ritamulica

ponedjeljak, 30.11.2009.

RECIMO NE HVALA! FORWARDUŠAMA

Forwardiram možebitno koristan link preuzet sa www.hr-netiquette.org

Naime, često trošim vrijeme objašnjavajući prijateljima koje doista volim, kako forwarduša može to prestati biti, već malim intervencijama kao što su:
sakrivanje mailova primatelja,
brisanje povijesti tijeka poruke,
i najzad,
personalizacija sadržaja.

Kad na početku obrazložimo zašto prosljeđujemo baš ovu poruku to nekad može biti simpa skroz. Inače je delete alert!

A o emo ucjenama tipa "ako ovo ne pošalješ 17torici prijatelja ostat ćeš neplodna u sljedeće 2 sekunde" da ni ne govorim.... Back off!

Forwarduše su e-mailovi šaljivo-zabavnog sadržaja, koje pošiljaoci šalju masovno svima koje imaju u adresaru mail klijenta. Najčešći razlog je ušteda vremena potrebnog da se svakom primatelju poruka pošalje pojedinačno.

Da li vi volite primati takve mailove? Ni ja!
NO THANK YOU

Skok ispod stola je sasvim prirodan odabir, ali konačno nešto konkretno možete učiniti slijedeći put kad dobijete takav e-mail.
Hr-netiquette.org je uz dozvolu autora preuzeo i preveo vrlo popularnu Thanks. No. stranicu, kako bismo imali referentno mjesto i na hrvatskom jeziku, gdje možemo upućivati autore omraženih forwarduša.

Posjetite Ne hvala. http://www.hr-netiquette.org/ne_hvala/ i stanite na kraj neukim surferima. U konačnici bi i oni sami mogli biti zahvalni

A za kraj, jedna bonton poslastica za korisnike Facebooka. Nevjerojatno, al bez frajera, nema ni lošeg ponašanja :D

30.11.2009. u 08:23 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 16.11.2009.

NIJE VAŽAN CILJ, VAŽAN JE PUT

Photobucket

"Našoj opsesivnoj potrazi za identitetom došao je kraj!", rekao je Mark Terkessidis na svom predavanju u okviru konferencije Exit Europe u petak 13. studenog, ističući kako "kultura više nije locirana negdje, nego vječito putuje, kao brod morem."

Terkessidis, njemački teoretičar, novinar i osnivač Instituta za studije vizualne kulture u Kölnu, tako sumira vlastito viđenje kulture danas i odvodi nas na valovitu vožnju kroz vrijeme i prostor, brišući pritom sve poznate granice. Kao sin Njemice i grčkog imigranta, Njemačku vidi razapetu između istoka i zapada, u potrazi za identitetom koju otežavaju valovi imigranata. No, interpretacija tog pojma danas više nije politička nego rasistička i prikazuje se kao etnički konflikt gdje različite nacije ne mogu opstati u istoj zemlji.

Kritika političke ekonomije prelazi u kulturu i rađaju se nove geografije kulture. Već u osamedesetima pojavljuju se društveni pokreti koji se prožimaju s aktualnim establišmentom, kroz kulturu, kako bi smanjili politički pristup u rješavanju problema. Konačno postoje sredstva za financiranje kulture, ali se ona koriste kako bi umanjila njen doseg. Kultura ostaje u nišama, financirana od strane uprave i kroz taj proces politika postaje stil života. Nakon pada Berlinskog zida i 'nacija' se vraća u te niše.

Od onda traje potraga za identitetom. Njega zapravo nema; do danas smo izgubili poantu. Multikulturalnost je bila opsjednuta identitetom a on više nije dominantan. Kulturna scena otvorila se prema društvu i pojavljuju se avangardne prakse koje ruše granice kulture i života. Kulturalizacija je uspješno završila kroz rekonstrukciju povijesti i društvene politike.

Umjetnik i dalje ostaje 'glavni', ali mu se pridružuje novi subjekt objelodanjivanja umjetnosti – kustos, koji postaje političan kao decision maker i ne može zadržati autonomiju nad moći jer gura političku kritiku pod povećalo javnosti. Rezultat: ono političko postaje umjetnost. Otvaranjem kulturne scene društvu i publici pojam kulture postaje bliži. Kultura može biti vrlo ekskluzivna ako nemamo dovoljni stupanj obrazovanja za sudjelovanje u tom grupnom prostoru. Rad s novim publikama dodatno otvara prostor za izražavanje. Pripadnici publike i sami postaju umjetnici i sada nova publika izlaže staroj, bez političke osude takvih umjetničkih praksi.

I tamo počinje plovidba. Otvorili smo palube institucija novim oblicima i raznolikosti kulturnog izričaja, što je veliki korak naprijed. Konačno se više ne baziramo na identitetu nego na mobilnosti. Dizanju sidra. Čovjek, s mnoštvom paralelnih uloga, nema više političke agende. Nema pravog neprijatelja. Neprestano mijenja smjer. Danas se bori za jedno, a već sutra za nešto sasvim različito. Prioriteti se izmjenjuju kao vijesti na naslovnicama novina.

Dolazi do 'multiplizacije identiteta' - otvara se potreba za formiranjem kulturne scene na kojoj možemo izraziti svaki od identiteta koji posjedujemo. Brod kao simbol mobilnosti taj je zajednički prostor u kojem je suživot svih tih identiteta moguć i naše kretanje nije ograničeno. Primjer toga je kongo rumba, nastala 30-ih godina miješanjem glazbenih utjecaja s čak 3 kontinenta, unatoč jakim kolonijalnim pritiscima Belgije i Francuske na tadašnje afričko stanovništvo.

