subota, 25.06.2016.
Opsovanka
|
03.01.2012. Roditelji.hr Kikići su slatko i nepresušno vrelo iz kojega se u pravilu dade izvući pitku temu, garantiran dobitak za blogere i kolumniste, otprilike kao klađenje na poraze Dinama u Ligi prvaka. No ponekad jednostavno ne ide pa ne ide. U tim razdobljima suše koja najjače pogađaju kreativne crve najčešće tupo buljim u razglednicu s ljetovanja okačenu na frižider, naslovnice starih novina ili pak osluškujem divlje zviždanje pretis lonca koji je tek pod nešto manjim pritiskom od mene, nadajući se da će kakva takva inspiracija ipak stići prije sljedećeg u nizu najavljenih smakova svijeta. Danas je čak i vrijeme preklinjalo da ga ubijem i poštedim ga patnje umjesto da ga mučim satima. U glavi mi se neprestano vrtjela tek jedna, nazivati je rečenicom bilo bi krajnje pretenciozno. - Benti, o čemu da pišem? I dosjetim se, kao profesor Baltazar! Baš o tome! O prostotama i psovanju, rubnim bogatstvima materinjeg jezika, sirovinama kojima bi Balkanski poluotok bez problema mogao nahraniti jezike ostatka Europe. Ovoga sam se puta izvukao, prosto i jednostavno. Psovanje i druge vulgarnosti, naravno, doživljavamo kao nešto primitivno, pa i pečatom siromaštva nečijeg vokabulara. Imao sam kolegu kojemu se u bujici psovki vrlo često znao utopiti cijeli sadržaj, nijedna se misao ne bi spasila. S druge strane, klincu koji mahnito popunjava rječnik, one su nedvojbeno izazov, svaka je nova riječ otkriće koje će ga oduševiti kao biologa istraživača – sasvim je sporedno je li vrsta proždrljivi parazit ili ne. Osobito ako okolina nečim honorira taj istraživački podvig, a u ovom slučaju i bezazleni smiješak ima težinu milijuna dolara. U kontekstu kolosalnog otkrića, čini mi se pametnije ružnu riječ pravilno klasificirati, svrstati je u porodicu kojoj pripada, nego se praviti da ona ne postoji. Psovki oko nas ima kao golubova. Nekada davno rodonačelnici žanra bili su kočijaši, danas će vam svece poskidati i gradonačelnici. Klinci, osim toga, hodaju u majicama svog idola Srne koji će nakon nedosuđenog prekršaja, sucu ili suparniku svoju istinu o nemilom događaju mora slikovito izraziti rečenicom, iskoristit ćemo akronim, JTMUP. Često i puta dva. Ovo je samo primjer. Sportska su borilišta puna takozvanih uzora čije nam je rječnike, na nesreću, približila televizija. Ne morate ni čuti, čitajte s usana. O tribinama da se i ne govori. Po sočnu psovku ne treba otići daleko, čak ni skočiti u kafić na pivicu. Klinci iz vrtića i škola donose nepoćudne termine češće nego viroze. Sjećam se, pa ja sam najvulgarnije pjesmice i druge proste minijature naučio u osnovnjaku! A škola mi je slovila kao jedna od boljih, u nju su uglavnom išla tzv. pristojna djeca pristojnih roditelja. I eto nas, stigli smo doma! S prostotama, barem kod onih ljudi kod kojih iste nisu autohtone vrste što nastanjuju vrhove jezika, čini mi se da ide kao s papigicom u kući. Pazio ne pazio, katkad pobjegne. S tom razlikom da ćete bijeg papigice pokušati spriječiti dok se za izletjeli termin nadate da će zauvijek odlepršati iz svježe dopunjenog izdanja rječnika. Za razliku od prozora, djetetovo je uho uvijek otvoreno. U doba kad je Mak počeo gomilati riječi brže od duplića Životinjskog carstva, polako smo se pripremali na prvi sudar s nepoželjnim. Naš dom slatki dom nikad nije bio kategoriziran kao CFZ (curse free zone) pa je realno bilo za očekivati da će nam se, prije ili kasnije, uloženo i vratiti. U to su vrijeme neki njegovi vršnjaci i vršnjakinje već suvereno baratali zloćudnim terminima, no Makove glasnice ne bi zatitrale nakon što bi uho zabilježilo proskribirane zvukove. Ali zato mu je titrao smiješak, baš onaj od milijun dolara kojeg bi se trebali kloniti roditelji. Za sprečavanje ili ograničavanje šteta nastalih psovanjem najčešće se spominju dvije metode – već spomenuto uklanjanje (ili barem skrivanje) osmijeha u kritičnim situacijama ili uvođenje blagih novčanih kazni za verbalni delikt. Mi smo se, uz suzdržavanje od nepotrebnih osmijeha, odlučili za objašnjavanje, upozoravanje i usmjeravanje kao metode prevencije. Iako je Mak bio izložen psovkama i prostotama proširenim rečenicama, te sigurno pod jezikom čuvao barem nekoliko njih s popisa najtežih prijestupnika, one kao da su imale zabranu izlaska. Naše su se roditeljske brige tako svele uglavnom na prepirke oko klasifikacije i konzumacije lakih prostota, na primjer, zašto guza može proći, dok se riječ guzica (nepotrebno) kriminalizira. Kao što rekoh, Mak je na prostote koje su oko njega izvaljivali vršnjaci dugo reagirao samo lukavim osmijehom. Sve do sredine njegove druge profi sezone u dresu vrtića Vedri dani. - Tata, znaš što mi je Pero danas rekao u vrtiću? (događaj je istinit, ali imena aktera su izmijenjena) - Ne znam, kako bih mogao znati? - Mogu ti šapnut? - Možeš, naravno. I tada me Mak po prvi puta – neću reći da je to učinio glasno, čak ni javno, ali usnice su mu se micale, a iz grla je izašao glas – osobno upoznao s gospođicom P, koja u Anićevom rječniku ima stalno prebivalište između picokare i pića. - Oke, Mak, čuo sam. Al to je ružno i nećemo to govorit, jelda? - Oke – rekao je.  Nisam znao bih li reagirao ili ignorirao. Izabrao sam neko hibridno rješenje – u iščekivanju da sve prođe samo od sebe tek bih uzgred dometnuo kako mi neke stvari već izlaze na uši koliko sam ih puta čuo. Prilozi X fajlu “prostote” postajali su sve tanji kad sam se najednom suočio s novom razinom problema – umjetničkom slobodom psovanja. Dok ja klincu drvim da je psovanje – bez obzira na ekonomsku klasu, rod i rasu – čin prostaka, film, književnost i glazba od mene rade bedaka! Okej, malo je vjerojatno da će mu mama za laku noć čitati Bukowskog, dok su Makove ručice ipak još malo prekratke da bi dosegnule policu s kolekcijom srpskih filmova čiju su kvalitetu neki znali ocjenjivati upravo prema psovačkoj maštovitosti i umijeću. No glazba za moje uši ulazi i u njegove. Sastavni dio moje glazbene kulture su TBF, Kawasaki 3p, Hladno Pivo, Elemental, Rambo Amadeus… Znam se hvaliti kako mi je prag tolerancije visok kao Cibonin toranj, ali unatoč tomu nisam u stanju po cijele dane slušati Pikove zgode i nezgode ili mjuzikl Miffy, pa tako prijatelji mojih ušiju postaju i Makovi prijatelji, osobito na putovanjima automobilom. Ove sam se godine naprosto zarazio albumom TBF-a “Pistachio Metallic” koji mi je bio neophodan koliko i benzin – nije bilo ni najmanje šanse da bez njega pokrenem motor. Naravno da se Maku najviše svidjela “Moja mater te traži”, zar je uopće bilo upitno. I uporno je inzistirao da je vrtim opet i ispočetka. Kilometar po kilometar, i naučio je barem 70 posto teksta. Explicit lyrics included. Džabe sam ja u spornim momentima kašljao kao pacijent s upalom pluća koji istrčava iz zgrade u plamenu, mali je na stražnjem sjedalu mahao nožicama i veselo repao. All inclusive. Skužioje malac točno koji p(r)ostotak teksta mene muči što je potvrdio i sljedeći razgovorčić. - Tata, jel ovaj striček koji pjeva zao? - To ti pjevaju tri stričeka – pokušao sam obranu temeljiti na proceduralnoj pogrešci. - A stvarno te pitam! - Ma nije zao nego… I sad ti djetetu objasni razliku između umjetnika i prostaka! Kontroverzna teorija o tome zašto su psovke Maku povukle s vrha jezika i preživjele uglavnom ispod glasa i u šaptu. Kao neki supervulkan, obiteljska svađa drastično podigne temperaturu i u atmosferu katkad izbaci zadivljujuće količine prostota pa (su)život postane nemoguć. Barem na neko vrijeme. Da su kojim slučajem dinosauri i preživjeli udar legendarnog meteora, izumrli bi u trenu nakon jednog od naših sudara. Ne tvrdim da je to zdravo i poželjno, samo uviđam da i u najvećem zlu ima mrvica dobrog. Naravno, vrijedi i obratno. Trudio se čovjek više ili manje, dijete se ponekad, ni krivo ni dužno, nađe u oku oluje. Najgore je što su takve situacije nepredvidive poput potresa. Inače ne bi bilo ništa lakše nego nazvati baka-servis i ugovoriti termin. - Halo, baka? Jel može jedno čuvanje unuka? Večeras se svađamo. Moje je mišljenje, iako će ga mnogi nazvati tek pukim nagađanjem, da je Mak zbrojio dva i dva, ružne odjeke psovki i razarajuću energiju prepirke. Naravno, ne pokušavajte ovu metodu kod kuće. U konkretnom je slučaju bolje pronaći način nego da tako ispadne. Denis Giljević Oznake: psovke, psovanje, djeca, Kolumna, pria |
