Danas me uhvatilo razmišljanje o prolaznosti. Razlog koji me je na to potaknuo recimo da je nebitan da ovdje iznosim. No, kad se bolje razmisli svi smo mi prolazni i zamjenjivi. Kad nas više ne bude neko će nas se vrijeme još možda bližnji sjećati i to je to, dok dođe sljedeća generacija u obitelji već smo zaboravljeni. Jednostavno to je život, to je normalno tako je uvijek bilo i tako će i ostati. Ne razumijem one ljude koji žele živjeti vječno, pa dosadila bi im ta vječnost. Ništa nije vječno i tako treba ostati. S tom nekom spoznajom postajemo sve bliži u starosti i od toga mislim da dolazi strah, pa život je ionako samo čekanje smrti, no kako za koga. Zapanjujuće mi je kako sve to brzo prođe, život brzo prođe. Jedan nas dan ima, a drugi nas dan više nema i ništa ne stane i ništa se ne promjeni. Živo ide dalje, ali bez nas. Čovjek sa tako čini nebitan, tako malen, nevažan. No, opet kad razmislim taj jedan nebitan čovjek može utjecati na druge više nego što bi ikad mogao pomisliti. Sve nas isto čeka. Kad se tako razmišlja, pitam se čemu onda sve? Sve je znači u onom trenutak u kojem smo trenutno, trebamo se onda boriti za taj trenutak.
Prošlosti se možemo sjećati, ali to je po meni u nekom pogledu granično s izmišljanim jer koliko god mislili da su sjećanja naša i nitko nam ih ne može oduzeti oduzimamo ih mi sami, sjećanja su samo naša percepcija prošlosti, iskrivljena prošlost. Budućnost je ono čemu težimo i dobro je znati koji su nam ciljevi, ali ništa nam ne garantira da ćemo uspjeti ostvariti ono što želimo. I što nam ostaje kao sigurno, samo sadašnjost koja tako brzo prolazi da jednostavno djeluje zastrašujuće kad se upustimo u razmišljanja. Život je prolazan, prekratko traje da se snađemo. Možda nikad nećemo otkriti pravi smisao života, a možda ga ni ne tražimo.
Da pustim malo sad to. Ovakvim nekim razmišljanjima se ne bi trebala baviti još mi nije vrijeme trebala bi uživati u životu iskoristiti svaki dan, jer svaki novi dan je nova prilika.