subota, 25.06.2016.
Najpametniji čovjek na svijetu
|
30.11.2011. Roditelji.hr Još otkad je prerezana Makova pupčana vrpca čime je manje-više svečano otvorena dionica djetinjstvo – roditeljska muka ježova ili adolescencija – odrasla osoba, totalno sam se napalio na početak onog razdoblja u kojem će dijete kužiti maltene sve osim činjenice da mu otac nije najveći svjetski kit. Ne bih štovao idolopoklonstvo sve i da sam ja taj idol kojem se mase klanjaju, ali nekako si mislim da pet minuta uživanja u ničim zasluženoj slavi, u mrvicama kruha do kojih sam došao preko pogače, ne može škoditi. Evo, toliko sam skroman da nisam tražio onih Warholom zajamčenih petnaest minuta već samo ništavnih pet. A mojih je pet minuta došlo u sekundi. Učas sam od običnog manualnog radnika na teškim fizičkim poslovima mijenjanja pelena, guranja kolica koja bi uvijek bila natrpana svim i svačim kao da nas iza ugla čeka smak svijeta i nošenja djeteta na više tisuća tisuća metara s preprekama postao tata-mata za sve. Nisam bio više samo biološki otac nego i otac nacije pa, mogu slobodno reći, i sveti otac. Mogao sam sve i sve mi se vjerovalo na riječ. Čak i kad bi Mak pokupio kakvu prenapuhanu izjavu tipa “nečiji tata može na ramenima nositi dva automobila ili Klička (svejedno kojeg!) pojesti za doručak”, iz očiju mu se vidjelo kako vjeruje da ja mogu podići najmanje tri, a od Klička (svejedno kojeg!) složiti večeru za šest osoba. Usain je Bolt kraj mene živog mogao trčati jedino po šibice, Jose Mourinho voditi tek klub liječenih alkoholičara, Shakespeare pored mene ne bi ušao u ni u spomenar a kamoli u književnost, dok je Barack Obama, u najboljem slučaju, mogao biti zamjenik načelnika općine Donji Kukuzari. Vjerojatno je jedino što nisam mogao učiniti bilo Bradu Pittu oteti Angelinu, ali to nisam mogao (ili bolje rečeno nisam smio) iz nekih sasvim drugih razloga.  Moja je zvijezda potamnila onoga trenutka kada je mali prestao gutati samo bajke. Upozoravam, na temelju vlastitog iskustva, da su najopasniji oni klinci koji(ma) pročitaju tri knjige… previše. Maku se nekako među literaturom za uspavljivanje našla knjiga za djecu “See inside science”, od te večeri meni omraženih autora Alexa Fritha i Colina Kinga. - Tata… – pogledao me do ušiju pun ponosa. Bio sam uvjeren da se po tko zna koji puta divi meni, no ispostavilo se da je bio opčinjen jednim od svojih revolucionarnih otkrića! - Stephen Hawking ti je najpametniji čovjek na svijetu! Bilo mi je poznato da revolucije jedu svoju djecu, ali otkad to klopaju očeve? Pokušao sam umanjiti štetu, dokazati kako je opasno u toj dobi rušiti određene mitove. Ipak je to osjetljivo razdoblje, zakoračio sam u četrdesete u kojima se osjećam kao da žmirećki pretrčavam autocestu. Nisam uspio zakočiti napredak, naravno. Na mladima svijet ostaje, a na meni ostaje da se pomirim s tim. Mirenje s činjenicama ublažio je jedan kasniji događaj koji je, prema mom skromnom mišljenju, imao direktne veze s Makovim uvidom u znanost. Jedan je dan Mak došprintao do mene iako nisam posegnuo ni za kakvim mamcem, objesio mi se oko vrata i rekao: - Tata, volim te do kraja svemira! Zahvaljujući Hawkingu i toj slikovnici, svijet mu više nije bio dovoljan. Iako sam se morao zadovoljiti ulogom drugog najpametnijeg čovjeka na svijetu, mislim da ću još neko vrijeme biti brži od Usaina. A i to je neka utjeha. Denis Giljević Oznake: Kolumna, pria, roditeljski sastanak |
utorak, 21.06.2016.