Tjerati Maka na konak…
|
16.12.2011. Roditelji.hr … pravo je malo umijeće ratovanja s njegovim prohtjevima i ponekad od nas roditelja zahtijeva manevre ravne onima američke i južnokorejske vojske kojima barem jednom godišnje dižu kosu na glavi, tlak i lansirne rampe sjevernokorejskoj braći. Što možemo, roditelji smo koji širom otvorenih očiju preskaču letvicu koju je postavila ponoć lakoćom Blanke Vlašić dok za magična jutra u vrijeme vikenda, praznika i godišnjih odmora znamo samo zahvaljujući pjesmi Idola. Čak ni dolazak Maka u kuću to nije mnogo promijenio. Mi smo i dalje udarali po svome. Problem je eskalirao kad je Mak udario po našem. Naravno, jutarnji nam je dječji program bio po mjeri. Frajer je ćorio do devetke, desetke bez greške. A dalo ga se relativno lako i izvozati. Kad bi oko blasfemičnih pola devet kojim slučajem otvorio oči, uspijevalo mi je začepiti mu ustašca izvedbom male drame na oprugama koje san znače. Zatvorenih bih očiju bacio pogled na sat i sablaznio se: - Đizs, Mak, znaš li ti koliko je još rano? Nakon ovakvog performansa znao je potegnuti i do jedanaestice, što je na neki način bila i potvrda mojem glumačkom umijeću ravna nagradi Akademije. U svakom slučaju, mogli smo zaružiti do sitnijih jutarnjih sati bez opasnosti da nam se ujutro razliju podočnjaci i poplave područje oko očiju.  Neću reći da smo bili očajni, ali smo definitivno bili očajno umorni od takvog razvoja događaja. I kad sam već pomislio da nam ne gine davanje otkaza na našim lijepim i ugodnim radnim mjestima pod suncem i potraga za kruhom sa sedam kora u nekoj noćnoj smjeni, Maku se popravio sat! Ne znam je li to uzrok vremenskog pomaka, ali taj je obrat koincidirao s prvim Makovim moljakanjima da mu se prije spavanja čitaju priče. Nije da mu ih nismo čitali i prije njegovog prvog službenog zahtjeva, ali sve dotad Maka se čitanje prije spavanja nije dojmilo odnosno nije imalo neki specijalni efekt na njegov raspored sati spavanja. Taj je presedan otvorio prostor i drugim zahtjevima pa su uslijedile molbe da pogleda crtić ili da završi s igrom koju je pokatkad započeo još i prije pucnja topa s Griča, zbog čega se veći dio dana od igračaka nije mogao vidjeti ni kvadratni centimetar parketa. U skladu s novim geostrateškim odnosima, podijelili smo zone odgovornosti kao saveznici Berlin. Moja je zona odgovornosti bila soba s televizorom i igračkama, a mamina zona spavaća soba s literaturom za uspavljivanje. Iako na prvi pogled možda ne izgleda tako, mojim je područjem bilo kudikamo lakše upravljati. Igrati se mogao još 10 – 20 minuta, ali samo uz uvjet da prije toga opere zube i navuče pidžamu. Ako je pak zaželio gledati jedan od milijun i jednog crtića koje posjeduje, moj je posao upravitelja bio još i lakši. Obojica bi se ušuškali u trosjed, a Mak bi zaćorio dok kažeš keks, Tom i Jerry! No čim bi Mak kročio u spavaću sobu koja i dan danas ima funkciju Aleksandrijske knjižnice za djecu, u njemu se, eto, baš prije spavanja budio promućurni trgovac. Mama bi se našla u škripcu poput naivnog turista u slijepoj uličici kakve tuniske ili marokanske medine, a on bi navalio poput prodavača drangulija: - Samo sedam priča! Samo sedam, pliz! - Dvije! I to je moja posljednja ponuda – branila bi se mama. - A daaaaj. To je malo! Šest! Cjenkanje bi nakon podosta natezanja obično završilo s tri ili četiri priče. Mama živi u uvjerenju da dobro prolazi, ali meni se čini da je ipak malo previsok danak kojim plaća Makov sanak. Meni ni u džep, ali srećom ni iz džepa. Kad je mama na službenom putu, a mene dopadne soba s molećivim pogledom, ja sasiječem svaki pokušaj malog trgovca prije nego što me počne povlačiti za rukav. - Jedna! Uzmi ili ostavi! Priznajem, trebao bih biti popustljiviji kad su knjige u pitanju jer čitanje definitivno potiče maštu. Evo, na primjer, kad se Mak popalio na Ježevu kućicu do te mjere da mu je nije bilo dovoljno samo čitati nego se Ćopićevo legendarno djelo za djecu moralo istovremeno i pjevati i glumiti, kreativni mi crv nije dao mira sve dok nisam stvorio vrlo slobodan prijevod Ježeve kućice na jezik hrvatske zbilje. Neka mu se nađe kad još malo poraste i nauči dobro čitati… Pa i između redaka. Ježeva šuškica I. Slavni lovaš Po burzi širom, uspjeha stazi, Ježurka Ježić povazdan gazi. Lovom se bavi, dobro mu ide, trista milijuna – i koji pride. I vuk, i medo, pa čak i ovca, poznaju snagu njegova novca. Jastreb ga štuje, vuk mu se klanja, zmija ga šarka – po svu noć sanja. Pred njim dan hoda, širi se strava, on siromaha gazi k’o mrava. Pred njim dan hoda, širi se strava, radnik je njemu za mužnju krava. II. Pismo sindika-lis(t)ice Jednoga dana, vidjeli nismo, Ježić je, kažu, dobio pismo. Službeno pismo, pričao meca, stiglo u torbi City Expressa. Adresa čitka, po pravilu struke: “Za gazdu Ježa, njemu na ruke.” U pismu piše: “Ježurka, tate, radnici tvoji stvarno se pate. Evo ti piše iz sindikata tajnica moja s prvoga kata. Dođi da vidiš Zakon o radu, požuri samo, ne zivkaj Vladu. Sa dnevnim redom i vel’kom frkom, čekat ću na te, požuri, trkom! Važno je, hrli, ozbiljna tema, ako ne dođeš bit će problema.” Jež se kiseli: – Na meeting, veli, tu šale nema, hajd’ da se sprema. Ježurka Ježić lukavo gleda, dok smišlja način da lovu ne da. - Ako će tamo doći do boja, nek’ spremna bude obmana koja! III. Kod lije Sunčani krug se u zenit dig’o kad je Ježurka do lije stig’o. Pred sindikatom sasvim bez stida Ježurka Ježić sve svece skida. Podlo se smješka, biznismen pravi, izlizanom frazom lisicu zdravi : - Dobar dan, lijo, za ime Krista, klanjam se tebi s milijuna trista. Sindikat samo nek’ radi po svom, lova nek’ ostane u džepu mom. Opet se buni ta bagra tvoja, kruha bi htjeli bez kapi znoja, živjet’ ne žele u miru, sreći, bez plaće jesu tek mjesec treći… I još ti ovo na kraju kažem - pustimo priču… daj da podmažem! Otpoče meeting nezgodan, tajni, I jež i lija od vlasti sjajni. Točka za točkom samo se niže, Ježurki često i tlak se diže : - Ko nema za kruh, nek’ jede kolače! - Za regres i veće plaće! Niže se sastanak četverosatni, zategnut odnos k’o bubanj ratni… IV. Noć Evo i noći, nad zemljom cijelom, nadvi se suton s mrtvačkim velom. Promakne samo fićfirić koji dok neki moćnik utržak broji. Utihnu grad, nestade raje, profitera ratnih oči se sjaje, skitnica svitac cigaretu pali, s rupom u džepu, sudbinu žali, a sova huknu na mrtvi grad: - Diži se, noćna, počinje rad! V. Rastanak Ježić sve piše, pa graju diže : - Dosta sam čuo, ne mogu više. Grozno je bilo, nastrana šala, lisice draga, e, baš ti hvala. - Naši su zahtjevi pred tobom sad, popusti malo, što si gad!? - Tako ga lija za potpis vabi, a jež se pjeni, što da se radi: - Ne nadaj se potpisu mom, Bolje je da me pogodi