subota, 25.06.2016.
Opsovanka
|
03.01.2012. Roditelji.hr Kikići su slatko i nepresušno vrelo iz kojega se u pravilu dade izvući pitku temu, garantiran dobitak za blogere i kolumniste, otprilike kao klađenje na poraze Dinama u Ligi prvaka. No ponekad jednostavno ne ide pa ne ide. U tim razdobljima suše koja najjače pogađaju kreativne crve najčešće tupo buljim u razglednicu s ljetovanja okačenu na frižider, naslovnice starih novina ili pak osluškujem divlje zviždanje pretis lonca koji je tek pod nešto manjim pritiskom od mene, nadajući se da će kakva takva inspiracija ipak stići prije sljedećeg u nizu najavljenih smakova svijeta. Danas je čak i vrijeme preklinjalo da ga ubijem i poštedim ga patnje umjesto da ga mučim satima. U glavi mi se neprestano vrtjela tek jedna, nazivati je rečenicom bilo bi krajnje pretenciozno. - Benti, o čemu da pišem? I dosjetim se, kao profesor Baltazar! Baš o tome! O prostotama i psovanju, rubnim bogatstvima materinjeg jezika, sirovinama kojima bi Balkanski poluotok bez problema mogao nahraniti jezike ostatka Europe. Ovoga sam se puta izvukao, prosto i jednostavno. Psovanje i druge vulgarnosti, naravno, doživljavamo kao nešto primitivno, pa i pečatom siromaštva nečijeg vokabulara. Imao sam kolegu kojemu se u bujici psovki vrlo često znao utopiti cijeli sadržaj, nijedna se misao ne bi spasila. S druge strane, klincu koji mahnito popunjava rječnik, one su nedvojbeno izazov, svaka je nova riječ otkriće koje će ga oduševiti kao biologa istraživača – sasvim je sporedno je li vrsta proždrljivi parazit ili ne. Osobito ako okolina nečim honorira taj istraživački podvig, a u ovom slučaju i bezazleni smiješak ima težinu milijuna dolara. U kontekstu kolosalnog otkrića, čini mi se pametnije ružnu riječ pravilno klasificirati, svrstati je u porodicu kojoj pripada, nego se praviti da ona ne postoji. Psovki oko nas ima kao golubova. Nekada davno rodonačelnici žanra bili su kočijaši, danas će vam svece poskidati i gradonačelnici. Klinci, osim toga, hodaju u majicama svog idola Srne koji će nakon nedosuđenog prekršaja, sucu ili suparniku svoju istinu o nemilom događaju mora slikovito izraziti rečenicom, iskoristit ćemo akronim, JTMUP. Često i puta dva. Ovo je samo primjer. Sportska su borilišta puna takozvanih uzora čije nam je rječnike, na nesreću, približila televizija. Ne morate ni čuti, čitajte s usana. O tribinama da se i ne govori. Po sočnu psovku ne treba otići daleko, čak ni skočiti u kafić na pivicu. Klinci iz vrtića i škola donose nepoćudne termine češće nego viroze. Sjećam se, pa ja sam najvulgarnije pjesmice i druge proste minijature naučio u osnovnjaku! A škola mi je slovila kao jedna od boljih, u nju su uglavnom išla tzv. pristojna djeca pristojnih roditelja. I eto nas, stigli smo doma! S prostotama, barem kod onih ljudi kod kojih iste nisu autohtone vrste što nastanjuju vrhove jezika, čini mi se da ide kao s papigicom u kući. Pazio ne pazio, katkad pobjegne. S tom razlikom da ćete bijeg papigice pokušati spriječiti dok se za izletjeli termin nadate da će zauvijek odlepršati iz svježe dopunjenog izdanja rječnika. Za razliku od prozora, djetetovo je uho uvijek otvoreno. U doba kad je Mak počeo gomilati riječi brže od duplića Životinjskog carstva, polako smo se pripremali na prvi sudar s nepoželjnim. Naš dom slatki dom nikad nije bio kategoriziran kao CFZ (curse free zone) pa je realno bilo za očekivati da će nam se, prije ili kasnije, uloženo i vratiti. U to su vrijeme neki njegovi vršnjaci i vršnjakinje već suvereno baratali zloćudnim terminima, no Makove glasnice ne bi zatitrale nakon što bi uho zabilježilo proskribirane zvukove. Ali zato mu je titrao smiješak, baš onaj od milijun dolara kojeg bi se trebali kloniti roditelji. Za sprečavanje ili ograničavanje šteta nastalih psovanjem najčešće se spominju dvije metode – već spomenuto uklanjanje (ili barem skrivanje) osmijeha u kritičnim situacijama ili uvođenje blagih novčanih kazni za verbalni delikt. Mi smo se, uz suzdržavanje od nepotrebnih osmijeha, odlučili za objašnjavanje, upozoravanje i usmjeravanje kao metode prevencije. Iako je Mak bio izložen psovkama i prostotama proširenim rečenicama, te sigurno pod