Batina je iz raja izašla
|
03.10.2011. Roditelji.hr Da. Bogu hvala. Odavno. Valjda još onda kad su mene moji starci zadnji puta isklofali po guzici kao stari prašnjavi tepih. I neka je izašla. Zahvaljujući tom izlasku u našem malom raju nikad nije bilo ni batine ni batina. Iako, priznajem nerado, bilo je trenutaka kad je bila pakleno blizu, kucala na vrata. Knock-knock-knockin' on heaven's door...  U jednoj sam situaciji zamalo prešao prag. Neki će reći da sam ga i prešao, ali ajde, ovdje ipak mogu nametati neke svoje kriterije. Vaše je pravo da se na njih obrušavate ispod teksta. Naravno, žurilo mi se. Moramo biti tamo i tamo u toliko i toliko, a Mak odugovlači. Da budem iskren, ne odugovlači nego ne radi ništa. Da budem još iskreniji, ne da ne radi ništa nego još i odmaže. Odbija doručkovati sve dok nisam rekao da ne mora. E onda želi doručkovati. Traži kokotino (kodno ime za Dukatino). Opet mu nosim čašicu kokotina. Urla jer sam ga otvorio ja, a ne on. Traži novi, ovaj neće jesti jer je otvoren. Nosim mu novi, a sve se teže nosim sa situacijom. Nervozni mi poštar legao na zvono i u mojoj je glavi sve veća buka. Slijedi natezanje s odjećom. Neće navući hlačice i majicu sve dok mu ih ja ne navučem. Onda udari u plač jer sam ga ja odjenuo, a on je želio sve učiniti sam. I rida li rida. Lako što rida, ali onda još i urla, bjesni. A još se i svlači. Pa sve kreće ispočetka. To traje. Jer on bulji u TV. Prijetim da ću ugasiti TV. Bez efekta. Gasim TV. Eto mi sad specijalnih efekata iz zone sumraka – prisiljen sam gledati pobješnjelog Maka. Zapovjedim mu da ide oprati zube, on urla da hoće novu četkicu. Nemamo novu četkicu, kažem, moramo je kupiti. Mak vrišti da je odem kupiti odmah i sad. Kad je i to ribanje mojih živaca nekako prošlo, odbija istisnuti pastu na četkicu. Kad je istisnem ja, poludi. Hoće on. I tako on ide sve dalje i dalje, redaju se novi nastavci Mad Maka, a ja sam sve bliže ponoru ludila. Gledam kazaljke na satu kako se približavaju jedna drugoj, sklapaju se kao ralje morskog psa, poput krojačkih škara režu posljednje konce mojeg strpljenja. Ne znam koja je kap točno prelila čašu jer ih je još bilo cijelo more. Sjećate li se scene u King Kongu kad se gorostasna majmunčina oslobađa okova? Proživio sam je. Ispao majmun. Lanci koji su mi sputavali ruke popucali su svi do jednoga i ja sam zgrabio Maka za njegove mršave nadlaktice. Škrgutao sam zubima. U grudima mi je bjesnio rat, u očima oluja. Prijetio sam kroz čvrsto stisnute zube. Potpuno besmisleno jer Mak vjerojatno nije razumio ni riječ. Zubi su me počeli boljeti od jačine stiska. Bio sam izvan sebe. Možda je to bila sreća u nesreći jer ono što nije moglo razabrati moje tijelo, vidio je duh. Moje su šake slijedile zube. Samo što su stisnuti zubi nanosili bol meni, a šake Maku. Jadničak je već bio na prstima. Istog sam ga trenutka pustio. Gledao me orošenih očiju, prestravljen. Nije jecao. Nije govorio. Nije me upozorio. Ništa. Umjesto njega zborio je strah. Rekao sam si – nikad više. Ne želim nikada sresti taj pogled koji mi se vratio kao bumerang i rascopao mi glavu. Jesam ponekad još vikao na njega, jesam ponekad škrgutao zubima, ali ga više nisam ni taknuo. Malo pomalo, prestala je i potreba za škrgutanjem i vikom. Ja sam ponešto naučio, a bome i on. Mogu reći da smo išli u isti razred, sjedili u istoj klupi, prošli istu školu. I bili odlični učenici. Ja sam za peticu nervoznog poštara zakopao u dvorištu iza kuće, a mali je odustao od filmske umjetnosti i prestao snimati nove nastavke pobješnjelog Maka. Bez obzira što mi đavolji advokati ponavljaju nikad ne reci nikad, trudit ću se da nikad to i ostane. Uostalom, danas te malac može tužiti. I to ne mami nego državnom odvjetniku. Denis Giljević Oznake: djeca, Kolumna, denis giljević, roditeljski sastanak, pria |