grom! - Potpiši, kume, lija sve guče, moli ga, zove, za ruku vuče, al’ jež tvrdoglav osta pri svom: - Draže je meni kad je po mom! Škripeći gumom, jež vozi ljut, kroz centar neon svijetli mu put. Juri jež, gunđa, dok oči sjaju : - Lovice moja, najljepši raju! VI. Prosvjed Ostade lija, misli se: – Vraga, što mu je lova toliko draga kad Ježić tako žudi za njom, al’ bit će to, bogme, ipak po mom. Još ću ja njime brisati pod, što si umišlja, nisam ‘ko god! Ta njuška, znadem, obiljem sja, suočit ću njemu radnike ja. VII. Vuk Požuri lija, nečujna sjena, “Za bolji život” parola je njena. Dok hoda tako uz siroti puk, pred njom na stazi stvori se vuk. - Grrrr, kuda žuriš, jesi l’ pri novcu, znaš da nas porez striže k’o ovcu? - Idem na prosvjed – lija mu reče - zato jer Ježić plaćati neće. - Eh, plaća moja… – veli vuk sjetno. - Najzad i od vas nešto konkretno! Poći ću s tobom jer hoću znati, zašto nam plaću ne želi dati! Poći ću s tobom jer hoću znati, zašto nam plaću ne želi dati! VIII. Medo Dok jure dalje brzo k’o strijela, Srete ih medo, mrzitelj štela. - Sumnjiva gužva – medo će stadu, - možda ste pošli rušiti vladu? - Ne, nego jako nas zabrinjava zašto jež krši radnička prava. - Ježurka, lopov! Dajte nam puške, nek’ padnu takvi k’o gnjile kruške! Pristojnu plaću treba dat’ svakom - tumači medo ustav i zakon. Poći ću s vama jer hoću znati zašto nam pare ne želi dati! Poći ću s vama jer hoću znati zašto nam pare ne želi dati! IX. Divlja svinja Sve troje jure ko divlja rijeka, odjednom pučka kuhinja neka. Divlja se svinja u njojzi sklanja, čeka u redu i obrok sanja. - Hr-nji, junaci, sumnjiva trka, negdje je valjda ogromna frka! Poskoči svinja uz mnogo graje, a vuk joj na to odgovor daje : - Tražimo pravdu, radnička klaso, vučjeg sam roda, a travu sam pas’o! - Pametno zboriš! Tako mu sala, za Ježa radim kao budala! Poći ću s vama jer hoću znati zašto nam plaću ne želi dati! Svi jure složno ka cilju svom, kuda god prođu – prasak i lom! X. Pred Ježevom tvrtkom Pristigli ježa, glede: on stade kraj neke bijesne poslovne zgrade. A zgrada skupa, mramorna ruha, sva okna na njoj od zlata suha… Tu Ježić uđe, pliva u sreći i zbraja dobit koju će steći. Namjesti osmijeh, od pedlja duži, poljubi svežanj, pa korak pruži… Sav blažen, sretan, niže bez broja: - Lovice draga, slobodo moja! Bez tebe srećo ljudskoga roda, vlasnik bio ne bih luksuznog broda. Uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi’. U lovi plivam bez brige, straha, i branit ću je do zadnjeg daha! XI. Tri galamdžije Medvjed i svinja, i s njima vuja, grunuše gromko, prava oluja : - Podlače ježu, pohlepni soju, zar tako cijeniš tu lovu svoju!? Rintamo za te skoro za džaba, krov nam je truo, zaštita slaba! Kukamo stalno, ti nemaš sluha, živimo bijedno, nemamo kruha! Tu dobit tvoju, hvališo mali, podijeli s nama kojima fali! - rekoše tako njih troje ljuti dok mudra lija po strani šuti. XII. Ježev odgovor Diže se Ježić, oči mu sjaje, gostima ružnim odgovor daje: - Ma kakav bio, to je moj put, radnik je meni protivnik ljut. Prost je, a problem nije to moj, ja sam slobodan i gazda svoj. Bogat sam, kradem, bavim se lovom, i fino živim pod zlatnim krovom. To samo hulje, nosi ih vrag, dođu se bunit’ meni na prag. Zbog tog ne samo lude vas troje luksuzne aute nemate svoje, trošite, čujem, na kruh i mlijeko, a tako nećete daleko! To sluša lija, pa sudi zdravo: - Sad vidim i ja, jež ima pravo! Počasti oda ježevu liku, a ono troje digoše viku: - Jež nema pravo, plaća je mala, prijetvorna lijo, mnogo ti hvala! Jež nema pravo, na stranu šala, a i ti lijo nisko si pala! XIII. (Bes)kraj Što dalje bješe, kakav je kraj, pričat ću i to, potanko, znaj. Radnika vuka, jadna mu jajca, umlate brzo tri specijalca. Marljivog medu, čekala cesta, do same smrti bez radnog mjesta. A vrijednu svinju, ako tko pita, ubila zimus rata kredita. Po gradu danas, kao mačka žuta, Ježurka narod povazdan šuta. Bešćutni lovaš i kanibal, zgrće i množi svoj kapital. Bešćutni lovaš i kanibal, zgrće i čuva svoj kapital! Denis Giljević Oznake: Kolumna, spavanje, pria, Ježeva kućica, Ježeva šuškica |
Najpametniji čovjek na svijetu
|
30.11.2011. Roditelji.hr Još otkad je prerezana Makova pupčana vrpca čime je manje-više svečano otvorena dionica djetinjstvo – roditeljska muka ježova ili adolescencija – odrasla osoba, totalno sam se napalio na početak onog razdoblja u kojem će dijete kužiti maltene sve osim činjenice da mu otac nije najveći svjetski kit. Ne bih štovao idolopoklonstvo sve i da sam ja taj idol kojem se mase klanjaju, ali nekako si mislim da pet minuta uživanja u ničim zasluženoj slavi, u mrvicama kruha do kojih sam došao preko pogače, ne može škoditi. Evo, toliko sam skroman da nisam tražio onih Warholom zajamčenih petnaest minuta već samo ništavnih pet. A mojih je pet minuta došlo u sekundi. Učas sam od običnog manualnog radnika na teškim fizičkim poslovima mijenjanja pelena, guranja kolica koja bi uvijek bila natrpana svim i svačim kao da nas iza ugla čeka smak svijeta i nošenja djeteta na više tisuća tisuća metara s preprekama postao tata-mata za sve. Nisam bio više samo biološki otac nego i otac nacije pa, mogu slobodno reći, i sveti otac. Mogao sam sve i sve mi se vjerovalo na riječ. Čak i kad bi Mak pokupio kakvu prenapuhanu izjavu tipa “nečiji tata može na ramenima nositi dva automobila ili Klička (svejedno kojeg!) pojesti za doručak”, iz očiju mu se vidjelo kako vjeruje da ja mogu podići najmanje tri, a od Klička (svejedno kojeg!) složiti večeru za šest osoba. Usain je Bolt kraj mene živog mogao trčati jedino po šibice, Jose Mourinho voditi tek klub liječenih alkoholičara, Shakespeare pored mene ne bi ušao u ni u spomenar a kamoli u književnost, dok je Barack Obama, u najboljem slučaju, mogao biti zamjenik načelnika općine Donji Kukuzari. Vjerojatno je jedino što nisam mogao učiniti bilo Bradu Pittu oteti Angelinu, ali to nisam mogao (ili bolje rečeno nisam smio) iz nekih sasvim drugih razloga.  Moja je zvijezda potamnila onoga trenutka kada je mali prestao gutati samo bajke. Upozoravam, na temelju vlastitog iskustva, da su najopasniji oni klinci koji(ma) pročitaju tri knjige… previše. Maku se nekako među literaturom za uspavljivanje našla knjiga za djecu “See inside science”, od te večeri meni omraženih autora Alexa Fritha i Colina Kinga. - Tata… – pogledao me do ušiju pun ponosa. Bio sam uvjeren da se po tko zna koji puta divi meni, no ispostavilo se da je bio opčinjen jednim od svojih revolucionarnih otkrića! - Stephen Hawking ti je najpametniji čovjek na svijetu! Bilo mi je poznato da revolucije jedu svoju djecu, ali otkad to klopaju očeve? Pokušao sam umanjiti štetu, dokazati kako je opasno u toj dobi rušiti određene mitove. Ipak je to osjetljivo razdoblje, zakoračio sam u četrdesete u kojima se osjećam kao da žmirećki pretrčavam autocestu. Nisam uspio zakočiti napredak, naravno. Na mladima svijet ostaje, a na meni ostaje da se pomirim s tim. Mirenje s činjenicama ublažio je jedan kasniji događaj koji je, prema mom skromnom mišljenju, imao direktne veze s Makovim uvidom u znanost. Jedan je dan Mak došprintao do mene iako nisam posegnuo ni za kakvim mamcem, objesio mi se oko vrata i rekao: - Tata, volim te do kraja svemira! Zahvaljujući Hawkingu i toj slikovnici, svijet mu više nije bio dovoljan. Iako sam se morao zadovoljiti ulogom drugog najpametnijeg čovjeka na svijetu, mislim da ću još neko vrijeme biti brži od Usaina. A i to je neka utjeha. Denis Giljević Oznake: Kolumna, pria, roditeljski sastanak |
utorak, 21.06.2016.
