ritamulica

ponedjeljak, 26.01.2009.

DANI OTVORENIH VRATA

Prošle sam godine kupila stan i jednom zauvijek zatvorila vrata svoje djevojačke sobe. Ulazak u novi životni prostor i novostečena samostalnost kojoj sam tako dugo težila, ostat će među najvažnijim događajima u mom malom životu.

No, nije to početak idile. Tek onda prava borba počinje. Stegnem remen do granice boli, i još uvijek spavam na istom madracu na kojem sam začeta, i panično gasim bojler i svjetlo u kupaoni ne bi li uštedila koju kunu za režije. A onda dobijem račun za struju u paušalu i jedino što obogatim je moj repertoar psovki! Pa sjednem u mraku na svoj trosjed, kojeg je oglodala mačka bake od bivšeg mi dečka i snatrim o kućnom kinu i plačinkama umućenim sa pravim električnim mikserom, koji se gura za bolju poziciju na mojoj listi prioriteta.

Ali, samostalnost je nešto predragocjeno, i neću cendrat jer to neće promijenit stvari. Koje, kao što sam uvidjela, mogu biti i puno puuuno gore.

Prvo sam izgubila ključeve. Od stana, tatine gajbe i poštanskog sandučića. Kad živiš u marketinški razvikanom novoizgrađenom naselju, protuprovalna vrata spadaju u osnovnu opremu. A popravak brave i izrada jednog novog ključa košta 500 kn. Po bravi. A ja mijenjam dvije. Tako me svaki dan čeka rezervni ključ u poštanskom sandučiću pa moram doć doma u pristojno vrijeme, zagnjavit susjeda da mi otvori ulaz i pusti me do pošte gdje me čeka privremeni ključ. Operacija ima toliko koraka da bi ju baš mogli uvrstit kao novu disciplinu u "Igri bez granica". Al, kao dobro, sama sam si kriva.

Finalnoj zamjeni brave kumovao je tata. Ovaj put u sandučiću čekaju me tri nova ključa, koja otvaraju sve i daju nadu u skorašnji mir. Dolazim do vrata od stana, okrećem ključ 4 puta (stari se zaigro sa zaključavanjem), čujem poznati škljoc, i ... na vratima je zasun!!?
"Kak je glupi stari mogo izać van i pritom zatvorit zasun? Debil, sigurno je uzeo ključeve, zaključo vrata a pritom ih nije probao i otključat, sa novim ključem, kojem je to osnovna namjena." Pizdim, kao prava oštrokonđa a moje sumnje samo rastu. "A ovi poluidioti bravari, montirali su mi bravu naopačke i sad mi se zasun navlači izvana. Neću im ni kunu platit!!!" Zovem starog i pritom kontroliram disanje koje dodatno ubrzava štedna žarulja u hodniku zgrade koju treba palit svakih 10 sekundi. A to živcira, pa drkam po štekeru, kao da zovem lift. Koji je na mjesecu.
Stari se konačno javlja snenim flegmatičnim glasom punim ljubavi i sluša moju litaniju optužbi. Serem, i osjećam kako mu punim sanžer za rafalnu telefonsku protupaljbu. "Zoveš me sad u 11 navečer jer nemožeš otključat vrata, a? Nemoj mi se ovako razgovarat i pritom bit površna jer ću ti doć tamo i glavu skinut s ramena! ... Nisi ni svjetlo ugasio, ni provjerio jel se može otključat, zato bolje dođi odmaaaaa i sredi ovo sranje jer stojim u mraku i imam grčeve i pokisla sam ko pas!!!" Hodnikom odjekuju psovke i baš me briga što svi susjedi čuju. Fakat imam grčeve al se kuliram i spremam za još jedan obračun. U živo.

Dok čekam starog, gledam kroz rascjep vrata i čini mi se da vidim stolac koji je nabijen na ulaz. Pa dobro, koji je ovo cirkus? Kao pravi investigator guram mob kroz otvor vrata i slikam. Mobitel mi pada iza vrata i sad proklinjem samu sebe i ženski rod i znatiželju i hormone.