Znam što si (mi) radio ovog ljeta
|
13.09.2011. Roditelji.hr - Tata, to je najbolja ideja koju sam ikada čuo! – ispalio je Mak kad sam mu predložio da šmugnemo na par dana s frendovima, njihovom djevojčicom i šatorima na Cres, kao aperitiv pred onaj pravi, odmor dug najmanje desetak dana. Meni je to bilo posljednji put da čujem da me zove tata. Od trenutka kad su prednji kotači posuđenog Volva dotaknuli otok, zove me Denis. To će mi ostati neriješeni misterij, tajna poput adrese i broja telefona neke Mojce iz Maribora s kojom se domaći pubertetlija upušta u malu ljetnu avanturu. Mama je složila popis stvari koje dijete treba ponijeti tek nešto kraći od moskovskog telefonskog imenika, a ja sam kao i svako pravo muško samo složio facu, a onda i kupaće, ručnik te par neispeglanih majica u svoju putnu torbu. Naravno, ponio sam i nešto para, čarobni svežnjić koji, osim rupe na tekućem računu, na licu odabranog turističkog mjesta učas stvara i ono što ste ostavili u unutrašnjosti. Za dobar provod na moru ionako je važnije ponijeti vedar duh i ponešto strpljenja nego četkicu za zube. Ove godine za temu oba odmora, i prvog i onog pravog, odabrao sam aktivnosti koje sam nazvao “triK” – kupanje, klopanje, kravljenje. U prilog kravljenju odraslih išlo je na prvi pogled to da će Mak imati birano društvo, najbolju prijateljicu Evu, slađahnu curicu nešto mlađu od njega, što će roditeljsko staranje (ali i starenje!) svesti na minimum. Dakako, prevario sam se. Muke po kravljenju Prva dva dana sve je bilo u najboljem redu. Nije da djecu nije bilo za čuti, naprotiv, dernjali su se kao pajceki i jurcali po kampu kao kokice po dvorištu, ali su se zabavljali sami i veće potrebe za intervencijama nije bilo pa smo se mogli bezbrižno kraviti na plaži ili pred šatorima. A onda je počelo. Mak je počeo pametovati što je Evu raspamećivalo pa ga je stala otkantavati. - Eva! Eva! Da ti nešto kažem… – hodao bi Mak za njom i navlačio je za rame. - Čula sam, već si mi to rekao sto puta! – mrštila bi se Eva bježeći pred njegovom grabežljivom rukom. Svaka riječ i svaki pokret dovodili bi do incidenta. Čim bi Mak spomenuo ovo, Eva bi kontrirala i rekla ono. Čim bi Eva ustvrdila da nešto je, Mak bi, bez ikakvih čvrstih dokaza, tvrdoglavo tvrdio da nije. Posao hokejaških sudaca pri razdvajanju usijanih glava godišnji je odmor na Bahamima prema rastavljanju dva zajapurena nekolikogodišnjaka. Zaradili bi isključenja, ali čim bi se ponovo susreli na terenu počinjala bi koškanja. Čak ni uvođenje radne obaveze nije puno pomoglo. Primjerice, kad smo rušili šatore, pozvao sam djecu da nam pomognu čupati klinove. Radne su obaveze ispočetka prihvaćali sa zadovoljstvom, ali bi se ubrzo umiješao onaj prokleti “ali”… Nismo iščupali ni drugi klin prvog šatora, a oni su se već prepirali tko je na redu sve dok nisam vrisnuo: - Ne dirajte moje klinove! I plan je, kao i