Mjenjačnica
|
08.11.2011. Roditelji.hr Svoj sam krug prijatelj(ic)a počeo crtati praktički od malih nogu – jednog od najboljih, ako ne i najboljeg prijatelja, u krugu sam zatočio još u doba vrtića. Manje je sad važno što je on kad me prvi put ugledao pomislio da sam curica. I ostatak mjesta rezerviranih za one najbolje, koji možda ne bi za mene stavili ruku u vatru ali bi mi bez okolišanja platili ručak, pomogli istovariti namještaj, stavili mi na raspolaganje svoja široka ramena za plakanje ili bili spremni lajkati i najlošiji satus na Fejsu (tako sam otkrio i razliku između prijatelja i frendova – frend će ti lajkati samo ono što mu se sviđa, a prijatelj će ti lajkati sve), popunio sam uglavnom kada i svoje prve albume za sličice – u prva četiri razreda osnovne škole. Možda i nisam u pravu, ali u srcu svakog prijateljstva je dijeljenje. Barem u jednoj pretklijetki. Kakav otac takav (bi želio da bude i) sin! Mak je danas vrlo prijateljski nastrojen prema drugoj djeci, ali da bi napravili taj mali korak za čovječanstvo ali veliki za djetinjstvo, sto smo puta morali pasti. Jedan od ozbiljnijih testova za njegov prijateljski ustroj bila je prvobitna razmjena dobara – njegovih presvetih igračaka. Dakle, dijeljenje onoga što se, barem u Maka, nagomilalo kao hrvatski vanjski dug. Prvi put kad sam mu prijateljski objasnio kako je lijepo posuditi neku svoju igračku drugom djetetu, išlo je kao po špagi. Mak dao, Mak uzeo kad je došlo vrijeme za fajrunt. Ali – kako kaže jedna novija hrvatska poslovica – jedan par cipela na sniženju ne čini rasprodaju. Mak je nakon tog iskustva ušao u fazu slijepog vjerovanja kako je svaka posuđena igračka zauvijek izgubljena. Uzalud sam se ja zavjetovao da ću štiti njegove igračke i u dobru i u zlu, da sve te njegove stvari koje skrnave tuđe ručice i ja držim pod paskom u najmanju ruku kao banke račune svojih dužnika, objašnjavao da to stanje odvojenosti traje samo dok njega i njegove prijatelje ne rastavi vrijeme za spavanje te da ti prijatelji najčešće ne vrate posuđeno tek kad malo odrastu. - Daj, Mak, posudi igračkicu… Samo malo. Vratit će ti je. I on(a) će tebi posuditi. Ajde, budi frend i daj tu igračku, vidi koliko ih imaš… – kumio sam ga i molio na koljenima. Ne, Mak je uporno igrao na kartu prednosti domaćeg terena gdje je njegovo sve, pa valjda i sam gost.  Na moju sreću, Mak se približavao mom idealu kudikamo brže nego Hrvatska Europskoj uniji. Naučio je dijeliti s prijateljima bez ikakvih posebnih uvjeta pa smo na sveopću radost zatvorili još jedno poglavlje. Vjerojatno ne zbog mojeg upornog zanovijetanja nego je vrijeme učinilo svoje. Više ga nije trebalo kumiti, svoje je igračke nudio sam. Bio sam ponosan cijelih mjesec dana. A onda je sve otišlo u drugu krajnost. Jednog jutra upecao sam Maka kako puni džepove mighty beanzima (http://en.wikipedia.org/wiki/Mighty_Beanz). - Kud ćeš s tim silnim binzima? Pogubit ćeš ih! - Ali tata, nosim ih u vrtić! - Šta, nemate tam dosta igračaka? - Ma neee, mijenjat ću se! - Ajd dobro – kažem. I tako se to počelo ponavljati iz dana u dan. Mak je redovito nosio binze za mijenjanje. Kul, mislim si. Sve dok nisam skužio da se kutija s binzima opako prazni. - Ej dečko – uhvatih ga na prepad, – pa kaj ti radiš s binzima kad ih je sve manje i manje? Mak širi ruke jer je očito da pred sobom ima papka i neznalicu. - Pa mijenjam se! - Pa s kim? - Pa s Marinom! - Pa dobro gdje su ti onda binzi koje si dobio od Marina? - Pa nemam ih! - Pa kak ih nemaš kad se mijenjaš? - Pa kad Marino nema binze! Pa sad mi je sve jasno. - Mak, prijatelji se ne kupuju. Nemam ti ja love za to. A ni matercard ne možeš peglati vječno. - Kaj? - Niš, niš… Ali dođi malo da ti neš objasnim. Naravno da je bilo “objašnjenje, ludom tati radovanje”. Zato bogu fala na roditeljima koji nam vraćaju igračke koje Mak zamijeni za ništa. Prijateljstva su savršena stvar, prijatelji divna stvorenja. I zato se doista rastapam kao kuglica sladoleda kad vidim da Mak spontano reagira čim vidi prijatelja u nevolji. Ajd, ako baš inzistirate, kad vidi prijateljicu u nevolji. Ona plače zbog nečeg. On dotrči zbog nje. Ona i dalje plače zbog neznamčega. On odglumi da se popiknuo i stvarno zvekne na pod. Ona se počinje smijuljiti. Mak se počinje smješkati. Ja se počinjem osmjehivati. Vidim na njemu da mu je milo. A meni drago. Vrag će ga više znati kako sam izgradio svoje najranije i ponajbolje prijateljstvo. To iz mene više ne bi istjerali ni egzorcizmom. Stoga sam pokušao doznati kako to ide kod Maka, po čemu se to kuže pravi prijatelji kad si još malen i zelen. Prilika se pružila kad je zaredao s dojmovima iz vrtića. Na pitanje kako je bilo, on bi birao jedan od odgovora sa sljedećeg repertoara: Tata, znaš kaj? Frane me danas ugrizao! Tata, znaš kaj? Frane me ogrebao! Tata, znaš kaj? Frane mi je tresao ruku! Tata, znaš kaj? Frane mi je danas rekao da sam glup! Tata, znaš kaj? Frane mi nije dao bicikl! Tata, znaš kaj? Frane… - Mak, znaš kaj – prekinuh ga jednom prilikom, – a tko je tebi najbolji prijatelj u vrtiću? Odgovor znate. Njegovo ime počinje slovom F. Čudni su putevi prijateljski… Denis Giljević |
Nije važno pobijediti
|