Stari konačno dolazi i ja mu sa zadnjim trunjem strpljenja još jednom objašnjavam što sam sve zatekla pokušavajuć uć u vlastiti stan. Još uvijek stojimo u hodniku dok on prčka po zasunu i bravi. Udisaj-izdisaj- svjetlo. Matori uspijeva provalit zasun, što je odlična potvrda moje sigurnosti. Super!
Ulazimo u stan a meni pada ladica. Ostajem potpuno bez teksta. Stari zbunjeno luta prostorijom i gura s vrata stolicu i štrik za sušenje veša. Pošto je stari zadnji bio u stanu, čekam da se izjasni o svemu što sam tamo zatekla. On šuti, odlazi u spavaću sobu i potpuno shrvan dovikuje "Dušo, pa tebi je otvoren balkon!"

Odjednom stvari oko mene dobivaju novu dimenziju. Oštriji obris. Stvari. Moje stvari, svuda oko mene. Pobacane knjige s polica, stari mobitel zgažen na podu, papiri po svuda. Otvorene kutijice, biljka koja je pala sa stola i napravila humak od zemlje na kuhinjskim pločicama.
I staklo. Puuuuno stakla. Sa balkonskih vrata, kroz koje je provalnik očito ušao.
Borim se da dođem do daha. Kao da me neko našopao pijeskom. Odjednom ne želim biti ovdje, imati stan, živjeti solo. Biti single! Ne želim da me tata tješi kao djevojčicu, očajan, jer ne može učiniti ništa drugo. Želim pobjeći negdje u mrak, i gledati sve iza sigurnosne zavjese.
Zovem muriju i prijavljujem provalu. Razgovaram s njima kao da zovem 988. Znam da je ovo uobičajen korak koji nema smisla. Dok radim uobičajene korake po svom neuobičajeno razbacanom stanu, čujem kako komadići stakla pucketaju pod tenisicama i ostaju u novom hrastovom parketu. Pitaju me da li sam šta izgubila. Neznam. Ne mogu znati. Ne pada mi na pamet nijedna stvar koja mi predstavlja neku važnost.
Jebote, pa sve što vrijedi je u meni. Mir, vedrina, osmjeh na licu. To su stvari za koje se vode bitke. I sve je kao rukom odnešeno.
Obrazima mi klize suze, i okrećem glavu s nijemim grčem na licu da ne vidim tatu i da me niko ne tješi, jer ne vidim izlaz. Rješenje problema.
Jer me netko gleda. Kad sam doma i kad nisam. Kad mi gori svjetlo.
Jer netko dira moje stvari. I ladicu s vešom.

U spavaćoj sobi još veći hororac. Trokrilni ormar gotovo je prazan. Sve stvari razbacane su po podu. Zid je flekav ko od radničkih rukavica, a bračni krevet pun otisaka blatnih cipela. Nisu mogli vidjeti što je na vrhu ormara, pa su malo skakali po krevetu. Nakon gang banga bi mi soba bila urednija!!

Ono, šok. Indiferentno objašnjavam muriji šta je bilo, smirujem tatu koji im se ispričava što je u piđami, a baš mu ljepo ide na samterice i vestu, uopće se ne kuži. Dobro, ko je muško u ovoj priči?! Teško je reć, al zato znam ko je muško u ovoj kući!!

Želim bit sama. I pospremat krhotine svog života. Već je 3 ujutro i stari me vozi k njima doma da prespavam ostatak noći na sigurnom. U stanu se ne može ostat jer balkonskih vrata gotovo da nema. Al zato investitor zgrade najavljuje "Dane otvorenih vrata" za vikend agresivnom radio kampanjom. Jedva čekam da im demonstriraju stanove u prizemlju!! Spuštam sve rolete, gasim svjetla i bježim van.
Spavam kod starog na podu, a iduće 4 noći kod prijatelja po kućama.