svi prije njega, propao kao da su ga smislili Vance i Owen. Kad je lavina jednom krenula, ne bi nam pomogla ni UNPA zona postavljena između zavađenih strana. S druge strane, na pravom je odmoru Mak bio okružen pravim krdašcem rođaka i drugih klinaca i, osim što ga je bilo nemoguće izvući iz tog krda kad bi došlo vrijeme za odlazak na počinak, sve je bilo u najboljem redu. Promatranje bratsko-sestrinskih razmirica u slatkim domovima s dvoje djece i mamin sažetak desetak dana odmora koji je Mak kasnije proveo s njegovim najboljim frendom Ivom na Pelješcu samo idu u prilog mojoj tezi – više djece, više mira. Velikodušno poklanjam ovu krilaticu za slogan neke buduće pronatalitetne kampanje. Muke po klopanju S unosom bjelančevina, ugljikohidrata i ostalog, na moje je iznenađenje, išlo bez vađenja masti. Iako je ponekad potrebno poravnanje planeta kao preduvjet da Mak stavi zalogaj u usta, na moru je njupao sve, bespogovorno, kao da je orada kinder-čokolada. Sve je htio probati i svaki je obrok pojeo, dobro, ne baš sve što sam mu nadobudno – ponesen apetitom njegovih očiju – natrpao u tanjur, ali barem natpolovičnu većinu. Mogu li na idili za stolom zahvaliti blagotvornom utjecaju mora, suncu, nemilosrdnoj potrošnji naizgled neiscrpne dječje energije ili pak njegovoj težnji da u svemu pa i u klopi bude bolji od Eve, dok kod kuće bespomoćno gledam kako su mu od najčudesnijeg ručka ponekad milije najobičnije kerefeke, ne uspijevam dokučiti. Muke po kupanju  S Cresom nije dobro krenulo iako sam bio uvjeren kako će mi utjecaj njegove vršnjakinje koja ne preza od vodenih masa ići na ruku. Umjesto toga, počelo mi je ići na živce Makovo uzmicanje. Prvi je dan bio u moru do koljena, drugi je dan jedva smočio gležnjeve dok je treći dan jedina voda koju je dotaknuo bila Jana iz restorana. Iznenadila me brojnost roditelja (uključujući i devastirana Makova dida, moga ćaću) koji su – a među njima ima i onih koji ne bi bacili ni krivi pogled! – kao jedini način skidanja ljage s dalmatinskog prezimena vidjeli u bacanju dječaka u vatru (čitaj: more). Kao, vrištat će, urlati i lamatati udovima par minuta, a onda će, kao pripitomljen, popustiti i prepustiti se čarima kupanja. Kako u meni ne živi kauboj koji kroti pastuhe nego otac blage naravi koji pokušava odgajati, morao sam im se zahvaliti na ideji. Osim toga, u svim je sferama hrvatskog društva i tako previše podjela, što će nam još jedna oko vrištećeg klinca na prepunoj plaži? Veliki je odmor bio školski primjer da sam na Cresu izgubio bitku, ali ne i rat, koji je dobiven na plaži u Gradcu. Dan je počeo kao i svaki drugi, mojom jadikovkom sestrični Mandaleni kako mi dijete ne bi ušlo u vodu sve i da umjesto ježinaca po dnu plaze Štrumpfovi. Propisanoj dozi utjehe dodala je i podatak kako joj je Mak povjerio da neće u more jer sam rekao da će potonuti ako bude plivao što je, naravno, bila najobičnija izmišljotina, dio njegovog specijalnog propagandnog rata protiv mene. Kad je objavljen pokret na plažu Mak je dotrčao, krajnje zabrinut. - Gdje idemo? - Na plažu – rekoh lijeno. - Ja se neću kupati. - Dobro, ne moraš. Nisam se predao, samo sam se lukavo pritajio. Mandalenini predivni klinci, Andrej i Nives, sjurili su se u vodu kao da su rođeni u njoj, a i ja za njima. Mak je stajao na žalu s onim nepotopivim kolutima na nadlakticama (plivice, narukvice, leptirići, pufnice, mišići, plovci… svakakve sam nazive silom prilika doznao!), valići su mu jedva dopirali do prstića. Suh a pokisnuo mrštio se, sunce mu je nemilosrdno tuklo u oči dok smo Nives, Andrej i ja uživali u borilačkim vodenim sportovima i vještinama poput “potopi najstarijeg”. Krajičkom sam oka promatrao Maka i očito pogodio trenutak kad je ljubomora dosegnula vrhunac. - Hoćeš da se igramo brodića? Pristao je pod uvjetom da ostanemo u strogom plićaku. Ukrcao mi se na leđa, a njegove su mi ručice okovale vrat. - Ne duboko, ne duboko – upozoravao me i stezao mi omču oko vrata dok je moj brodić radio sve više izleta prema otvorenom moru. - Ajmo se sad malo igrati podmornice – predložio sam. - Neee! - Daaa! Jasno je da je u toj fazi samo moja glava završavala pod vodom, ali kratkoročni je cilj ionako bio postići da Maku napokon dođe voda do grla te da ja izgubim dno pod nogama. Igra zaranjanja i izranjanja ga je počela veseliti i znao sam da je došao trenutak odluke. - Mak, pusti mi vrat malo – rekoh, a on me stisnuo jače. - Udavit ćeš me, čovječe, pusti mi vrat! Nakon kraćeg moljakanja i natezanja, njegov je stisak popustio. Uhvatio sam ga pod pazuha, ispružio ruke i tako ga jedno vrijeme držao na vodi. - Jel toneš? - Ne. Njegov usiljeni smiješak signalizirao mi je kako nije baš sasvim uvjeren u to, ali otišli smo predaleko pa su i zadnje mogućnosti za prekid operacije bile iscrpljene. Maknuo sam ruke. - A sad? Sad je to nešto u njemu kliknulo. U očima mu se pojavio sjaj intenziteta velikog praska (ne, definitivno nije bio odbljesak zalazećeg sunca!). Prišao mi je plivajući poput psića i stao me grickati za nos, lizati mi obraze… - Ej, čovječe, smiri se! Ti plivaš, ribice! Otplivao sam do plićaka pobjedničkim stilom Veljka Rogošića. Upornost se isplatila. Mak je plutao metrima udaljen od kopna, mlatarao ručicama i svako malo progovarao nekom mješavinom vokala frontmena thrash-metal benda i glasa iz groba. Okrenuh se sestrični koja je s ponosom i divljenjem promatrala taj cijeli, nimalo lagani evolucijski korak natrag u vodu. - Mislim da smo probudili demona u njemu! Tko god ga držao u vodi i na vodi, demon, narukvice (plivice, mišići itd…) ili uzgon, bilo mi je svejedno… Napokon sam imao svog čovjeka u moru i tamo sam ga uveo na svoj način! Ekstra muke i mušice Nisam privatni autoprijevoznik i nemam tegljač u koji bih utrpao sve igračke s Makovog popisa želja. Zato se i on i ja moramo osloniti, posebno kad je riječ o kampiranju, na priručne predmete, plodove prirode i beskrajni svemir dječje mašte. Imao sam potpuno povjerenje u njega da zabavni program može složiti i bez plastične vojske vitezova, legića, autića, bakugana… Iskustvo me učilo da je sposoban samo od bakinih šarenih staklenih perli složiti spektakl ravan Gospodaru prstenova, da i najobičnije kvačice u njegovim rukama odjednom dobiju besmrtnu dušu, a bio sam i aktivni sudionik trenutka kad je koristeći isključivo kamenje i pijesak, umjesto da skupa sa mnom uzurpira obalni pojas i uzduž i poprijeko gradi dvorce po uzoru na domaće tajkune, rekonstruirao nešto nalik Hanibalovom srazu s Rimljanima kod Kane. Jednom zgodom na Cresu – o kakva neoprostiva greška – odlučio sam se umiješati. Eva i Mak bili su pomalo nesnosni, nikako nisu pronalazili nešto što bi ih zabavilo. Hrpica češera koju su za sobom