19.10.2011. Roditelji.hr Oni ne da vole pobjeđivati nego moraju. Inače bude suza. I šmrkavih nosića visoko u zraku. Ali valjda je zaostalo neko dijete u mojoj utrobi, neki mumificirani brat blizanac koji se digne iz mrtvih kako bi okusio istu slast. I ponekad ne mogu odoljeti a da svom Maku ne vadim mast. Moram pobijediti, a nije da me boli briga za nevine žrtve. Velika je to unutarnja borba. S jedne strane ne želim biti topovsko meso, dok istovremeno ne želim da djeca pate.  U posljednje vrijeme Maku su najdraže Legove društvene igre (posjeduje dvije, nekakve SF utrke i vulkan). Na prvi su pogled i meni bile kul, ali kad sam se upoznao s pravilima, ostao sam pomalo razočaran. No nije važno. Čim Mak nacilja jednu od kutija okom, ja se na nju moram baciti skokom. – Hoću trke! Slažem igricu na stol, a naivno djetešce ni ne sluti da već provodim svoj pakleni plan u djelo. Igramo prvu rundu utrka. Pobjeđuje me za dlaku, vrišti od veselja i grca od smijeha. – Još, još, još! Dijete je izvan sebe, a ja sam hladan kao špricer. – Još – ponovim spokojno. Trka druga. Da me promatrala neka komisija UEFA-e za legiće, ne bi mi ginula neka optužba za namještanje. Bezočno puštam Maka da osvoji još jednu titulu Lego prvaka. U trećoj bi me utrci razvalio kao što je nekoć rasturao zvečke sve i da nije varao na turbo pogonu. Predlažem mu da malo stanemo na kočnicu i penjemo se, za promjenu, na vulkan. Ozaren, Mak poskoči na stolcu i pljesne ručicama. – To! Može, tata! Još nije svjestan da se dobri tata pretvara u nemilosrdnog tata koji će mu na perfidan način ukrasti zadovoljstvo. U jednom trenu skidam vulkansku igricu s police, u drugom sam trenu već na vrhu i jašem vulkanskog zmaja! Pobjeda! – A nije fer… – cijedi on dok mu se usne svijaju u slavoluk žalosti. – A koliko si ti mene puta pobijedio u utrci? – Tri! – Vidiš, tri puta. A ja tebe samo jednom. Obojici nam se razvlače osmjesi, samo što ja još i poskrivečki podižem obrvu. U igri s mighty beanzima – to su one smiješni tabletoliki likovi s imenom i prezimenom po čijim plastičnim utrobama šeće metalna kuglica i kojima nisam mogao pronaći smisao sve dok baka nije kupila pistu – smislio sam još i genijalniji put do slasti pobjede. – Mak, imam odličnu ideju – uzviknuo sam, a mogao sam isto tako vrisnuti i heureka, – ajmo igrati svjetsko prvenstvo s majtićima! Ideja je ta da nas dvojica nasumično izvučemo osam parova binza, što je kao neki ekvivalent osmini finala. Mak ima posljednju riječ koji je čiji. Onda se ti parovi utrkuju po pisti, prolaze kroz četvrtfinale, polufinale i finale, sve dok ne dobijemo pobjednika (tu ubacimo i mali tečaj engleskog jer ja svaki put kažem there can be only one, a on me svaki put pita što sam rekao) koji za nagradu, umjesto da završi u kutiji s poraženima, puna 24 sata provede kao svjetski prvak nasred police s devedeovima. Dugo mu plješćemo, uzvikujemo “šampione”, zapjevamo i Dinamovu himnu. Čak i reflektorke katkad usmjerimo prema njemu. Iskra genijalnosti te moje male smicalice je što obojica pobjeđujemo i kad gubimo! Dobro, moja je pobjeda malo jednakija od njegove, ali… Trik se sastoji u tome da jednostavno pustim Maka da svi binzi u njegovim rukama, njegovi favoriti, uđu u četvrtfinale. Dakle osam njegovih omiljenih bori se za najveću čast, ali sudbina polovice od tih famoznih četvrtfinalista otad je u mojim je rukama! Tako ja njega lijepo oderem u finalu (ako sam baš na poslu imao loš dan, smažem ja njega već i u polufinalnim dvobojima), a on puca od sreće jer je pobijedio jedan od njegovih. A od njega sam sretniji još samo ja jer – budimo realni, odrasli smo ljudi – pobijedio sam ja! Denis Giljević |
Batina je iz raja izašla
|
03.10.2011. Roditelji.hr Da. Bogu hvala. Odavno. Valjda još onda kad su mene moji starci zadnji puta isklofali po guzici kao stari prašnjavi tepih. I neka je izašla. Zahvaljujući tom izlasku u našem malom raju nikad nije bilo ni batine ni batina. Iako, priznajem nerado, bilo je trenutaka kad je bila pakleno blizu, kucala na vrata. Knock-knock-knockin' on heaven's door...  U jednoj sam situaciji zamalo prešao prag. Neki će reći da sam ga i prešao, ali ajde, ovdje ipak mogu nametati neke svoje kriterije. Vaše je pravo da se na njih obrušavate ispod teksta. Naravno, žurilo mi se. Moramo biti tamo i tamo u toliko i toliko, a Mak odugovlači. Da budem iskren, ne odugovlači nego ne radi ništa. Da budem još iskreniji, ne da ne radi ništa nego još i odmaže. Odbija doručkovati sve dok nisam rekao da ne mora. E onda želi doručkovati. Traži kokotino (kodno ime za Dukatino). Opet mu nosim čašicu kokotina. Urla jer sam ga otvorio ja, a ne on. Traži novi, ovaj neće jesti jer je otvoren. Nosim mu novi, a sve se teže nosim sa situacijom. Nervozni mi poštar legao na zvono i u mojoj je glavi sve veća buka. Slijedi natezanje s odjećom. Neće navući hlačice i majicu sve dok mu ih ja ne navučem. Onda udari u plač jer sam ga ja odjenuo, a on je želio sve učiniti sam. I rida li rida. Lako što rida, ali onda još i urla, bjesni. A još se i svlači. Pa sve kreće ispočetka. To traje. Jer on bulji u TV. Prijetim da ću ugasiti TV. Bez efekta. Gasim TV. Eto mi sad specijalnih efekata iz zone sumraka – prisiljen sam gledati pobješnjelog Maka. Zapovjedim mu da ide oprati zube, on urla da hoće novu četkicu. Nemamo novu četkicu, kažem, moramo je kupiti. Mak vrišti da je odem kupiti odmah i sad. Kad je i to ribanje mojih živaca nekako prošlo, odbija istisnuti pastu na četkicu. Kad je istisnem ja, poludi. Hoće on. I tako on ide sve dalje i dalje, redaju se novi nastavci Mad Maka, a ja sam sve bliže ponoru ludila. Gledam kazaljke na satu kako se približavaju jedna drugoj, sklapaju se kao ralje morskog psa, poput krojačkih škara režu posljednje konce mojeg strpljenja. Ne znam koja je kap točno prelila čašu jer ih je još bilo cijelo more. Sjećate li se scene u King Kongu kad se gorostasna majmunčina oslobađa okova? Proživio sam je. Ispao majmun. Lanci koji su mi sputavali ruke popucali su svi do jednoga i ja sam zgrabio Maka za njegove mršave nadlaktice. Škrgutao sam zubima. U grudima mi je bjesnio rat, u očima oluja. Prijetio sam kroz čvrsto stisnute zube. Potpuno besmisleno jer Mak vjerojatno nije razumio ni riječ. Zubi su me počeli boljeti od jačine stiska. Bio sam izvan sebe. Možda je to bila sreća u nesreći jer ono što nije moglo razabrati moje tijelo, vidio je duh. Moje su šake slijedile zube. Samo što su stisnuti zubi nanosili bol meni, a šake Maku. Jadničak je već bio na prstima. Istog sam ga trenutka pustio. Gledao me orošenih očiju, prestravljen. Nije jecao. Nije govorio. Nije me upozorio. Ništa. Umjesto njega zborio je strah. Rekao sam si – nikad više. Ne želim nikada sresti taj pogled koji mi se vratio kao bumerang i rascopao mi glavu. Jesam ponekad još vikao na njega, jesam ponekad škrgutao zubima, ali ga više nisam ni taknuo. Malo pomalo, prestala je i potreba za škrgutanjem i vikom. Ja sam ponešto naučio, a bome i on. Mogu reći da smo išli u isti razred, sjedili u istoj klupi, prošli istu školu. I bili odlični učenici. Ja sam za peticu nervoznog poštara zakopao u dvorištu iza kuće, a mali je odustao od filmske umjetnosti i prestao snimati nove nastavke pobješnjelog Maka. Bez obzira što mi đavolji advokati ponavljaju nikad ne reci nikad, trudit ću se da nikad to i ostane. Uostalom, danas te malac može tužiti. I to ne mami nego državnom odvjetniku. Denis Giljević Oznake: djeca, Kolumna, denis giljević, roditeljski sastanak, pria |