4 mjeseca sam se privikavala na sve novo. Dvije kutije nisam još do kraja raspakirala. A sad su oni to učinili za mene. Možda zvuči bogohulno provalu uspoređivat sa silovanjem. Ali to JE silovanje. Silovanje prostora. I posredno silovanje onoga tko u njemu obitava. I zato su mi pitanja tipa "Što su ti uzeli?" glupa, plitka i pomalo uvredljiva. A skužiš što su ti uzeli svaki put kad opet uđeš u taj stan.

Danas sam stavila nova stakla. Još samo moram pronać prikladan osmjeh..

26.01.2009. u 09:18 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 15.01.2009.

ISTANBLUE

Definitivno se slažem sa onom: ne možeš spoznati sebe ako ne znaš tko su ti susjedi! Turci doduše već 500tinjak godina ne spadaju u tu kategoriju ali su se pojedini sultani a i europski parlament pobrinuli da nas smjeste u par zajedničkih foldera.
Prst sudbine smjestio me u Beylukduzu, radnički kvart nadomak grada. Ovo nadomak je relativno, jer u usporedbi sa Zagrebom, to bi značilo da se nalazim u Sisku. Ali brza busna linija za sat vremena dovela bi me do samog centra, bez presjedanja, što je tu udaljenost činilo nekako podnošljivijom. Dok ne padne mrak. Jer onda, uz sveprisutnu kišu i prvi snijeg, ni sa sljemenskim reflektorima nisam mogla naći pravu stanicu, pa je tako svaki povratak kući bio prava pustolovina. Al ne onakva kakvu si priželjkuješ.

Zapravo, kod Istanbula ništa nije onakvo kakvim to priželjkuješ. Gradski prijevoz sastoji se od taksija, taxibusa (taxi za 10-15 osoba), metroa, tramvaja, autobusa, doubledeckera, metrobusa (poseban bus koji vozi zasebnim trakom u neprekidnoj koloni), podzemnih uspinjača, brodova i starog tramvaja koji povezuje uži centar sa Taksimom - sjecištem svih puteva. Od kojih ne vode svi u raj..

Srećom, sve najvažnije znamenitosti nalaze se uz obalu Bospora u takozvanoj "povijesnoj četvrti" koja je isprepletena majušnim ulicama i sokacima i prepuna džamija, palača i restorana, sa hranom koja se ne može opisati u jednom običnom postu.

Riba, moj iskusni suputnik sa više od 50 žigova u pasošu, bio je društvo koje jedna luckasta plavuša može samo poželjeti. Naši interesi i ambicije dosta su se dobro nadopunjavali, pa smo krojili planove uopće ne birajući smjer. Tako smo se odmah razmilili po Sultanahmetu a.k.a. Plavoj džamiji bosih nogu i zamotanih glava. Muslimani smatraju da je ženska kosa jedan od najvećih atributa u nježnijeg spola pa pokrivanje glave zapravo priječi žene da dolaskom u džamiju ometaju muškarce u molitvi. Pih, kod nas Celzijusovoj ispadne sisa a prvi red na reviji ni ne trepne.
Malo sam jamrala kad smo na -10 skidali tenisice i nosali ih okolo u "reusable" vrećicama, ali moj platfus nikada nije gazio tako lijepe i meke ćilime. Čak sam i na gljivice zaboravila...

Nakon toga došli smo u Aja Sofiju (Haghia Sofia, al nek bude po Vuku) gdje nisam znala dal da se križam il da kleknem u smjeru Meke. Bizantinska crkva pretvorena je u džamiju pa se tako tu pretapaju islamski ornamenti sa freskama Isusa i kaligrafskim napisima na lučnim svodovima iz doba novog rimskog carstva. Ni turci se tu nisu baš najbolje snašli, pa su pojam "crkve" i "džamije" politički korektno nazvali Haghia Sofia Museum. I svi sretni!
Od ostalih povijesnih čuda preporučam nezaobilazne cisterne i Topkapi palaču, dom svih sultana, gdje postaje sasvim jasno zašto je Šeherezada pisala tisuću i jednu noć. Mali, debeli, s turbanom. Za eskivirat do daljnjeg.