najvjerojatnije ostavili prethodni stanovnici parcele dala mi je ideju. - Eva, Mak! Ajde da su češeri vanzemaljci koji su se prisilno spustili na Zemlju i sad moraju pronaći način da poprave svoj svemirski brod i vrate se kući! Eva i Mak uzeli su par češera, neko ih vrijeme prevrtali po rukama, a potom ih nezainteresirano bacili na tlo. Nisam odustajao od svoje taktike unatoč ekspresnom porazu. - Eva, Mak! Ajde da su češeri vojska koja kreće u bitku! Eva i Mak uzeli su par češera, neko ih vrijeme prevrtali po rukama, a potom ih nezainteresirano bacili na tlo. Ali, evo stare budale opet! - Eva, Mak! Ajde da su veliki češeri mama i tata, a mali njihova djeca! I onda oni idu na kampiranje, igraju se i to… Eva i Mak opet su uzeli par češera, jedva ih trenutak prevrtali po rukama, a potom ih demonstrativno bacili na tlo. Udaljili su se i na kraju zamakli iza šatora šaljući mi usput preko ramena one nepopularne “koji je tebi klinac?” poglede. Sutradan su na plaži Eva i Mak izgradili malenu utvrdu koju su napučili s desetak gormita. Mirno su se zabavljali, čavrljali i improvizirali kad, odjednom, Mak upita: - Eva, jel ti dobra ova igra? - Je. - Ono, baš ti je super? - Da. - Jelda nije onako dosadna kao ona Denisova igra s češerima? Kunem se, ako se ikada više upletem, neka me pogodi grom iz vedra neba. Dvaput. Možda vam ovih par iskustava pomogne prilikom odlaska na iduće ljetovanje. Barem kao utjeha da niste samo vi nadrapali. Denis Giljević Oznake: Ljetovanje.., Kolumna, denis giljevic, roditeljski sastanak, pria |
ponedjeljak, 20.06.2016.
Tata kupi mi autić, baka kupi mi sve
|
31.08.2011. Roditelji.hr U mom djetinjstvu mama i tata morali su mi kupiti nešto svaki puta kad bi otišli van zemlje. Maku uglavnom moraš ubosti nešto čim odeš van. Najopasnije je naravno voditi i njega, osobito kad se kupuju rođendanski pokloni za drugu djecu. Najprije sam pomislio da će biti najbolje da manje izlazim, čak i da potpuno prestanem izlaziti. Naravno, to je nemoguće. Kad me netko nazove i pita jesam li za kavicu, ne znam reći ne. No to je druga priča, ona o djetetu u meni. Odlučio sam odigrati ulogu Sherlocka Holmesa i malo istražiti taj zagonetni slučaj u kojem Mak čim netko u krvnom srodstvu bane na vrata ushićeno pita: - Jesi mi nešto kupio? Novi autić? Uzalud sam ja njemu ponavljao, kao mantru: - Mak, ljubav se ne trži niti ne kupuje. Nemreš svaki dan dobit novu igračku. Nije djelovalo. Dečko bi se namrštio i uvrijeđen zarežao: - A daaaj… - Gle stari… - A daaaaj… I tako bi on dajkao, a ja vrtio glavom narednih deset minuta i izlagao se riziku da mi se ukoči vrat.   Nastavio sam igrati se detektiva. Po mom skromnom sudu, mama kupuje više nego što treba. No praćenjem porasta koncentracije igračaka u Makovom kutku, ustvrdio sam da iznosi nisu opasni ni po Makovo zdravlje ni po kućni budžet. Prve čvrste dokaze o ilegalnim aktivnostima i sumnjivim transakcijama bake prikupio sam vodeći Maka u vrtić. Frajerčić me zaustavlja na Kvatriću, hoće mi nešto važno pokazati. Vuče me do nekog sklepanog kioska i šutke pokazuje nekakvu jeftilensku opremu za policajca, plastične lisice, značka, pištolj, palica, štatijaznamštasvene… - Oćeš mi to kupit? - Ne – kažem autoritativno, – znaš da smo u našoj kući rekli zbogom oružju. Nije rekao “a daaaaj”. Bio sam uvjeren da je odustao i već htio pohvaliti pametnu