Znam što si (mi) radio ovog ljeta
|
13.09.2011. Roditelji.hr - Tata, to je najbolja ideja koju sam ikada čuo! – ispalio je Mak kad sam mu predložio da šmugnemo na par dana s frendovima, njihovom djevojčicom i šatorima na Cres, kao aperitiv pred onaj pravi, odmor dug najmanje desetak dana. Meni je to bilo posljednji put da čujem da me zove tata. Od trenutka kad su prednji kotači posuđenog Volva dotaknuli otok, zove me Denis. To će mi ostati neriješeni misterij, tajna poput adrese i broja telefona neke Mojce iz Maribora s kojom se domaći pubertetlija upušta u malu ljetnu avanturu. Mama je složila popis stvari koje dijete treba ponijeti tek nešto kraći od moskovskog telefonskog imenika, a ja sam kao i svako pravo muško samo složio facu, a onda i kupaće, ručnik te par neispeglanih majica u svoju putnu torbu. Naravno, ponio sam i nešto para, čarobni svežnjić koji, osim rupe na tekućem računu, na licu odabranog turističkog mjesta učas stvara i ono što ste ostavili u unutrašnjosti. Za dobar provod na moru ionako je važnije ponijeti vedar duh i ponešto strpljenja nego četkicu za zube. Ove godine za temu oba odmora, i prvog i onog pravog, odabrao sam aktivnosti koje sam nazvao “triK” – kupanje, klopanje, kravljenje. U prilog kravljenju odraslih išlo je na prvi pogled to da će Mak imati birano društvo, najbolju prijateljicu Evu, slađahnu curicu nešto mlađu od njega, što će roditeljsko staranje (ali i starenje!) svesti na minimum. Dakako, prevario sam se. Muke po kravljenju Prva dva dana sve je bilo u najboljem redu. Nije da djecu nije bilo za čuti, naprotiv, dernjali su se kao pajceki i jurcali po kampu kao kokice po dvorištu, ali su se zabavljali sami i veće potrebe za intervencijama nije bilo pa smo se mogli bezbrižno kraviti na plaži ili pred šatorima. A onda je počelo. Mak je počeo pametovati što je Evu raspamećivalo pa ga je stala otkantavati. - Eva! Eva! Da ti nešto kažem… – hodao bi Mak za njom i navlačio je za rame. - Čula sam, već si mi to rekao sto puta! – mrštila bi se Eva bježeći pred njegovom grabežljivom rukom. Svaka riječ i svaki pokret dovodili bi do incidenta. Čim bi Mak spomenuo ovo, Eva bi kontrirala i rekla ono. Čim bi Eva ustvrdila da nešto je, Mak bi, bez ikakvih čvrstih dokaza, tvrdoglavo tvrdio da nije. Posao hokejaških sudaca pri razdvajanju usijanih glava godišnji je odmor na Bahamima prema rastavljanju dva zajapurena nekolikogodišnjaka. Zaradili bi isključenja, ali čim bi se ponovo susreli na terenu počinjala bi koškanja. Čak ni uvođenje radne obaveze nije puno pomoglo. Primjerice, kad smo rušili šatore, pozvao sam djecu da nam pomognu čupati klinove. Radne su obaveze ispočetka prihvaćali sa zadovoljstvom, ali bi se ubrzo umiješao onaj prokleti “ali”… Nismo iščupali ni drugi klin prvog šatora, a oni su se već prepirali tko je na redu sve dok nisam vrisnuo: - Ne dirajte moje klinove! I plan je, kao i svi prije njega, propao kao da su ga smislili Vance i Owen. Kad je lavina jednom krenula, ne bi nam pomogla ni UNPA zona postavljena između zavađenih strana. S druge strane, na pravom je odmoru Mak bio okružen pravim krdašcem rođaka i drugih klinaca i, osim što ga je bilo nemoguće izvući iz tog krda kad bi došlo vrijeme za odlazak na počinak, sve je bilo u najboljem redu. Promatranje bratsko-sestrinskih razmirica u slatkim domovima s dvoje djece i mamin sažetak desetak dana odmora koji je Mak kasnije proveo s njegovim najboljim frendom Ivom na Pelješcu samo idu u prilog mojoj tezi – više djece, više mira. Velikodušno poklanjam ovu krilaticu za slogan neke buduće pronatalitetne kampanje. Muke po klopanju S unosom bjelančevina, ugljikohidrata i ostalog, na moje je iznenađenje, išlo bez vađenja masti. Iako je ponekad potrebno poravnanje planeta kao preduvjet da Mak stavi zalogaj u usta, na moru je njupao sve, bespogovorno, kao da je orada kinder-čokolada. Sve je htio probati i svaki je obrok pojeo, dobro, ne baš sve što sam mu nadobudno – ponesen apetitom njegovih očiju – natrpao u tanjur, ali barem natpolovičnu većinu. Mogu li na idili za stolom zahvaliti blagotvornom utjecaju mora, suncu, nemilosrdnoj potrošnji naizgled neiscrpne dječje energije ili pak njegovoj težnji da u svemu pa i u klopi bude bolji od Eve, dok kod kuće bespomoćno gledam kako su mu od najčudesnijeg ručka ponekad milije najobičnije kerefeke, ne uspijevam dokučiti. Muke po kupanju  S Cresom nije dobro krenulo iako sam bio uvjeren kako će mi utjecaj njegove vršnjakinje koja ne preza od vodenih masa ići na ruku. Umjesto toga, počelo mi je ići na živce Makovo uzmicanje. Prvi je dan bio u moru do koljena, drugi je dan jedva smočio gležnjeve dok je treći dan jedina voda koju je dotaknuo bila Jana iz restorana. Iznenadila me brojnost roditelja (uključujući i devastirana Makova dida, moga ćaću) koji su – a među njima ima i onih koji ne bi bacili ni krivi pogled! – kao jedini način skidanja ljage s dalmatinskog prezimena vidjeli u bacanju dječaka u vatru (čitaj: more). Kao, vrištat će, urlati i lamatati udovima par minuta, a onda će, kao pripitomljen, popustiti i prepustiti se čarima kupanja. Kako u meni ne živi kauboj koji kroti pastuhe nego otac blage naravi koji pokušava odgajati, morao sam im se zahvaliti