Danas, u kontekstu tih događanja, svjedočimo 'muzealizaciji politike'. Muzejima fali objekata. Teško je kulturu segmentirati i staviti u okvir zbirke, kad u eri interneta, umrežavanja i ideje mobilnosti prelazimo sve granice. Kultura nije 'naša' nego nastaje i isprepliće se s drugim utjecajima. Tako živimo u muzeju vlastitog života, u kojoj i muzeji nekada postaju izlošci. Primjer toga je Guggenheim, koji gradovima daje svojevrstan kulturni pečat, identitet 'gradova kulture' zbog imena muzeja a ne nužno njegovog sadržaja i važnosti za geografski kontekst u kojem se nalazi. Za razliku od ovog Terkessidisova primjera, na drugoj strani smatram da možemo naći one muzeje koji, kao beogradski Muzej istorije Jugoslavije, vode bitku sa samoodređenjem i koriste otvaranje društva za otvoreni dijalog.

Photobucket

Terkessidis zaključuje kako promatrač više ne želi biti konzument, već aktivni sudionik kulturnog gradilišta, gdje će u konačnici proizvesti samog sebe. Kultura više ne oslobađa, ona nije izvor inspiracije, nego nas zavodi i postaje primamljiva kroz svoju funkcionalnu vrijednost. To se očituje u turizmu, kojeg kultura apostrofira. Ona nudi 'mentalni wellnes' za naše osobne stavove. Više ne tražimo prepoznatljivi spomenik, nego prepoznatljivi stil čiji dio i sami želimo postati. Rješenja za trenutno stanje nema, ali ohrabruje pomisao na izglednu zajedničku budućnost u potrazi za identitetom kroz prizmu mobilnosti gdje je potraga ujedno i konačni cilj.

16.11.2009. u 10:22 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.11.2009.

AUTO BLIC BLIXE BARGELDA

Umjetnički performance Blixa Bargelda u Ravenni, početkom ove godine, okupio je značajan broj obožavatelja i znatiželjnika željnih inspirativnih pogleda na život.

Nakon što nas je ugostio u monumentalnom sakralnom objektu, Bargeld nas je odmah izbacio na autocestu. Imitacijom vožnje autoputem podsjetio je na isprekidane linije, na koje obraćamo pozornost samo pri prelasku iz trake u traku. A one tvore beskonačni niz. Prvi logičan izbor za ubijanje monotonije na putovanju je radio, koji također, u neprekinutom nizu, krati vrijeme, informira i zabavlja. No, da li je doista tako?

Blixa se isprva odlučuje za tu opciju. U osvajanju cestovnih prostranstava prvi mu se pridružuje "Radio Sunshine". Zvuči doista utješno, sve do spoznaje da radio, sa svojim pojednostavljenim glazbenim programom, više prati isprekidane linije ceste, od težnji putnika za kvalitetnim sadržajem. Nismo nužno morali ići do Ravene da bi se u to i sami uvjerili.

Njemci, pod snažnim angloameričkim utjecajem, više štuju strano od vlastitog, ali oseku prepoznatljivog sadržaja možda možemo priprisati kulturno-povijesnom nasljeđu. Domaći eter nema takvu ispričnicu. Repetitivnost glazbe koja struji najpoznatijim frekvencijama, puni program bezbojnim sadržajem simplificiranih formi. Ta impresija toliko je jaka, da imamo dojam da u tonskom studiju stoji računalo na "stand by-u" kojem je netko uključio nasumičan izbor pjesama i pritom definirao kriterije kao što su tonalitet i broj taktova, i linkao sve skupa na vremensku prognozu, da dobije dojam aktuelnog.

Ta činjenica toliko je istinita, da je vrlo lako dokaziva, jednostavnim uvidom u crne kronike. Tako Europsko vijeće za sigurnost u prijevozu navodi "da je pospanost vozača odgovorna čak za svaku petu automobilsku nesreću na europskim cestama. Znamo li da, prema godišnjim izvješćima Državnog zavoda za statistiku, u motornim vozilima u Hrvatskoj strada oko 500 osoba - to bi značilo da svake godine pospani vozači ubiju stotinu hrvatskih građana."
Ostavlja li spomenuta statistika ikakav dojam na glezbene urednike? Njihova uloga je neprocjenjiva, jer radio ima svojevrsnu besmrtnost. Aktuelan je, a pritom poštuje naša čula. Primjerice oči, koje svakodnevno bombardiramo svim drugim medijima. Tim više, radio treba ustrajati na očuvanju vlastitog integriteta jer nam omogućava interakciju i kada radimo nešto drugo.

Bargeld je definitivno zabavio sva naša osjetila, podsjetio na mehanizaciju radio programa i dopustio da zatvorimo oči i čujemo imaginarni šum prolaska automobila kraj bijelih isprekidanih linija. Njegova ingenioznost doista je jedinstvena, jer neprestano šokira nepredvidljivim temama za koje inspiraciju pronalazi u naoko preobičnim pojavama. Njegovo dosadno putovanje bilo je inspiracija za nastup.

No, nismo svi genijalci. Pokušajmo se sjetiti kada nas je radio zadnji puta šokirao. Glazbom koju odavno nismo čuli. Glazbom koju nikada nismo čuli. Originalnošću. Zbog silnog fokusa na formu, izmiče nam sadržaj. Kao što nam zbog silnog fokusa na posao, izmiče život koji zapravo želimo živjeti.

U potrazi za boljim frekvencijama, nadajmo se da će Blixa Bargeld, u svom sljedećem posjetu Hrvatskoj, ponijeti mp3 player. Sve dok radio ne postane naš omiljeni suputnik, a ne prijetnja na našem putu samoočuvanja. A izreka "kroz jedno uho nutra, kroz drugo van" ostane primjenjiva samo za loš politički marketing.