glavicu tatinu koja kuži da nema smisla ići kroz zid, a sve prema onoj staroj kako pametniji popušta kad je, pun samopouzdanja, bombastično izjavio: - A dobro! Onda će mi baka kupit! Tako znači. Već sam bio spreman baki sročiti optužnicu za prekomjerno bombardiranje igračkama, ali morao sam najprije prikupiti i dokaze s terena. Fantomske igračke nisu završavale u Makovom kutku, to je sigurno. Morale su biti uskladištene negdje drugdje. Izvršio sam iznenadni pretres bakina stana. Bingo. Dokaza je bilo posvuda. Baka je toliko ogrezla u zločin, toliko se opustila da dokaze nije pokušavala čak ni prikrivati. Priveo sam baku i odvukao je na balkon radi unakrsnog ispitivanja. Sve je priznala. Zbog olakotnih okolnosti, nesebične ljubavi koju pruža unučiću, dobila je samo zabranu prilaska dućanima s igračkama na manje od sto metara. Case closed. Sada se iz šetnji s bakom Mak vraća ili umrljan od sladoleda ili s tri – četiri čokoladna jaja. U kojima su igračkice. Baka je nepopravljiva zločinka i brzo je pronašla rupu u mom zakonu. A ni Mak nije sasvim odustao od žicanja, samo što sad ima suptilniju taktiku. Bolest kupovanja novih igračka zamijenio je podmuklijim morašihskupitisve sindromom (vrlo zarazna bolest koja se širi punktovima gdje se skupljaju djeca, prvi put opisana u doba Pokemona), pa kad muka traženja rođendanskog poklona za kikiće mene uvede u dućan, a njega u napast, Mak upre prstom u nekog plastičnog superjunaka i vrisne: - Ej, tata! Ja ovo skupljam! Samo još nemam nijednog! - Gle… - A daaaj! Denis Giljević Oznake: Kupovina, roditeljski sastanak, denis giljevic, pria, Kolumna |
Rođen u Zagrebu
|
18.08.2011. Roditelji.hr Mislim da je počelo jednim pozivom. Iz susjedne sobe. Intervali su postali prekratki. Torba je bila spremna, kudikamo spremnija od mene na ono što se imalo dogoditi. Sve je bilo unutra, od laganog štiva do zadnje pribadače, one ništa ne prepuštaju slučaju. Da postoji trudnička policija, ne bi nam mogli lupiti kaznu ma ni za boju spavaćice. Hvatam torbu jednom rukom, a nju drugom. Polako. Nema žurbe. Stanujemo u Petrovoj. Rodilište je preko puta, ma nema ni sto metara. Trebamo prijeći ulicu, ali o nekom pretrčavanju nema govora. Ona se sasvim dobro nosi sa svoje četiri, četiri i po kile (posteljica i voda uračunate!), ja već malo teže s grčem u želucu od najmanje deset kilograma čistog uzbuđenja. Nije da nam se žuri, ali upadamo u rodilište kao kauboji u salun. Obavljamo papirologiju i pregled. Ona pita, naravno, za epiduralnu. Ma sad vam je kasno, nema potrebe, brzo će to, nema smisla, govore nam. Ma nema beda, drugi put ćemo doći ranije.  Smještaju nas u klimatiziranu jednokrevetnu sobu. Nema pogled na more, ali zadovoljan sam. Njoj daju drip, meni stolac da sjednem. Muškarci koji prisustvuju porodu trudove osjećaju na ruci, to je točno, no čelični je stisak urbana legenda. A svašta su mi napričali prestravljeni očevi koji su već rađali, o stisku koji lomi kosti kao da su šibice, tako da sam još kod kuće dopustio ljevici da se pozdravi s desnicom, uvjeren da ću je izgubiti. Kad je počelo ono pravo, oduzeli su mi stolac i izgurali me iza njenog uzglavlja, da ne smetam. Tri žene u sobi to mogu same. Ogledao sam se po sobi i kad nigdje nisam vidio nikakav znakić za zabranu fotografiranja, izvadio sam aparat. Sestra mi je uputila pogled sumnjive kvalitete, pa