na ideji. Osim toga, u svim je sferama hrvatskog društva i tako previše podjela, što će nam još jedna oko vrištećeg klinca na prepunoj plaži? Veliki je odmor bio školski primjer da sam na Cresu izgubio bitku, ali ne i rat, koji je dobiven na plaži u Gradcu. Dan je počeo kao i svaki drugi, mojom jadikovkom sestrični Mandaleni kako mi dijete ne bi ušlo u vodu sve i da umjesto ježinaca po dnu plaze Štrumpfovi. Propisanoj dozi utjehe dodala je i podatak kako joj je Mak povjerio da neće u more jer sam rekao da će potonuti ako bude plivao što je, naravno, bila najobičnija izmišljotina, dio njegovog specijalnog propagandnog rata protiv mene. Kad je objavljen pokret na plažu Mak je dotrčao, krajnje zabrinut. - Gdje idemo? - Na plažu – rekoh lijeno. - Ja se neću kupati. - Dobro, ne moraš. Nisam se predao, samo sam se lukavo pritajio. Mandalenini predivni klinci, Andrej i Nives, sjurili su se u vodu kao da su rođeni u njoj, a i ja za njima. Mak je stajao na žalu s onim nepotopivim kolutima na nadlakticama (plivice, narukvice, leptirići, pufnice, mišići, plovci… svakakve sam nazive silom prilika doznao!), valići su mu jedva dopirali do prstića. Suh a pokisnuo mrštio se, sunce mu je nemilosrdno tuklo u oči dok smo Nives, Andrej i ja uživali u borilačkim vodenim sportovima i vještinama poput “potopi najstarijeg”. Krajičkom sam oka promatrao Maka i očito pogodio trenutak kad je ljubomora dosegnula vrhunac. - Hoćeš da se igramo brodića? Pristao je pod uvjetom da ostanemo u strogom plićaku. Ukrcao mi se na leđa, a njegove su mi ručice okovale vrat. - Ne duboko, ne duboko – upozoravao me i stezao mi omču oko vrata dok je moj brodić radio sve više izleta prema otvorenom moru. - Ajmo se sad malo igrati podmornice – predložio sam. - Neee! - Daaa! Jasno je da je u toj fazi samo moja glava završavala pod vodom, ali kratkoročni je cilj ionako bio postići da Maku napokon dođe voda do grla te da ja izgubim dno pod nogama. Igra zaranjanja i izranjanja ga je počela veseliti i znao sam da je došao trenutak odluke. - Mak, pusti mi vrat malo – rekoh, a on me stisnuo jače. - Udavit ćeš me, čovječe, pusti mi vrat! Nakon kraćeg moljakanja i natezanja, njegov je stisak popustio. Uhvatio sam ga pod pazuha, ispružio ruke i tako ga jedno vrijeme držao na vodi. - Jel toneš? - Ne. Njegov usiljeni smiješak signalizirao mi je kako nije baš sasvim uvjeren u to, ali otišli smo predaleko pa su i zadnje mogućnosti za prekid operacije bile iscrpljene. Maknuo sam ruke. - A sad? Sad je to nešto u njemu kliknulo. U očima mu se pojavio sjaj intenziteta velikog praska (ne, definitivno nije bio odbljesak zalazećeg sunca!). Prišao mi je plivajući poput psića i stao me grickati za nos, lizati mi obraze… - Ej, čovječe, smiri se! Ti plivaš, ribice! Otplivao sam do plićaka pobjedničkim stilom Veljka Rogošića. Upornost se isplatila. Mak je plutao metrima udaljen od kopna, mlatarao ručicama i svako malo progovarao nekom mješavinom vokala frontmena thrash-metal benda i glasa iz groba. Okrenuh se sestrični koja je s ponosom i divljenjem promatrala taj cijeli, nimalo lagani evolucijski korak natrag u vodu. - Mislim da smo probudili demona u njemu! Tko god ga držao u vodi i na vodi, demon, narukvice (plivice, mišići itd…) ili uzgon, bilo mi je svejedno… Napokon sam imao svog čovjeka u moru i tamo sam ga uveo na svoj način! Ekstra muke i mušice Nisam privatni autoprijevoznik i nemam tegljač u koji bih utrpao sve igračke s Makovog popisa želja. Zato se i on i ja moramo osloniti, posebno kad je riječ o kampiranju, na priručne predmete, plodove prirode i beskrajni svemir dječje mašte. Imao sam potpuno povjerenje u njega da zabavni program može složiti i bez plastične vojske vitezova, legića, autića, bakugana… Iskustvo me učilo da je sposoban samo od bakinih šarenih staklenih perli složiti spektakl ravan Gospodaru prstenova, da i najobičnije kvačice u njegovim rukama odjednom dobiju besmrtnu dušu, a bio sam i aktivni sudionik trenutka kad je koristeći isključivo kamenje i pijesak, umjesto da skupa sa mnom uzurpira obalni pojas i uzduž i poprijeko gradi dvorce po uzoru na domaće tajkune, rekonstruirao nešto nalik Hanibalovom srazu s Rimljanima kod Kane. Jednom zgodom na Cresu – o kakva neoprostiva greška – odlučio sam se umiješati. Eva i Mak bili su pomalo nesnosni, nikako nisu pronalazili nešto što bi ih zabavilo. Hrpica češera koju su za sobom najvjerojatnije ostavili prethodni stanovnici parcele dala mi je ideju. - Eva, Mak! Ajde da su češeri vanzemaljci koji su se prisilno spustili na Zemlju i sad moraju pronaći način da poprave svoj svemirski brod i vrate se kući! Eva i Mak uzeli su par češera, neko ih vrijeme prevrtali po rukama, a potom ih nezainteresirano bacili na tlo. Nisam odustajao od svoje taktike unatoč ekspresnom porazu. - Eva, Mak! Ajde da su češeri vojska koja kreće u bitku! Eva i Mak uzeli su par češera, neko ih vrijeme prevrtali po rukama, a potom ih nezainteresirano bacili na tlo. Ali, evo stare budale opet! - Eva, Mak! Ajde da su veliki češeri mama i tata, a mali njihova djeca! I onda oni idu na kampiranje, igraju se i to… Eva i Mak opet su uzeli par češera, jedva ih trenutak prevrtali po rukama, a potom ih demonstrativno bacili na tlo. Udaljili su se i na kraju zamakli iza šatora šaljući mi usput preko ramena one nepopularne “koji je tebi klinac?” poglede. Sutradan su na plaži Eva i Mak izgradili malenu utvrdu koju su napučili s desetak gormita. Mirno su se zabavljali, čavrljali i improvizirali kad, odjednom, Mak upita: - Eva, jel ti dobra ova igra? - Je. - Ono, baš ti je super? - Da. - Jelda nije onako dosadna kao ona Denisova igra s češerima? Kunem se, ako se ikada više upletem, neka me pogodi grom iz vedra neba. Dvaput. Možda vam ovih par iskustava pomogne prilikom odlaska na iduće ljetovanje. Barem kao utjeha da niste samo vi nadrapali. Denis Giljević Oznake: Ljetovanje.., Kolumna, denis giljevic, roditeljski sastanak, pria |
ponedjeljak, 20.06.2016.