No, kako su džamije prepune ljudi, tako oko njih cvjeta trgovina pa ne čudi da se u tom labirintu kriju 2 prava dragulja: Grand Bazaar i Egipatska tržnica!
Cjenkanje je sastavni dio trgovine, pogotovo na tržnicama i prodavač će bit uvrijeđen kad se takva procedura odbije ili će te jednostavno ogulit za pare. Lako je reć "kad si u Rimu, ponašaj se ko rimljanin", jer kad si na Grand Bazaaru, htio nehtio, odašilješ poruke tipa "bijela i neiskusna". Proces izgleda otprilike ovako:

Pitam cijenu za prsten. Ostalo ni ne gledam.
Turčin obavezno pita otkud sam.
"Hrvatistan!"
Nedaj bože reć Croatia jer to nemalo podsjeća na Grecia (kako neki zovu Grčku) pa te se automatski gleda kao građanina drugog reda. Turcima su Grci kao i nama Slovenci što se najbolje vidi po raskošnoj obali nadomak koje je niz "Grčkih" otoka.
Začudo, Turci vole Hrvate! Što zbog nogometa, što zbog one "neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj!" Naime, Turci preziru Srbe, i smatraju ih prljavima i prostima! Dobro, ima li veće uvrede od toga da te Turčin smatra prljavcem??

No, to ne pomaže previše u cjenkanju.
Nezadovoljno vrtim glavom, pričam o priključenju EUniji, svjetskoj krizi, da bi se totalno srozala klišejem "I work hard for my money". I to sve sa smješkom.
Na to on mene pita koliko ja cijenim predmet koji želim kupiti.
E, tu valja bit oprezan.
Ako ponudiš premalo, odmah si ga uvrijedio.
Ako ponudiš pola, osjećaš se ko papak jer ćeš spušit pare.
Nudim jednu trećinu cijene.
On i dalje jamra.
Dižem ponudu za 20 kn i kažem kako sam već bila jučer pred zatvaranje kod susjeda.
I biiiingo. Lažni Bvlgari za 120 kn.
Bitno da se ne osjećam pokradeno!
Izlazim iz dućana a Riba me strpljivo čeka iako oboje izgledamo par godina starije.
Pola sata za prsten. I već mi je dosta. A nisam se ni udala...

Prefini smo mi za to. Zato mi nekoliko dana kasnije nije bio bed dat 50 kuna za savršenu kavu s mlijekom po fiksnoj cijeni. Ful mi je drago da nikad nisu došli do Beča!!

Ono što bi svakako preporučila u Istanbulu je muzej moderne umjetnosti. Dva su razloga tome. Treba iskusit suvremeni Isanbul jer to upotpunjuje sliku o utjecajima istoka i zapada. Baš tu, na Bosporu. A i Turci su do Ataturkovih reformi bili prilično kulturno izolirani pa nakon modernizacije umjetnost doživljava pravi boom. A to nije zanemarivo.

Tako sam se razmilila po hodnicima muzeja, i u jednom dijelu nabasala na hrpu djece koja su crtala neke od bisera turske moderne umjetnosti. Znalačkim okom skenirala sam jedan uradak crnopute djevojčice i došla na maestralnu ideju da umjesto standardnog odlaska u gift shop svoj suvenir užicam ovdje, na samom izvoru kreativnosti. Kako ne bi pobrala tužbu za iznudu, obratila sam se voditelju grupe i pokušala svoj naum sročiti u što dopadljivijem tonu. Hrabro sam mu prišla i počela objašnjavati kako sam impresionirana, prvo, postavom muzeja, a onda i očitim kvalitetama koje pokazuju interpretacije ovih "malih ljudi". Tip me onako radoznalo gledao, pomalo s podsmjehom doduše, ali me ipak pustio da dovršim svoju splačinu od monologa.