jezikom čuvao barem nekoliko njih s popisa najtežih prijestupnika, one kao da su imale zabranu izlaska. Naše su se roditeljske brige tako svele uglavnom na prepirke oko klasifikacije i konzumacije lakih prostota, na primjer, zašto guza može proći, dok se riječ guzica (nepotrebno) kriminalizira. Kao što rekoh, Mak je na prostote koje su oko njega izvaljivali vršnjaci dugo reagirao samo lukavim osmijehom. Sve do sredine njegove druge profi sezone u dresu vrtića Vedri dani. - Tata, znaš što mi je Pero danas rekao u vrtiću? (događaj je istinit, ali imena aktera su izmijenjena) - Ne znam, kako bih mogao znati? - Mogu ti šapnut? - Možeš, naravno. I tada me Mak po prvi puta – neću reći da je to učinio glasno, čak ni javno, ali usnice su mu se micale, a iz grla je izašao glas – osobno upoznao s gospođicom P, koja u Anićevom rječniku ima stalno prebivalište između picokare i pića. - Oke, Mak, čuo sam. Al to je ružno i nećemo to govorit, jelda? - Oke – rekao je.  Nisam znao bih li reagirao ili ignorirao. Izabrao sam neko hibridno rješenje – u iščekivanju da sve prođe samo od sebe tek bih uzgred dometnuo kako mi neke stvari već izlaze na uši koliko sam ih puta čuo. Prilozi X fajlu “prostote” postajali su sve tanji kad sam se najednom suočio s novom razinom problema – umjetničkom slobodom psovanja. Dok ja klincu drvim da je psovanje – bez obzira na ekonomsku klasu, rod i rasu – čin prostaka, film, književnost i glazba od mene rade bedaka! Okej, malo je vjerojatno da će mu mama za laku noć čitati Bukowskog, dok su Makove ručice ipak još malo prekratke da bi dosegnule policu s kolekcijom srpskih filmova čiju su kvalitetu neki znali ocjenjivati upravo prema psovačkoj maštovitosti i umijeću. No glazba za moje uši ulazi i u njegove. Sastavni dio moje glazbene kulture su TBF, Kawasaki 3p, Hladno Pivo, Elemental, Rambo Amadeus… Znam se hvaliti kako mi je prag tolerancije visok kao Cibonin toranj, ali unatoč tomu nisam u stanju po cijele dane slušati Pikove zgode i nezgode ili mjuzikl Miffy, pa tako prijatelji mojih ušiju postaju i Makovi prijatelji, osobito na putovanjima automobilom. Ove sam se godine naprosto zarazio albumom TBF-a “Pistachio Metallic” koji mi je bio neophodan koliko i benzin – nije bilo ni najmanje šanse da bez njega pokrenem motor. Naravno da se Maku najviše svidjela “Moja mater te traži”, zar je uopće bilo upitno. I uporno je inzistirao da je vrtim opet i ispočetka. Kilometar po kilometar, i naučio je barem 70 posto teksta. Explicit lyrics included. Džabe sam ja u spornim momentima kašljao kao pacijent s upalom pluća koji istrčava iz zgrade u plamenu, mali je na stražnjem sjedalu mahao nožicama i veselo repao. All inclusive. Skužioje malac točno koji p(r)ostotak teksta mene muči što je potvrdio i sljedeći razgovorčić. - Tata, jel ovaj striček koji pjeva zao? - To ti pjevaju tri stričeka – pokušao sam obranu temeljiti na proceduralnoj pogrešci. - A stvarno te pitam! - Ma nije zao nego… I sad ti djetetu objasni razliku između umjetnika i prostaka! Kontroverzna teorija o tome zašto su psovke Maku povukle s vrha jezika i preživjele uglavnom ispod glasa i u šaptu. Kao neki supervulkan, obiteljska svađa drastično podigne temperaturu i u atmosferu katkad izbaci zadivljujuće količine prostota pa (su)život postane nemoguć. Barem na neko vrijeme. Da su kojim slučajem dinosauri i preživjeli udar legendarnog meteora, izumrli bi u trenu nakon jednog od naših sudara. Ne tvrdim da je to zdravo i poželjno, samo uviđam da i u najvećem zlu ima mrvica dobrog. Naravno, vrijedi i obratno. Trudio se čovjek više ili manje, dijete se ponekad, ni krivo ni dužno, nađe u oku oluje. Najgore je što su takve situacije nepredvidive poput potresa. Inače ne bi bilo ništa lakše nego nazvati baka-servis i ugovoriti termin. - Halo, baka? Jel može jedno čuvanje unuka? Večeras se svađamo. Moje je mišljenje, iako će ga mnogi nazvati tek pukim nagađanjem, da je Mak zbrojio dva i dva, ružne odjeke psovki i razarajuću energiju prepirke. Naravno, ne pokušavajte ovu metodu kod kuće. U konkretnom je slučaju bolje pronaći način nego da tako ispadne. Denis Giljević Oznake: psovke, psovanje, djeca, Kolumna, pria |
utorak, 21.06.2016.