Tata kupi mi autić, baka kupi mi sve
|
31.08.2011. Roditelji.hr U mom djetinjstvu mama i tata morali su mi kupiti nešto svaki puta kad bi otišli van zemlje. Maku uglavnom moraš ubosti nešto čim odeš van. Najopasnije je naravno voditi i njega, osobito kad se kupuju rođendanski pokloni za drugu djecu. Najprije sam pomislio da će biti najbolje da manje izlazim, čak i da potpuno prestanem izlaziti. Naravno, to je nemoguće. Kad me netko nazove i pita jesam li za kavicu, ne znam reći ne. No to je druga priča, ona o djetetu u meni. Odlučio sam odigrati ulogu Sherlocka Holmesa i malo istražiti taj zagonetni slučaj u kojem Mak čim netko u krvnom srodstvu bane na vrata ushićeno pita: - Jesi mi nešto kupio? Novi autić? Uzalud sam ja njemu ponavljao, kao mantru: - Mak, ljubav se ne trži niti ne kupuje. Nemreš svaki dan dobit novu igračku. Nije djelovalo. Dečko bi se namrštio i uvrijeđen zarežao: - A daaaj… - Gle stari… - A daaaaj… I tako bi on dajkao, a ja vrtio glavom narednih deset minuta i izlagao se riziku da mi se ukoči vrat.   Nastavio sam igrati se detektiva. Po mom skromnom sudu, mama kupuje više nego što treba. No praćenjem porasta koncentracije igračaka u Makovom kutku, ustvrdio sam da iznosi nisu opasni ni po Makovo zdravlje ni po kućni budžet. Prve čvrste dokaze o ilegalnim aktivnostima i sumnjivim transakcijama bake prikupio sam vodeći Maka u vrtić. Frajerčić me zaustavlja na Kvatriću, hoće mi nešto važno pokazati. Vuče me do nekog sklepanog kioska i šutke pokazuje nekakvu jeftilensku opremu za policajca, plastične lisice, značka, pištolj, palica, štatijaznamštasvene… - Oćeš mi to kupit? - Ne – kažem autoritativno, – znaš da smo u našoj kući rekli zbogom oružju. Nije rekao “a daaaaj”. Bio sam uvjeren da je odustao i već htio pohvaliti pametnu glavicu tatinu koja kuži da nema smisla ići kroz zid, a sve prema onoj staroj kako pametniji popušta kad je, pun samopouzdanja, bombastično izjavio: - A dobro! Onda će mi baka kupit! Tako znači. Već sam bio spreman baki sročiti optužnicu za prekomjerno bombardiranje igračkama, ali morao sam najprije prikupiti i dokaze s terena. Fantomske igračke nisu završavale u Makovom kutku, to je sigurno. Morale su biti uskladištene negdje drugdje. Izvršio sam iznenadni pretres bakina stana. Bingo. Dokaza je bilo posvuda. Baka je toliko ogrezla u zločin, toliko se opustila da dokaze nije pokušavala čak ni prikrivati. Priveo sam baku i odvukao je na balkon radi unakrsnog ispitivanja. Sve je priznala. Zbog olakotnih okolnosti, nesebične ljubavi koju pruža unučiću, dobila je samo zabranu prilaska dućanima s igračkama na manje od sto metara. Case closed. Sada se iz šetnji s bakom Mak vraća ili umrljan od sladoleda ili s tri – četiri čokoladna jaja. U kojima su igračkice. Baka je nepopravljiva zločinka i brzo je pronašla rupu u mom zakonu. A ni Mak nije sasvim odustao od žicanja, samo što sad ima suptilniju taktiku. Bolest kupovanja novih igračka zamijenio je podmuklijim morašihskupitisve sindromom (vrlo zarazna bolest koja se širi punktovima gdje se skupljaju djeca, prvi put opisana u doba Pokemona), pa kad muka traženja rođendanskog poklona za kikiće mene uvede u dućan, a njega u napast, Mak upre prstom u nekog plastičnog superjunaka i vrisne: - Ej, tata! Ja ovo skupljam! Samo još nemam nijednog! - Gle… - A daaaj! Denis Giljević Oznake: Kupovina, roditeljski sastanak, denis giljevic, pria, Kolumna |
Rođen u Zagrebu
|
18.08.2011. Roditelji.hr Mislim da je počelo jednim pozivom. Iz susjedne sobe. Intervali su postali prekratki. Torba je bila spremna, kudikamo spremnija od mene na ono što se imalo dogoditi. Sve je bilo unutra, od laganog štiva do zadnje pribadače, one ništa ne prepuštaju slučaju. Da postoji trudnička policija, ne bi nam mogli lupiti kaznu ma ni za boju spavaćice. Hvatam torbu jednom rukom, a nju drugom. Polako. Nema žurbe. Stanujemo u Petrovoj. Rodilište je preko puta, ma nema ni sto metara. Trebamo prijeći ulicu, ali o nekom pretrčavanju nema govora. Ona se sasvim dobro nosi sa svoje četiri, četiri i po kile (posteljica i voda uračunate!), ja već malo teže s grčem u želucu od najmanje deset kilograma čistog uzbuđenja. Nije da nam se žuri, ali upadamo u rodilište kao kauboji u salun. Obavljamo papirologiju i pregled. Ona pita, naravno, za epiduralnu. Ma sad vam je kasno, nema potrebe, brzo će to, nema smisla, govore nam. Ma nema beda, drugi put ćemo doći ranije.  Smještaju nas u klimatiziranu jednokrevetnu sobu. Nema pogled na more, ali zadovoljan sam. Njoj daju drip, meni stolac da sjednem. Muškarci koji prisustvuju porodu trudove osjećaju na ruci, to je točno, no čelični je stisak urbana legenda. A svašta su mi napričali prestravljeni očevi koji su već rađali, o stisku koji lomi kosti kao da su šibice, tako da sam još kod kuće dopustio ljevici da se pozdravi s desnicom, uvjeren da ću je izgubiti. Kad je počelo ono pravo, oduzeli su mi stolac i izgurali me iza njenog uzglavlja, da ne smetam. Tri žene u sobi to mogu same. Ogledao sam se po sobi i kad nigdje nisam vidio nikakav znakić za zabranu fotografiranja, izvadio sam aparat. Sestra mi je uputila pogled sumnjive kvalitete, pa sam skrušeno zatražio i usmenu dozvolu od liječnice. Moj pogled mačka u čizmama koji sam pokupio iz Shreka je upalio. Sam je porod trajao jedno tridesetak fotografija i dva kratka filmića. Vjerojatno bi fotografija bilo manje da mi se ruke nisu tresle kao penziću koji na pošti plaća račune. Pojma nemam koliko je cijeli put kroz porođajni kanal bio dug, ali kad sam vidio koliko je sati pomislio sam: Tak mali, a već izlazi do četiri ujutro… - Slatkić moj, preslatka beba moja – rekla je kad su joj dali dijete koje je svoj prvi životni ispit položilo s najvišim ocjenama. Ni traga od muke i iscrpljenosti kod nje, samo radost i razdraganost. Istina je, mogli su majku tjednima rastezati inkvizitori, ona bi svu bol zaboravila čim bi joj malenog predali u ruke. Hm. Nije da sam se mogao sasvim složiti s tom ocjenom. Ovdje mislim na razinu slatkosti, a ne na Apgar. Učili su me da su dječica slatka kao šećerna vata, čak sam se i sam u to uvjerio mnogo puta, a ovo biće, hm, jest, naše je, sve okej, voljet ću ga do kraja svijeta, ali… Nisam ga baš tako zamišljao, totalno zbrčkanog, prošaranog ljubičastim zvjezdicama i crvenim prugicama, s kvrgom preko pola glave. Nisam imao vremena razmišljati o voznom redu ljepote, kad prolazi, dolazi ili odlazi, jer došlo je mojih pet minuta. Držite mu glavu, viče sestra na mene, a ja ne znam gdje je meni glava, kako onda da znam što ću s djetetovom. No snalazim se, valjda instinktivno. Pokušavam ga ljuljuškati, ali previše sam uzbuđen, ustreptao, ushićen, ustrašen, a on je tako majušan, stalno imam osjećaj da mi klizi iz ruku… Junioru su još koju minutu dozvolili da otpočine na njenim grudima, a onda ga zapakirali u bijelo i odnijeli njegovim vršnjacima. Ubrzo su izbacili i mene. Imali su potpuno pravo, fakat sam zaružio. Ni prekaljene me konobarice više ne bi trpjele. Došao sam doma kao opijen, no to me nije zaustavilo da si natočim čašu crnog vina. Mladi se otac (kao kriterij za određivanje stupnja svoje mladosti uzeo sam banke koje daju kredite za mlade osobama koje su do grla u tridesetima) opraštao sa starim frajerom. Iskapio sam čašu, pa si natočio još jednu. Bio je red i da stari frajer nazdravi mladom ocu. Treću, četvrtu i petu sam čašu popio čisto iz praktičnih razloga, kako bih onako izvan sebe uopće uspio oka sklopiti. Sutradan, u prvoj posjeti, skužio sam da bebama očito treba barem 12 sati spavanja da postanu lijepe. Onako zapakiran u pelene i jastučiće, bio je kao bombončić u celofanu. Beauty sleep, tako se kaže, ne? Od kvrge ni čvorugica, boje nježne, lice oblo i pravilno. Sad sam i ja mogao, raznježen (očevici tvrde raspekmežen, ali očevici su, kao što znamo, nepouzdani), zatreptati i reći: - Slatkić moj… I tako je nekako završila ta prva epizoda. Pitajte Maka koliko on danas ima godina i on će vam s ponosom reći četiri i pol. To govori već pola godine, a samo što nije upisao petu. Hoću reći, prošlo je već mnogo vremena i, iako ponekad imam osjećaj da se sve događalo jučer, pregršt je stvari koje sam u međuvremenu zaboravio. Žao mi je što nisam stao zapisivati naše zgode i nezgode ranije jer čak i uginula zlatna ribica pamti bolje od mene. Kažu da budala pamti, a pametan zapisuje. Živa istina. Da sam sve zapisao kad je trebalo, ovo bi bila bolja priča. Denis Giljević Oznake: denis giljevic, Kolumna, pria, roditeljski sastanak |
