Pregled posta

Tjerati Maka na konak…

16.12.2011. Roditelji.hr

… pravo je malo umijeće ratovanja s njegovim prohtjevima i ponekad od nas roditelja zahtijeva manevre ravne onima američke i južnokorejske vojske kojima barem jednom godišnje dižu kosu na glavi, tlak i lansirne rampe sjevernokorejskoj braći.

Što možemo, roditelji smo koji širom otvorenih očiju preskaču letvicu koju je postavila ponoć lakoćom Blanke Vlašić dok za magična jutra u vrijeme vikenda, praznika i godišnjih odmora znamo samo zahvaljujući pjesmi Idola. Čak ni dolazak Maka u kuću to nije mnogo promijenio. Mi smo i dalje udarali po svome. Problem je eskalirao kad je Mak udario po našem.

Naravno, jutarnji nam je dječji program bio po mjeri. Frajer je ćorio do devetke, desetke bez greške. A dalo ga se relativno lako i izvozati. Kad bi oko blasfemičnih pola devet kojim slučajem otvorio oči, uspijevalo mi je začepiti mu ustašca izvedbom male drame na oprugama koje san znače. Zatvorenih bih očiju bacio pogled na sat i sablaznio se:

- Đizs, Mak, znaš li ti koliko je još rano?

Nakon ovakvog performansa znao je potegnuti i do jedanaestice, što je na neki način bila i potvrda mojem glumačkom umijeću ravna nagradi Akademije.

U svakom slučaju, mogli smo zaružiti do sitnijih jutarnjih sati bez opasnosti da nam se ujutro razliju podočnjaci i poplave područje oko očiju.

Noć je zato bila ona druga, tamna strana medalje. Jedno je vrijeme sve bilo normalno, lijegao je u devet. A onda, dječačić kao da je zamijenio naš precizni švicarski sat za ćuku s placa koja je svaki tjedan u prosjeku kasnila novih 5 minuta. Nije pretjerano važno doba kad je to počelo, mnogo je važnije da je u jednom trenutku postalo alarmantno. Dijete mora imati svoj red, kažu, a i veleuvaženi red savjesnih roditelja s kojima smo se družili počeo je na naš račun slati kaznene ekspedicije prijekora i prijetiti nam izbacivanjem iz reda zbog rušenja ustajno-liježućeg poretka djeteta u delikatnoj fazi razvoja. Skužili smo mi da je pet do dvanaest (i doslovno i metaforički), ali bili smo bespomoćni. Mogli smo mi Maka vezati za krevet već u devet, ali lik bi zaspao prema bioritmu koji je određivala ona spomenuta ćuka s placa. U prosjeku, pet minuta kasnije nego prethodnog tjedna.

Neću reći da smo bili očajni, ali smo definitivno bili očajno umorni od takvog razvoja događaja. I kad sam već pomislio da nam ne gine davanje otkaza na našim lijepim i ugodnim radnim mjestima pod suncem i potraga za kruhom sa sedam kora u nekoj noćnoj smjeni, Maku se popravio sat!

Ne znam je li to uzrok vremenskog pomaka, ali taj je obrat koincidirao s prvim Makovim moljakanjima da mu se prije spavanja čitaju priče. Nije da mu ih nismo čitali i prije njegovog prvog službenog zahtjeva, ali sve dotad Maka se čitanje prije spavanja nije dojmilo odnosno nije imalo neki specijalni efekt na njegov raspored sati spavanja. Taj je presedan otvorio prostor i drugim zahtjevima pa su uslijedile molbe da pogleda crtić ili da završi s igrom koju je pokatkad započeo još i prije pucnja topa s Griča, zbog čega se veći dio dana od igračaka nije mogao vidjeti ni kvadratni centimetar parketa.

U skladu s novim geostrateškim odnosima, podijelili smo zone odgovornosti kao saveznici Berlin. Moja je zona odgovornosti bila soba s televizorom i igračkama, a mamina zona spavaća soba s literaturom za uspavljivanje. Iako na prvi pogled možda ne izgleda tako, mojim je područjem bilo kudikamo lakše upravljati. Igrati se mogao još 10 – 20 minuta, ali samo uz uvjet da prije toga opere zube i navuče pidžamu. Ako je pak zaželio gledati jedan od milijun i jednog crtića koje posjeduje, moj je posao upravitelja bio još i lakši. Obojica bi se ušuškali u trosjed, a Mak bi zaćorio dok kažeš keks, Tom i Jerry!

No čim bi Mak kročio u spavaću sobu koja i dan danas ima funkciju Aleksandrijske knjižnice za djecu, u njemu se, eto, baš prije spavanja budio promućurni trgovac. Mama bi se našla u škripcu poput naivnog turista u slijepoj uličici kakve tuniske ili marokanske medine, a on bi navalio poput prodavača drangulija:

- Samo sedam priča! Samo sedam, pliz!

