ponedjeljak, 20.06.2016.
Rođen u Zagrebu
|
18.08.2011. Roditelji.hr Mislim da je počelo jednim pozivom. Iz susjedne sobe. Intervali su postali prekratki. Torba je bila spremna, kudikamo spremnija od mene na ono što se imalo dogoditi. Sve je bilo unutra, od laganog štiva do zadnje pribadače, one ništa ne prepuštaju slučaju. Da postoji trudnička policija, ne bi nam mogli lupiti kaznu ma ni za boju spavaćice. Hvatam torbu jednom rukom, a nju drugom. Polako. Nema žurbe. Stanujemo u Petrovoj. Rodilište je preko puta, ma nema ni sto metara. Trebamo prijeći ulicu, ali o nekom pretrčavanju nema govora. Ona se sasvim dobro nosi sa svoje četiri, četiri i po kile (posteljica i voda uračunate!), ja već malo teže s grčem u želucu od najmanje deset kilograma čistog uzbuđenja. Nije da nam se žuri, ali upadamo u rodilište kao kauboji u salun. Obavljamo papirologiju i pregled. Ona pita, naravno, za epiduralnu. Ma sad vam je kasno, nema potrebe, brzo će to, nema smisla, govore nam. Ma nema beda, drugi put ćemo doći ranije.  Smještaju nas u klimatiziranu jednokrevetnu sobu. Nema pogled na more, ali zadovoljan sam. Njoj daju drip, meni stolac da sjednem. Muškarci koji prisustvuju porodu trudove osjećaju na ruci, to je točno, no čelični je stisak urbana legenda. A svašta su mi napričali prestravljeni očevi koji su već rađali, o stisku koji lomi kosti kao da su šibice, tako da sam još kod kuće dopustio ljevici da se pozdravi s desnicom, uvjeren da ću je izgubiti. Kad je počelo ono pravo, oduzeli su mi stolac i izgurali me iza njenog uzglavlja, da ne smetam. Tri žene u sobi to mogu same. Ogledao sam se po sobi i kad nigdje nisam vidio nikakav znakić za zabranu fotografiranja, izvadio sam aparat. Sestra mi je uputila pogled sumnjive kvalitete, pa sam skrušeno zatražio i usmenu dozvolu od liječnice. Moj pogled mačka u čizmama koji sam pokupio iz Shreka je upalio. Sam je porod trajao jedno tridesetak fotografija i dva kratka filmića. Vjerojatno bi fotografija bilo manje da mi se ruke nisu tresle kao penziću koji na pošti plaća račune. Pojma nemam koliko je cijeli put kroz porođajni kanal bio dug, ali kad sam vidio koliko je sati pomislio sam: Tak mali, a već izlazi do četiri ujutro… - Slatkić moj, preslatka beba moja – rekla je kad su joj dali dijete koje je svoj prvi životni ispit položilo s najvišim ocjenama. Ni traga od muke i iscrpljenosti kod nje, samo radost i razdraganost. Istina je, mogli su majku tjednima rastezati inkvizitori, ona bi svu bol zaboravila čim bi joj malenog predali u ruke. Hm. Nije da sam se mogao sasvim složiti s tom ocjenom. Ovdje mislim na razinu slatkosti, a ne na Apgar. Učili su me da su dječica slatka kao šećerna vata, čak sam se i sam u to uvjerio mnogo puta, a ovo biće, hm, jest, naše je, sve okej, voljet ću ga do kraja svijeta, ali… Nisam ga baš tako zamišljao, totalno zbrčkanog, prošaranog ljubičastim zvjezdicama i crvenim prugicama, s kvrgom preko pola glave. Nisam imao vremena razmišljati o voznom redu ljepote, kad prolazi, dolazi ili odlazi, jer došlo je mojih pet minuta. Držite mu glavu, viče sestra na mene, a ja ne znam gdje je meni glava, kako onda da znam što ću s djetetovom. No snalazim se, valjda instinktivno. Pokušavam ga ljuljuškati, ali previše sam uzbuđen, ustreptao, ushićen, ustrašen, a on je tako majušan, stalno imam osjećaj da mi klizi iz ruku… Junioru su još koju minutu dozvolili da otpočine na njenim grudima, a onda ga zapakirali u bijelo i odnijeli njegovim vršnjacima. Ubrzo su izbacili i mene. Imali su potpuno pravo, fakat sam zaružio. Ni prekaljene me konobarice više ne bi trpjele. Došao sam doma kao opijen, no to me nije zaustavilo da si natočim čašu crnog vina. Mladi se otac (kao kriterij za određivanje stupnja svoje mladosti uzeo sam banke koje daju kredite za mlade osobama koje su do grla u tridesetima) opraštao sa starim frajerom. Iskapio sam čašu, pa si natočio još jednu. Bio je red i da stari frajer nazdravi mladom ocu. Treću, četvrtu i petu sam čašu popio čisto iz praktičnih razloga, kako bih onako izvan sebe uopće uspio oka sklopiti. Sutradan, u prvoj posjeti, skužio sam da bebama očito treba barem 12 sati spavanja da postanu lijepe. Onako zapakiran u pelene i jastučiće, bio je kao bombončić u celofanu. Beauty sleep, tako se kaže, ne? Od kvrge ni čvorugica, boje nježne, lice oblo i pravilno. Sad sam i ja mogao, raznježen (očevici tvrde raspekmežen, ali očevici su, kao što znamo, nepouzdani), zatreptati i reći: - Slatkić moj… I tako je nekako završila ta prva epizoda. Pitajte Maka koliko on danas ima godina i on će vam s ponosom reći četiri i pol. To govori već pola godine, a samo što nije upisao petu. Hoću reći, prošlo je već mnogo vremena i, iako ponekad imam osjećaj da se sve događalo jučer, pregršt je stvari koje sam u međuvremenu zaboravio. Žao mi je što nisam stao zapisivati naše zgode i nezgode ranije jer čak i uginula zlatna ribica pamti bolje od mene. Kažu da budala pamti, a pametan zapisuje. Živa istina. Da sam sve zapisao kad je trebalo, ovo bi bila bolja priča. Denis Giljević Oznake: denis giljevic, Kolumna, pria, roditeljski sastanak |
