te kad se ugledaše onesvijestiše se, a kad su se probudili ljubav su objavili te su se odlučili vjenčati.


21.02.2007., 17:09 || Komentari (5) || Isprintaj || on/off || ^

Prokleta duša

Negdje, a zapravo nigdje koprca se jedna prokleta duša. Oko svoje osi se vrti. Plaća grijehe svojih predaka. „Prokleta sam“, shvatila je. Izlaska nema. Gdje god da krene ide u smjeru gdje ne želi. Ide prema svojoj propasti. Nema izlaska iz toga začaranog kruga. Ništa više ne ovisi o njoj, a nikad i nje, ali sad je toga svjesna. Svjesna svoga prokletstva, svoje kobne sudbine ide dalje, ali želi stati. No, ni to ne može. Možda joj je to sudbina, možda nije prokletstvo, možda... a možda čak i samo sanja. Što da radi? Da plače, da se bori, da se nada, možda najbolje da odustane. Odustane od svega, možda, možda je to čak i najbolje. Bez truda bar zna da je tako i zaslužila, zaslužila svoju kobnu sudbinu. No, je li to nešto što zaslužimo? Muče ju pitanja, a odgovora ni na pomolu. Neće ih nikad ni dobiti, zna da je to isto dio njenog prokletstva. Koja je svrha onda išta i pitati se, ma koja je onda svrha uopće i razmišljati. Zna što ju čeka, bar je tu istinu spoznala. Ha, istinu. Zar bi itko i želio takvu istinu znati?


18.02.2007., 10:20 || Komentari (2) || Isprintaj || on/off || ^

Ispit

Nikad ne pišem o ovakvim stvarima, ali evo došlo mi je pa ću vam u ovom postu opisati jedan ispit koji sam danas imala. No, unaprijed vas upozoravam nije zanimljivo.

U 15 h došla sam s prijateljicom na fax. Profesor je malo kasnije došao podijelio nas u grupe, ja sam bila 4 grupa, negdje oko 17 ili možda čak 18 h sam napokon došla na red. Uđem u učionicu, ostavljam kišobran sa strane, a kišobran baš usprkos pada, pa se mučim s tim. Profesor nam govori da mu damo indekse i da predamo seminar. Vadim seminar i dajem ga, ispričavam se što sam zaboravila da mu to isto moramo predati i na CD-u. Sjednem na jednu stolicu, pa skužim da sam predaleko od još jedne cure što je ušla sa mnom da odgovaramo, premjestim se do nje. Profesor nam govori, pošto smo nas dvije pisale zajedno seminar, kakav je i koju nam je ocjenu dao. Da je seminar dobar, kao 4-5, a ja skoro pala u nesvijest jer sam mislila da nije ni za 2, a ne još kao dobar. Pisala sam tamo gluposti koje samo dobro zvuče, a literatura korištena za seminar nijedna, samo sam napisala kao neku, a mi nismo ni to koristili, u radu svega 3 fusnote, a ostalo sam izmišljala. Zatim ne znam kako je došao do toga da nas je čak pitao i koji smo horoskopski znak.

E sad kao ozbiljni dio ispita. Da mu malo pričamo o našem seminaru? Kako je ta moja kolegica pisala prvi dio seminara, ja njoj tiho kažem : “Ajde ti prva, pa ću ja svoj dio.“ Ona meni kako ne bi ona prva da idem je prva. Šuti tako ona kojih 2 minute,a profesor počeo pričati, a da ne ispadne da ne znamo ni što smo pisale, prekinem ga i počnem pričati o seminaru. Raspričala se ja tako o tome. Drugo pitanje morala sam neki članak pročitati, pa da pričam o tome. Ma pročitala sam članak, znam gdje se nalazi, ma čak i stranice, ali se nisam mogla sjetiti autora (ma imaju neka smiješna i ne pamtljiva prezimena), ali dobro nije on to ni primijetio da nisam rekla. Tak ispričala ukratko o čemu se radi. Kolegici postavi isto pitanje da ona priča o članku koji je ona uzela. Sjedeće pitanje prvo meni postavi. I tako pričamo ja o tome, nisam ni znala, ali sam čak i godine popamtila, pa čak i dan i mjesec :). Tako on mene prekine, pa da ona nastavi. Nastavi ona, ali sad prof zapeo za neki dublji smisao svega toga. Muči ju malo što bi sve to kao značilo, koji je dublji smisao. Ja u sebi mislim :“Samo da mene sad to ne pita.“ Nije me to pitao, rekao je on sam. Upisao ocjene u indeks, malo komentirao moju sliku kao kako na slici ne ličim na sebe. I to je to.

Eto to je jedan ispit. E, da bar svi ispiti tako lagano prođu. No, glupavo je to što sam za ovaj ispit učila iz 1 knjige, iz debele skripte, čitala i tražila članke, jednu drugu knjigu pročitala, ali iz nje baš nisam učila da bi me pitao samo članak i jedno pitanje iz svega toga, ali što se žalim bar je bilo ono koje znam.

I da, dobila sam, ma nije važno :)


13.02.2007., 21:22 || Komentari (2) || Isprintaj || on/off || ^

Ah' snovi

Glas razuma još zbori,
kaos se za prevlast bori.
Volim rušiti snove!
Ah' snove.
Srušeni su i moji,
ali to su, zar ne, samo moji.
Ne volim, ne mrzim,
sebe polako gubim,
a ipak postojim
pa makar i u sjeni.
Za snove se u tišini borim!
Glas razuma više ne zbori,
kaos se za prevlast izbor.


08.02.2007., 22:36 || Komentari (19) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se