Marketing
NIJE VAŽAN CILJ, VAŽAN JE PUT
"Našoj opsesivnoj potrazi za identitetom došao je kraj!", rekao je Mark Terkessidis na svom predavanju u okviru konferencije Exit Europe u petak 13. studenog, ističući kako "kultura više nije locirana negdje, nego vječito putuje, kao brod morem."
Terkessidis, njemački teoretičar, novinar i osnivač Instituta za studije vizualne kulture u Kölnu, tako sumira vlastito viđenje kulture danas i odvodi nas na valovitu vožnju kroz vrijeme i prostor, brišući pritom sve poznate granice. Kao sin Njemice i grčkog imigranta, Njemačku vidi razapetu između istoka i zapada, u potrazi za identitetom koju otežavaju valovi imigranata. No, interpretacija tog pojma danas više nije politička nego rasistička i prikazuje se kao etnički konflikt gdje različite nacije ne mogu opstati u istoj zemlji.
Kritika političke ekonomije prelazi u kulturu i rađaju se nove geografije kulture. Već u osamedesetima pojavljuju se društveni pokreti koji se prožimaju s aktualnim establišmentom, kroz kulturu, kako bi smanjili politički pristup u rješavanju problema. Konačno postoje sredstva za financiranje kulture, ali se ona koriste kako bi umanjila njen doseg. Kultura ostaje u nišama, financirana od strane uprave i kroz taj proces politika postaje stil života. Nakon pada Berlinskog zida i 'nacija' se vraća u te niše.
Od onda traje potraga za identitetom. Njega zapravo nema; do danas smo izgubili poantu. Multikulturalnost je bila opsjednuta identitetom a on više nije dominantan. Kulturna scena otvorila se prema društvu i pojavljuju se avangardne prakse koje ruše granice kulture i života. Kulturalizacija je uspješno završila kroz rekonstrukciju povijesti i društvene politike.
Umjetnik i dalje ostaje 'glavni', ali mu se pridružuje novi subjekt objelodanjivanja umjetnosti – kustos, koji postaje političan kao decision maker i ne može zadržati autonomiju nad moći jer gura političku kritiku pod povećalo javnosti. Rezultat: ono političko postaje umjetnost. Otvaranjem kulturne scene društvu i publici pojam kulture postaje bliži. Kultura može biti vrlo ekskluzivna ako nemamo dovoljni stupanj obrazovanja za sudjelovanje u tom grupnom prostoru. Rad s novim publikama dodatno otvara prostor za izražavanje. Pripadnici publike i sami postaju umjetnici i sada nova publika izlaže staroj, bez političke osude takvih umjetničkih praksi.
I tamo počinje plovidba. Otvorili smo palube institucija novim oblicima i raznolikosti kulturnog izričaja, što je veliki korak naprijed. Konačno se više ne baziramo na identitetu nego na mobilnosti. Dizanju sidra. Čovjek, s mnoštvom paralelnih uloga, nema više političke agende. Nema pravog neprijatelja. Neprestano mijenja smjer. Danas se bori za jedno, a već sutra za nešto sasvim različito. Prioriteti se izmjenjuju kao vijesti na naslovnicama novina.
Dolazi do 'multiplizacije identiteta' - otvara se potreba za formiranjem kulturne scene na kojoj možemo izraziti svaki od identiteta koji posjedujemo. Brod kao simbol mobilnosti taj je zajednički prostor u kojem je suživot svih tih identiteta moguć i naše kretanje nije ograničeno. Primjer toga je kongo rumba, nastala 30-ih godina miješanjem glazbenih utjecaja s čak 3 kontinenta, unatoč jakim kolonijalnim pritiscima Belgije i Francuske na tadašnje afričko stanovništvo.
Danas, u kontekstu tih događanja, svjedočimo 'muzealizaciji politike'. Muzejima fali objekata. Teško je kulturu segmentirati i staviti u okvir zbirke, kad u eri interneta, umrežavanja i ideje mobilnosti prelazimo sve granice. Kultura nije 'naša' nego nastaje i isprepliće se s drugim utjecajima. Tako živimo u muzeju vlastitog života, u kojoj i muzeji nekada postaju izlošci. Primjer toga je Guggenheim, koji gradovima daje svojevrstan kulturni pečat, identitet 'gradova kulture' zbog imena muzeja a ne nužno njegovog sadržaja i važnosti za geografski kontekst u kojem se nalazi. Za razliku od ovog Terkessidisova primjera, na drugoj strani smatram da možemo naći one muzeje koji, kao beogradski Muzej istorije Jugoslavije, vode bitku sa samoodređenjem i koriste otvaranje društva za otvoreni dijalog.
Terkessidis zaključuje kako promatrač više ne želi biti konzument, već aktivni sudionik kulturnog gradilišta, gdje će u konačnici proizvesti samog sebe. Kultura više ne oslobađa, ona nije izvor inspiracije, nego nas zavodi i postaje primamljiva kroz svoju funkcionalnu vrijednost. To se očituje u turizmu, kojeg kultura apostrofira. Ona nudi 'mentalni wellnes' za naše osobne stavove. Više ne tražimo prepoznatljivi spomenik, nego prepoznatljivi stil čiji dio i sami želimo postati. Rješenja za trenutno stanje nema, ali ohrabruje pomisao na izglednu zajedničku budućnost u potrazi za identitetom kroz prizmu mobilnosti gdje je potraga ujedno i konačni cilj.
Post je objavljen 16.11.2009. u 10:22 sati.