- Dvije! I to je moja posljednja ponuda – branila bi se mama.

- A daaaaj. To je malo! Šest!

Cjenkanje bi nakon podosta natezanja obično završilo s tri ili četiri priče. Mama živi u uvjerenju da dobro prolazi, ali meni se čini da je ipak malo previsok danak kojim plaća Makov sanak. Meni ni u džep, ali srećom ni iz džepa. Kad je mama na službenom putu, a mene dopadne soba s molećivim pogledom, ja sasiječem svaki pokušaj malog trgovca prije nego što me počne povlačiti za rukav.

- Jedna! Uzmi ili ostavi!

Priznajem, trebao bih biti popustljiviji kad su knjige u pitanju jer čitanje definitivno potiče maštu. Evo, na primjer, kad se Mak popalio na Ježevu kućicu do te mjere da mu je nije bilo dovoljno samo čitati nego se Ćopićevo legendarno djelo za djecu moralo istovremeno i pjevati i glumiti, kreativni mi crv nije dao mira sve dok nisam stvorio vrlo slobodan prijevod Ježeve kućice na jezik hrvatske zbilje. Neka mu se nađe kad još malo poraste i nauči dobro čitati… Pa i između redaka.

Ježeva šuškica

I. Slavni lovaš

Po burzi širom, uspjeha stazi,
Ježurka Ježić povazdan gazi.
Lovom se bavi, dobro mu ide,
trista milijuna – i koji pride.
I vuk, i medo, pa čak i ovca,
poznaju snagu njegova novca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se klanja,
zmija ga šarka – po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
on siromaha gazi k’o mrava.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
radnik je njemu za mužnju krava.

II. Pismo sindika-lis(t)ice

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Službeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi City Expressa.
Adresa čitka, po pravilu struke:
“Za gazdu Ježa, njemu na ruke.”
U pismu piše: “Ježurka, tate,
radnici tvoji stvarno se pate.
Evo ti piše iz sindikata
tajnica moja s prvoga kata.
Dođi da vidiš Zakon o radu,
požuri samo, ne zivkaj Vladu.
Sa dnevnim redom i vel’kom frkom,
čekat ću na te, požuri, trkom!
Važno je, hrli, ozbiljna tema,
ako ne dođeš bit će problema.”

Jež se kiseli: – Na meeting, veli,
tu šale nema, hajd’ da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo gleda,
dok smišlja način da lovu ne da.
- Ako će tamo doći do boja,
nek’ spremna bude obmana koja!

III. Kod lije

Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred sindikatom sasvim bez stida
Ježurka Ježić sve svece skida.
Podlo se smješka, biznismen pravi,
izlizanom frazom lisicu zdravi :
- Dobar dan, lijo, za ime Krista,
klanjam se tebi s milijuna trista.
Sindikat samo nek’ radi po svom,
lova nek’ ostane u džepu mom.
Opet se buni ta bagra tvoja,
kruha bi htjeli bez kapi znoja,
živjet’ ne žele u miru, sreći,
bez plaće jesu tek mjesec treći…
I još ti ovo na kraju kažem -
pustimo priču… daj da podmažem!

Otpoče meeting nezgodan, tajni,
I jež i lija od vlasti sjajni.
Točka za točkom samo se niže,
Ježurki često i tlak se diže :
- Ko nema za kruh, nek’ jede kolače!
- Za regres i veće plaće!
Niže se sastanak četverosatni,
zategnut odnos k’o bubanj ratni…

IV. Noć

Evo i noći, nad zemljom cijelom,
nadvi se suton s mrtvačkim velom.
Promakne samo fićfirić koji
dok neki moćnik utržak broji.
Utihnu grad, nestade raje,
profitera ratnih oči se sjaje,
skitnica svitac cigaretu pali,
s rupom u džepu, sudbinu žali,
a sova huknu na mrtvi grad:
- Diži se, noćna, počinje rad!

V. Rastanak

Ježić sve piše, pa graju diže :
- Dosta sam čuo, ne mogu više.
Grozno je bilo, nastrana šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
- Naši su zahtjevi pred tobom sad,
popusti malo, što si gad!? -
Tako ga lija za potpis vabi,
a jež se pjeni, što da se radi:
- Ne nadaj se potpisu mom,
Bolje je da me pogodi grom!
- Potpiši, kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče,
al’ jež tvrdoglav osta pri svom:
- Draže je meni kad je po mom!

Škripeći gumom, jež vozi ljut,
kroz centar neon svijetli mu put.
Juri jež, gunđa, dok oči sjaju :
- Lovice moja, najljepši raju!

