Definitivno se slažem sa onom: ne možeš spoznati sebe ako ne znaš tko su ti susjedi! Turci doduše već 500tinjak godina ne spadaju u tu kategoriju ali su se pojedini sultani a i europski parlament pobrinuli da nas smjeste u par zajedničkih foldera.
Prst sudbine smjestio me u Beylukduzu, radnički kvart nadomak grada. Ovo nadomak je relativno, jer u usporedbi sa Zagrebom, to bi značilo da se nalazim u Sisku. Ali brza busna linija za sat vremena dovela bi me do samog centra, bez presjedanja, što je tu udaljenost činilo nekako podnošljivijom. Dok ne padne mrak. Jer onda, uz sveprisutnu kišu i prvi snijeg, ni sa sljemenskim reflektorima nisam mogla naći pravu stanicu, pa je tako svaki povratak kući bio prava pustolovina. Al ne onakva kakvu si priželjkuješ.
Zapravo, kod Istanbula ništa nije onakvo kakvim to priželjkuješ. Gradski prijevoz sastoji se od taksija, taxibusa (taxi za 10-15 osoba), metroa, tramvaja, autobusa, doubledeckera, metrobusa (poseban bus koji vozi zasebnim trakom u neprekidnoj koloni), podzemnih uspinjača, brodova i starog tramvaja koji povezuje uži centar sa Taksimom - sjecištem svih puteva. Od kojih ne vode svi u raj..
Srećom, sve najvažnije znamenitosti nalaze se uz obalu Bospora u takozvanoj "povijesnoj četvrti" koja je isprepletena majušnim ulicama i sokacima i prepuna džamija, palača i restorana, sa hranom koja se ne može opisati u jednom običnom postu.
Riba, moj iskusni suputnik sa više od 50 žigova u pasošu, bio je društvo koje jedna luckasta plavuša može samo poželjeti. Naši interesi i ambicije dosta su se dobro nadopunjavali, pa smo krojili planove uopće ne birajući smjer. Tako smo se odmah razmilili po Sultanahmetu a.k.a. Plavoj džamiji bosih nogu i zamotanih glava. Muslimani smatraju da je ženska kosa jedan od najvećih atributa u nježnijeg spola pa pokrivanje glave zapravo priječi žene da dolaskom u džamiju ometaju muškarce u molitvi. Pih, kod nas Celzijusovoj ispadne sisa a prvi red na reviji ni ne trepne.
Malo sam jamrala kad smo na -10 skidali tenisice i nosali ih okolo u "reusable" vrećicama, ali moj platfus nikada nije gazio tako lijepe i meke ćilime. Čak sam i na gljivice zaboravila...
Nakon toga došli smo u Aja Sofiju (Haghia Sofia, al nek bude po Vuku) gdje nisam znala dal da se križam il da kleknem u smjeru Meke. Bizantinska crkva pretvorena je u džamiju pa se tako tu pretapaju islamski ornamenti sa freskama Isusa i kaligrafskim napisima na lučnim svodovima iz doba novog rimskog carstva. Ni turci se tu nisu baš najbolje snašli, pa su pojam "crkve" i "džamije" politički korektno nazvali Haghia Sofia Museum. I svi sretni!
Od ostalih povijesnih čuda preporučam nezaobilazne cisterne i Topkapi palaču, dom svih sultana, gdje postaje sasvim jasno zašto je Šeherezada pisala tisuću i jednu noć. Mali, debeli, s turbanom. Za eskivirat do daljnjeg.
No, kako su džamije prepune ljudi, tako oko njih cvjeta trgovina pa ne čudi da se u tom labirintu kriju 2 prava dragulja: Grand Bazaar i Egipatska tržnica!
Cjenkanje je sastavni dio trgovine, pogotovo na tržnicama i prodavač će bit uvrijeđen kad se takva procedura odbije ili će te jednostavno ogulit za pare. Lako je reć "kad si u Rimu, ponašaj se ko rimljanin", jer kad si na Grand Bazaaru, htio nehtio, odašilješ poruke tipa "bijela i neiskusna". Proces izgleda otprilike ovako:
Pitam cijenu za prsten. Ostalo ni ne gledam.
Turčin obavezno pita otkud sam.
"Hrvatistan!"
Nedaj bože reć Croatia jer to nemalo podsjeća na Grecia (kako neki zovu Grčku) pa te se automatski gleda kao građanina drugog reda. Turcima su Grci kao i nama Slovenci što se najbolje vidi po raskošnoj obali nadomak koje je niz "Grčkih" otoka.
Začudo, Turci vole Hrvate! Što zbog nogometa, što zbog one "neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj!" Naime, Turci preziru Srbe, i smatraju ih prljavima i prostima! Dobro, ima li veće uvrede od toga da te Turčin smatra prljavcem??
No, to ne pomaže previše u cjenkanju.
Nezadovoljno vrtim glavom, pričam o priključenju EUniji, svjetskoj krizi, da bi se totalno srozala klišejem "I work hard for my money". I to sve sa smješkom.
Na to on mene pita koliko ja cijenim predmet koji želim kupiti.
E, tu valja bit oprezan.