sam skrušeno zatražio i usmenu dozvolu od liječnice. Moj pogled mačka u čizmama koji sam pokupio iz Shreka je upalio. Sam je porod trajao jedno tridesetak fotografija i dva kratka filmića. Vjerojatno bi fotografija bilo manje da mi se ruke nisu tresle kao penziću koji na pošti plaća račune. Pojma nemam koliko je cijeli put kroz porođajni kanal bio dug, ali kad sam vidio koliko je sati pomislio sam: Tak mali, a već izlazi do četiri ujutro… - Slatkić moj, preslatka beba moja – rekla je kad su joj dali dijete koje je svoj prvi životni ispit položilo s najvišim ocjenama. Ni traga od muke i iscrpljenosti kod nje, samo radost i razdraganost. Istina je, mogli su majku tjednima rastezati inkvizitori, ona bi svu bol zaboravila čim bi joj malenog predali u ruke. Hm. Nije da sam se mogao sasvim složiti s tom ocjenom. Ovdje mislim na razinu slatkosti, a ne na Apgar. Učili su me da su dječica slatka kao šećerna vata, čak sam se i sam u to uvjerio mnogo puta, a ovo biće, hm, jest, naše je, sve okej, voljet ću ga do kraja svijeta, ali… Nisam ga baš tako zamišljao, totalno zbrčkanog, prošaranog ljubičastim zvjezdicama i crvenim prugicama, s kvrgom preko pola glave. Nisam imao vremena razmišljati o voznom redu ljepote, kad prolazi, dolazi ili odlazi, jer došlo je mojih pet minuta. Držite mu glavu, viče sestra na mene, a ja ne znam gdje je meni glava, kako onda da znam što ću s djetetovom. No snalazim se, valjda instinktivno. Pokušavam ga ljuljuškati, ali previše sam uzbuđen, ustreptao, ushićen, ustrašen, a on je tako majušan, stalno imam osjećaj da mi klizi iz ruku… Junioru su još koju minutu dozvolili da otpočine na njenim grudima, a onda ga zapakirali u bijelo i odnijeli njegovim vršnjacima. Ubrzo su izbacili i mene. Imali su potpuno pravo, fakat sam zaružio. Ni prekaljene me konobarice više ne bi trpjele. Došao sam doma kao opijen, no to me nije zaustavilo da si natočim čašu crnog vina. Mladi se otac (kao kriterij za određivanje stupnja svoje mladosti uzeo sam banke koje daju kredite za mlade osobama koje su do grla u tridesetima) opraštao sa starim frajerom. Iskapio sam čašu, pa si natočio još jednu. Bio je red i da stari frajer nazdravi mladom ocu. Treću, četvrtu i petu sam čašu popio čisto iz praktičnih razloga, kako bih onako izvan sebe uopće uspio oka sklopiti. Sutradan, u prvoj posjeti, skužio sam da bebama očito treba barem 12 sati spavanja da postanu lijepe. Onako zapakiran u pelene i jastučiće, bio je kao bombončić u celofanu. Beauty sleep, tako se kaže, ne? Od kvrge ni čvorugica, boje nježne, lice oblo i pravilno. Sad sam i ja mogao, raznježen (očevici tvrde raspekmežen, ali očevici su, kao što znamo, nepouzdani), zatreptati i reći: - Slatkić moj… I tako je nekako završila ta prva epizoda. Pitajte Maka koliko on danas ima godina i on će vam s ponosom reći četiri i pol. To govori već pola godine, a samo što nije upisao petu. Hoću reći, prošlo je već mnogo vremena i, iako ponekad imam osjećaj da se sve događalo jučer, pregršt je stvari koje sam u međuvremenu zaboravio. Žao mi je što nisam stao zapisivati naše zgode i nezgode ranije jer čak i uginula zlatna ribica pamti bolje od mene. Kažu da budala pamti, a pametan zapisuje. Živa istina. Da sam sve zapisao kad je trebalo, ovo bi bila bolja priča. Denis Giljević Oznake: denis giljevic, Kolumna, pria, roditeljski sastanak |
