utorak, 21.06.2016.
Nije važno pobijediti
|
19.10.2011. Roditelji.hr Oni ne da vole pobjeđivati nego moraju. Inače bude suza. I šmrkavih nosića visoko u zraku. Ali valjda je zaostalo neko dijete u mojoj utrobi, neki mumificirani brat blizanac koji se digne iz mrtvih kako bi okusio istu slast. I ponekad ne mogu odoljeti a da svom Maku ne vadim mast. Moram pobijediti, a nije da me boli briga za nevine žrtve. Velika je to unutarnja borba. S jedne strane ne želim biti topovsko meso, dok istovremeno ne želim da djeca pate.  U posljednje vrijeme Maku su najdraže Legove društvene igre (posjeduje dvije, nekakve SF utrke i vulkan). Na prvi su pogled i meni bile kul, ali kad sam se upoznao s pravilima, ostao sam pomalo razočaran. No nije važno. Čim Mak nacilja jednu od kutija okom, ja se na nju moram baciti skokom. – Hoću trke! Slažem igricu na stol, a naivno djetešce ni ne sluti da već provodim svoj pakleni plan u djelo. Igramo prvu rundu utrka. Pobjeđuje me za dlaku, vrišti od veselja i grca od smijeha. – Još, još, još! Dijete je izvan sebe, a ja sam hladan kao špricer. – Još – ponovim spokojno. Trka druga. Da me promatrala neka komisija UEFA-e za legiće, ne bi mi ginula neka optužba za namještanje. Bezočno puštam Maka da osvoji još jednu titulu Lego prvaka. U trećoj bi me utrci razvalio kao što je nekoć rasturao zvečke sve i da nije varao na turbo pogonu. Predlažem mu da malo stanemo na kočnicu i penjemo se, za promjenu, na vulkan. Ozaren, Mak poskoči na stolcu i pljesne ručicama. – To! Može, tata! Još nije svjestan da se dobri tata pretvara u nemilosrdnog tata koji će mu na perfidan način ukrasti zadovoljstvo. U jednom trenu skidam vulkansku igricu s police, u drugom sam trenu već na vrhu i jašem vulkanskog zmaja! Pobjeda! – A nije fer… – cijedi on dok mu se usne svijaju u slavoluk žalosti. – A koliko si ti mene puta pobijedio u utrci? – Tri! – Vidiš, tri puta. A ja tebe samo jednom. Obojici nam se razvlače osmjesi, samo što ja još i poskrivečki podižem obrvu. U igri s mighty beanzima – to su one smiješni tabletoliki likovi s imenom i prezimenom po čijim plastičnim utrobama šeće metalna kuglica i kojima nisam mogao pronaći smisao sve dok baka nije kupila pistu – smislio sam još i genijalniji put do slasti pobjede. – Mak, imam odličnu ideju – uzviknuo sam, a mogao sam isto tako vrisnuti i heureka, – ajmo igrati svjetsko prvenstvo s majtićima! Ideja je ta da nas dvojica nasumično izvučemo osam parova binza, što je kao neki ekvivalent osmini finala. Mak ima posljednju riječ koji je čiji. Onda se ti parovi utrkuju po pisti, prolaze kroz četvrtfinale, polufinale i finale, sve dok ne dobijemo pobjednika (tu ubacimo i mali tečaj engleskog jer ja svaki put kažem there can be only one, a on me svaki put pita što sam rekao) koji za nagradu, umjesto da završi u kutiji s poraženima, puna 24 sata provede kao svjetski prvak nasred police s devedeovima. Dugo mu plješćemo, uzvikujemo “šampione”, zapjevamo i Dinamovu himnu. Čak i reflektorke katkad usmjerimo prema njemu. Iskra genijalnosti te moje male smicalice je što obojica pobjeđujemo i kad gubimo! Dobro, moja je pobjeda malo jednakija od njegove, ali… Trik se sastoji u tome da jednostavno pustim Maka da svi binzi u njegovim rukama, njegovi favoriti, uđu u četvrtfinale. Dakle osam njegovih omiljenih bori se za najveću čast, ali sudbina polovice od tih famoznih četvrtfinalista otad je u mojim je rukama! Tako ja njega lijepo oderem u finalu (ako sam baš na poslu imao loš dan, smažem ja njega već i u polufinalnim dvobojima), a on puca od sreće jer je pobijedio jedan od njegovih. A od njega sam sretniji još samo ja jer – budimo realni, odrasli smo ljudi – pobijedio sam ja! Denis Giljević |