Tada je diskretno pokazao na svoje uho koje je krasio slušni aparatić. Kao i kod većine djece! I počeo lamatati rukama, jezikom znakova interpretirajući turski. Aha. Razumjela sam većinu. Ne kužiš me!
Bili su to sami upitnici.
Vidno zbunjena, oteturala sam u sljedeći odjeljak, skupljajuć mrvice preostalog dostojanstva. Jezik umjetnosti trebao bi bit univerzalan. Osim kad žicaš, valjda.. Al neda meni vrag mira. U odjeljku još par djece, gluhih, nijemih, ali ne i svjedoka moje bruke pred učiteljem. Prilazim jednoj curici i znalački hvalim rad rukama, neopterećena jezičnom barijerom. Ovo je ravno prolasku kroz Kineski zid!! "Odlično!" (spajam palac i kažiprst govoreć Hrvatski), "Sviđa mi se!" (namigujem), "Dobar odabir boja!" (šetam kažiprstom od svoje smeđe veste, preko zelenog šala, do ljubičaste majice)
Eto šta kultura radi. Progovorila doslovno na lakat! Mala zuji u mene, kuži da sam strankinja i napokon, lice joj se rastvara u srdačan osmijeh. Razumjela je!! Daje mi crtež da ga bolje pogledam a ja zahvalno uzimam, gledam, divim se i vraćam joj nazad uz milkenje po kosi. Ona se veselo "razgovara sa frendicama", prepričava zgodu. Dok odlazim, čujem hihot iz prazne dvorane. Hihot koji se ni počem ne razlikuje od mog. Znala sam da postoji univerzalni jezik :)

Silazim u podrum muzeja gdje imaju aktuelne izložbe, ovog puta zbirku foto i video instalacija odnegdje iz Austrije koja prvi puta napušta matični muzej. Ulazim u mračnu sobu za projekcije i zauzimam mjesto na klupi za gledatelje. Na platnu neka djeca pjevaju na engleskom. Odjednom kamera odzumira djecu, prostoriju u kojoj se nalaze, te prelazi na zgradu i kvart oko nje. Kroz kadar polako prolazi, ni manje ni više, nego stara jedanajstica. Ja gledam film iz Dubrave! Iz Zagreba. Domaaa! Nikad mi se Dubrava nije činila bliskijom nego tad. Razvalila sam se na klupi i u maniri "svoj na svome" gledam filmić do kraja.

Divno je vidit minarete i česme, pit saleph sa cimetom u prahu, jest kebab od 3 vrste mesa, al nekad trebaš preletit 1000 km da izdaleka vidiš otkud si i po čem je tvoj kutak svijeta tako poseban. Ne može svaki grad bit jednako uzbudljiv, ali je nevjerojatno kako neki od njih umjesto da ti odašilju poruke o sebi, zapravo odašilju poruke o tebi. I više od svih čuda, tursku kavu u turskom sjedu najljepše je pit u društvu dobrog prijatelja. Iz susjedstva.

15.01.2009. u 17:55 • 2 Komentara • Print • # • ^

utorak, 13.01.2009.

novogodišnje odluke

13 siječanj...
baš savršen dan za novogodišnje odluke.
nije bitno kada i kako, nego da već jednom počnem.

ovo je javni podsjetnik na sve ono što sam namjerno ili nenamjerno zanemarivala:

1. više vode - u se, na se i poda se
2. direktniji pristup muškarcima - nema više maca oko vruće kaše fleksibilne taktike; ni oni niti ja to ne zaslužujemo
3. manje foruma, facebooka, skypea, gmaila i svih virtualnih odredišta koja nepovratno izjedaju moje slobodno vrijeme
4. više osobnih kontakata - dejtova, kava i društvenih događanja
5. više bloga. ovog bloga.
6. svaki projekt na poslu gledati kao da je prvi ikad. i najvažniji. za fušanje mogu kriviti jedino pms. ta 2 dana u mjesecu.
7. volontirati i pomagati ljudima. što više.
8. bar jedna večer nesputanog plesa. kao da nitko ne gleda.
9. 3 puta tjedno teretana!!!
10. ne papati iza 8 navečer. kao da svi gledaju.
11. otići barem u jednu novu državu.
12. riješiti madrac, fotelje i rasvjetu u stanu do kraja. kupiti usisavač, kućno kino i mikser.
13. manje pušiti.
14. riješiti se napornih ljudi koji blate moj osobni mir i napredak.