VI. Prosvjed

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je lova toliko draga
kad Ježić tako žudi za njom,
al’ bit će to, bogme, ipak po mom.
Još ću ja njime brisati pod,
što si umišlja, nisam ‘ko god!
Ta njuška, znadem, obiljem sja,
suočit ću njemu radnike ja.

VII. Vuk

Požuri lija, nečujna sjena,
“Za bolji život” parola je njena.
Dok hoda tako uz siroti puk,
pred njom na stazi stvori se vuk.
- Grrrr, kuda žuriš, jesi l’ pri novcu,
znaš da nas porez striže k’o ovcu?
- Idem na prosvjed – lija mu reče -
zato jer Ježić plaćati neće.
- Eh, plaća moja… – veli vuk sjetno.
- Najzad i od vas nešto konkretno!
Poći ću s tobom jer hoću znati,
zašto nam plaću ne želi dati!
Poći ću s tobom jer hoću znati,
zašto nam plaću ne želi dati!

VIII. Medo

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
Srete ih medo, mrzitelj štela.
- Sumnjiva gužva – medo će stadu,
- možda ste pošli rušiti vladu?
- Ne, nego jako nas zabrinjava
zašto jež krši radnička prava.
- Ježurka, lopov! Dajte nam puške,
nek’ padnu takvi k’o gnjile kruške!
Pristojnu plaću treba dat’ svakom -
tumači medo ustav i zakon.
Poći ću s vama jer hoću znati
zašto nam pare ne želi dati!
Poći ću s vama jer hoću znati
zašto nam pare ne želi dati!

IX. Divlja svinja

Sve troje jure ko divlja rijeka,
odjednom pučka kuhinja neka.
Divlja se svinja u njojzi sklanja,
čeka u redu i obrok sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje je valjda ogromna frka!
Poskoči svinja uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje :
- Tražimo pravdu, radnička klaso,
vučjeg sam roda, a travu sam pas’o!
- Pametno zboriš! Tako mu sala, za Ježa radim kao budala!
Poći ću s vama jer hoću znati
zašto nam plaću ne želi dati!
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!

X. Pred Ježevom tvrtkom

Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke bijesne poslovne zgrade.
A zgrada skupa, mramorna ruha,
sva okna na njoj od zlata suha…
Tu Ježić uđe, pliva u sreći
i zbraja dobit koju će steći.
Namjesti osmijeh, od pedlja duži,
poljubi svežanj, pa korak pruži…
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Lovice draga, slobodo moja!
Bez tebe srećo ljudskoga roda,
vlasnik bio ne bih luksuznog broda.
Uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’.
U lovi plivam bez brige, straha,
i branit ću je do zadnjeg daha!

XI. Tri galamdžije

Medvjed i svinja, i s njima vuja,
grunuše gromko, prava oluja :
- Podlače ježu, pohlepni soju,
zar tako cijeniš tu lovu svoju!?
Rintamo za te skoro za džaba,
krov nam je truo, zaštita slaba!
Kukamo stalno, ti nemaš sluha,
živimo bijedno, nemamo kruha!
Tu dobit tvoju, hvališo mali,
podijeli s nama kojima fali! -
rekoše tako njih troje ljuti
dok mudra lija po strani šuti.

XII. Ježev odgovor

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima ružnim odgovor daje:
- Ma kakav bio, to je moj put,
radnik je meni protivnik ljut.
Prost je, a problem nije to moj,
ja sam slobodan i gazda svoj.
Bogat sam, kradem, bavim se lovom,
i fino živim pod zlatnim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
dođu se bunit’ meni na prag.
Zbog tog ne samo lude vas troje
luksuzne aute nemate svoje,
trošite, čujem, na kruh i mlijeko,
a tako nećete daleko!

To sluša lija, pa sudi zdravo:
- Sad vidim i ja, jež ima pravo!
Počasti oda ježevu liku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, plaća je mala,
prijetvorna lijo, mnogo ti hvala!
Jež nema pravo, na stranu šala,
a i ti lijo nisko si pala!

XIII. (Bes)kraj

Što dalje bješe, kakav je kraj,
pričat ću i to, potanko, znaj.
Radnika vuka, jadna mu jajca,
umlate brzo tri specijalca.
Marljivog medu, čekala cesta,
do same smrti bez radnog mjesta.
A vrijednu svinju, ako tko pita,
ubila zimus rata kredita.
Po gradu danas, kao mačka žuta,
Ježurka narod povazdan šuta.
Bešćutni lovaš i kanibal,
zgrće i množi svoj kapital.
Bešćutni lovaš i kanibal,
zgrće i čuva svoj kapital!

Denis Giljević


Post je objavljen 25.06.2016. u 08:52 sati.