Ako ponudiš premalo, odmah si ga uvrijedio.
Ako ponudiš pola, osjećaš se ko papak jer ćeš spušit pare.
Nudim jednu trećinu cijene.
On i dalje jamra.
Dižem ponudu za 20 kn i kažem kako sam već bila jučer pred zatvaranje kod susjeda.
I biiiingo. Lažni Bvlgari za 120 kn.
Bitno da se ne osjećam pokradeno!
Izlazim iz dućana a Riba me strpljivo čeka iako oboje izgledamo par godina starije.
Pola sata za prsten. I već mi je dosta. A nisam se ni udala...
Prefini smo mi za to. Zato mi nekoliko dana kasnije nije bio bed dat 50 kuna za savršenu kavu s mlijekom po fiksnoj cijeni. Ful mi je drago da nikad nisu došli do Beča!!
Ono što bi svakako preporučila u Istanbulu je muzej moderne umjetnosti. Dva su razloga tome. Treba iskusit suvremeni Isanbul jer to upotpunjuje sliku o utjecajima istoka i zapada. Baš tu, na Bosporu. A i Turci su do Ataturkovih reformi bili prilično kulturno izolirani pa nakon modernizacije umjetnost doživljava pravi boom. A to nije zanemarivo.
Tako sam se razmilila po hodnicima muzeja, i u jednom dijelu nabasala na hrpu djece koja su crtala neke od bisera turske moderne umjetnosti. Znalačkim okom skenirala sam jedan uradak crnopute djevojčice i došla na maestralnu ideju da umjesto standardnog odlaska u gift shop svoj suvenir užicam ovdje, na samom izvoru kreativnosti. Kako ne bi pobrala tužbu za iznudu, obratila sam se voditelju grupe i pokušala svoj naum sročiti u što dopadljivijem tonu. Hrabro sam mu prišla i počela objašnjavati kako sam impresionirana, prvo, postavom muzeja, a onda i očitim kvalitetama koje pokazuju interpretacije ovih "malih ljudi". Tip me onako radoznalo gledao, pomalo s podsmjehom doduše, ali me ipak pustio da dovršim svoju splačinu od monologa.
Tada je diskretno pokazao na svoje uho koje je krasio slušni aparatić. Kao i kod većine djece! I počeo lamatati rukama, jezikom znakova interpretirajući turski. Aha. Razumjela sam većinu. Ne kužiš me!
Bili su to sami upitnici.
Vidno zbunjena, oteturala sam u sljedeći odjeljak, skupljajuć mrvice preostalog dostojanstva. Jezik umjetnosti trebao bi bit univerzalan. Osim kad žicaš, valjda.. Al neda meni vrag mira. U odjeljku još par djece, gluhih, nijemih, ali ne i svjedoka moje bruke pred učiteljem. Prilazim jednoj curici i znalački hvalim rad rukama, neopterećena jezičnom barijerom. Ovo je ravno prolasku kroz Kineski zid!! "Odlično!" (spajam palac i kažiprst govoreć Hrvatski), "Sviđa mi se!" (namigujem), "Dobar odabir boja!" (šetam kažiprstom od svoje smeđe veste, preko zelenog šala, do ljubičaste majice)
Eto šta kultura radi. Progovorila doslovno na lakat! Mala zuji u mene, kuži da sam strankinja i napokon, lice joj se rastvara u srdačan osmijeh. Razumjela je!! Daje mi crtež da ga bolje pogledam a ja zahvalno uzimam, gledam, divim se i vraćam joj nazad uz milkenje po kosi. Ona se veselo "razgovara sa frendicama", prepričava zgodu. Dok odlazim, čujem hihot iz prazne dvorane. Hihot koji se ni počem ne razlikuje od mog. Znala sam da postoji univerzalni jezik :)
Silazim u podrum muzeja gdje imaju aktuelne izložbe, ovog puta zbirku foto i video instalacija odnegdje iz Austrije koja prvi puta napušta matični muzej. Ulazim u mračnu sobu za projekcije i zauzimam mjesto na klupi za gledatelje. Na platnu neka djeca pjevaju na engleskom. Odjednom kamera odzumira djecu, prostoriju u kojoj se nalaze, te prelazi na zgradu i kvart oko nje. Kroz kadar polako prolazi, ni manje ni više, nego stara jedanajstica. Ja gledam film iz Dubrave! Iz Zagreba. Domaaa! Nikad mi se Dubrava nije činila bliskijom nego tad. Razvalila sam se na klupi i u maniri "svoj na svome" gledam filmić do kraja.
Divno je vidit minarete i česme, pit saleph sa cimetom u prahu, jest kebab od 3 vrste mesa, al nekad trebaš preletit 1000 km da izdaleka vidiš otkud si i po čem je tvoj kutak svijeta tako poseban. Ne može svaki grad bit jednako uzbudljiv, ali je nevjerojatno kako neki od njih umjesto da ti odašilju poruke o sebi, zapravo odašilju poruke o tebi. I više od svih čuda, tursku kavu u turskom sjedu najljepše je pit u društvu dobrog prijatelja. Iz susjedstva.
Post je objavljen 15.01.2009. u 17:55 sati.