Batina je iz raja izašla
|
03.10.2011. Roditelji.hr Da. Bogu hvala. Odavno. Valjda još onda kad su mene moji starci zadnji puta isklofali po guzici kao stari prašnjavi tepih. I neka je izašla. Zahvaljujući tom izlasku u našem malom raju nikad nije bilo ni batine ni batina. Iako, priznajem nerado, bilo je trenutaka kad je bila pakleno blizu, kucala na vrata. Knock-knock-knockin' on heaven's door...  U jednoj sam situaciji zamalo prešao prag. Neki će reći da sam ga i prešao, ali ajde, ovdje ipak mogu nametati neke svoje kriterije. Vaše je pravo da se na njih obrušavate ispod teksta. Naravno, žurilo mi se. Moramo biti tamo i tamo u toliko i toliko, a Mak odugovlači. Da budem iskren, ne odugovlači nego ne radi ništa. Da budem još iskreniji, ne da ne radi ništa nego još i odmaže. Odbija doručkovati sve dok nisam rekao da ne mora. E onda želi doručkovati. Traži kokotino (kodno ime za Dukatino). Opet mu nosim čašicu kokotina. Urla jer sam ga otvorio ja, a ne on. Traži novi, ovaj neće jesti jer je otvoren. Nosim mu novi, a sve se teže nosim sa situacijom. Nervozni mi poštar legao na zvono i u mojoj je glavi sve veća buka. Slijedi natezanje s odjećom. Neće navući hlačice i majicu sve dok mu ih ja ne navučem. Onda udari u plač jer sam ga ja odjenuo, a on je želio sve učiniti sam. I rida li rida. Lako što rida, ali onda još i urla, bjesni. A još se i svlači. Pa sve kreće ispočetka. To traje. Jer on bulji u TV. Prijetim da ću ugasiti TV. Bez efekta. Gasim TV. Eto mi sad specijalnih efekata iz zone sumraka – prisiljen sam gledati pobješnjelog Maka. Zapovjedim mu da ide oprati zube, on urla da hoće novu četkicu. Nemamo novu četkicu, kažem, moramo je kupiti. Mak vrišti da je odem kupiti odmah i sad. Kad je i to ribanje mojih živaca nekako prošlo, odbija istisnuti pastu na četkicu. Kad je istisnem ja, poludi. Hoće on. I tako on ide sve dalje i dalje, redaju se novi nastavci Mad Maka, a ja sam sve bliže ponoru ludila. Gledam kazaljke na satu kako se približavaju jedna drugoj, sklapaju se kao ralje morskog psa, poput krojačkih škara režu posljednje konce mojeg strpljenja. Ne znam koja je kap točno prelila čašu jer ih je još bilo cijelo more. Sjećate li se scene u King Kongu kad se gorostasna majmunčina oslobađa okova? Proživio sam je. Ispao majmun. Lanci koji su mi sputavali ruke popucali su svi do jednoga i ja sam zgrabio Maka za njegove mršave nadlaktice. Škrgutao sam zubima. U grudima mi je bjesnio rat, u očima oluja. Prijetio sam kroz čvrsto stisnute zube. Potpuno besmisleno jer Mak vjerojatno nije razumio ni riječ. Zubi su me počeli boljeti od jačine stiska. Bio sam izvan sebe. Možda je to bila sreća u nesreći jer ono što nije moglo razabrati moje tijelo, vidio je duh. Moje su šake slijedile zube. Samo što su stisnuti zubi nanosili bol meni, a šake Maku. Jadničak je već bio na prstima. Istog sam ga trenutka pustio. Gledao me orošenih očiju, prestravljen. Nije jecao. Nije govorio. Nije me upozorio. Ništa. Umjesto njega zborio je strah. Rekao sam si – nikad više. Ne želim nikada sresti taj pogled koji mi se vratio kao bumerang i rascopao mi glavu. Jesam ponekad još vikao na njega, jesam ponekad škrgutao zubima, ali ga više nisam ni taknuo. Malo pomalo, prestala je i potreba za škrgutanjem i vikom. Ja sam ponešto naučio, a bome i on. Mogu reći da smo išli u isti razred, sjedili u istoj klupi, prošli istu školu. I bili odlični učenici. Ja sam za peticu nervoznog poštara zakopao u dvorištu iza kuće, a mali je odustao od filmske umjetnosti i prestao snimati nove nastavke pobješnjelog Maka. Bez obzira što mi đavolji advokati ponavljaju nikad ne reci nikad, trudit ću se da nikad to i ostane. Uostalom, danas te malac može tužiti. I to ne mami nego državnom odvjetniku. Denis Giljević Oznake: djeca, Kolumna, denis giljević, roditeljski sastanak, pria |
