Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

08.05.2008., četvrtak

Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)

2. Rasprava o izvorima

Isus je prema evanđeljima zapravo bio marginalac, držao se van političkih previranja, zapovijedao drugima da ne spominju koja je čuda učinio, te je naposljetku umro najsramotnijom smrću tako da su se čak i njegovi učenici vratili starim zanatima koje su obavljali prije no što ih je Isus pozvao. Za razliku od drugih onodobnih židovskih ''Mesija'' Isus nije poticao na oružani otpor protiv Rimljana, pa ni njima nije bio od značaja. Nije pisao filozofske traktate, pa nije bio zanimljiv niti onodobnim filozofima i književnicima. Budući da nikako nisu mogli predvidjeti kakav će uspon kršćanstvo ostvariti, nije bilo razloga da budu zainteresirani za njegovu genezu. Stoga su vanbiblijska saznanja o Isusu sadržana tek u nekolicini fragmenata u kojima se on tek usputno spominje, kao sporedni lik u opisima povijesti za koju se činilo da u njoj igra tek marginalnu ulogu.

O tadašnjim ljudima i događajima na području Palestine iz strogo povijesnih izvora praktički se ne zna ništa osim iz pisanja Josipa Flavija, posebice iz ''Židovskih starina'', napisanih u 20 knjiga oko 94. godine poslije Krista. Isusa spominje u 18. knjizi, no na tom se mjestu Isus opisuje kao ''mudar čovjek koji je činio nevjerojatna djela'', te ''nakon tri dana uskrsnuo kako su to predskazali proroci''. Nevjerojatno je da bi Flavije kao Židov tako pisao o Isusu, pa se općenito smatra kako je neki kršćanin ubacio taj dio u tekst. Ipak, većina povijesničara smatra kako je Flavije u originalnom tekstu tu spominjao Isusa, vjerojatno na nepovoljan način, što je za očekivati za onodobnog Židova, pa se neki kršćanin osjetio ponukanim to izmijeniti. Da je taj odlomak zaista Flavijev smatrao je i Ernest Renan, jedan od prvih istraživača povijesnog Isusa koji u svojoj čuvenoj knjizi “Život Isusov” iz 1863. o tom pitanu piše ovako: "Vjerujem u autentičnost ulomka o Isusu (Židovske starine, XVIII,3,3) jer je potpuno u Josipovom stilu i ako taj povjesničar već spominje Isusa, to znači da ga je morao spomenuti. Osjećamo jedino kršćansko prerađivanje ulomka, dodavanje pojedinih riječi bez kojih bi bilo gotovo bogohulno (“Kad bi bilo po zakonu nazvati ga čovjekom”), a možda su ispušteni ili modificirani neki izrazi." (hrv izdanje: Stari Grad, Zagreb, 2001.).

Na drugom mjestu Flavije spominje Isusa u rečenici: ''Zato je (svećenik Anan) sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje zakona i dao ga odvesti na kamenovanje.'' Kako je prema tradiciji Isus bio Jakovljev bratić (Židovi koriste naziv brat i za širu rodbinu) ovo bi mjesto dokazalo povijesnu egzistenciju Isusa. No, pojedinci to osporavaju, prigovarajući ovom tekstu budući da se u nastavku teksta spominje da je veliki svećenik kasnije postao Isus Damneus. Stoga oni navode da se gornji tekst zapravo odnosi na tog Isusa Damneusa, dok gornji dodatak ''koji je nazvan Kristom'' objašnjavaju također ubacivanjem nekog nestašnog kršćanina. No, ono što je bitno napomenuti je da kršćanski pisac Origen već na početku 3. stoljeća na tri mjesta spominje točno takav Flavijev tekst, tj. sa spomenom naziva Krist, što je dokaz da se tu radi o originalnom tekstu (za razliku od toga Origen nikada ne spominje prvi Flavijev odlomak s kršćanskom interpolacijom). Flavije spominje i Poncija Pilata, te, što je posebno značajno, Ivana Krstitelja, čiji lik je prema evanđeljima bitno vezan uz Isusov, pa niti on ne bi mogao biti povijesna osoba kada to ne bi bio Isus.

Osporavatelji Isusove egzistencije često prigovaraju činjenici da o Isusu nisu pisali njegovi židovski suvremenici filozof Filo Aleksandrijski i povjesničar Justus Tiberijas, no ni o njima samima se ništa ne zna osim iz Flavijevih spisa. Tako osporavatelji spominju bizantskog teologa iz 9. st. Focija, koji se čudio zašto Justus nije pisao o Isusu. No, bitno je napomenuti da Justusovo djelo nosi naziv ''Kronika židovskih kraljeva od Mojsija do Agripe II'', a kako Isus nije bio židovski kralj i Justus ga ne smatra kraljem, nema razloga da ga spominje. Inače, Flavije je iz svoje povijesti izbacio ili degradirao sve ono što je moglo pomutiti njegove dobre odnose s Rimljanima nakon neuspjeha židovskog ustanka od 66. do 70. godine. On je, naime, isprva pripadao židovskim ustanicima, no nakon neuspjeha pobune, stavlja se na stranu Rimljana.

Babilonski Talmud, koji je nastajao od kasnog 3. do ranog 4. st. po.Kr., spominje Isusa na više mjesta, iako ovdje zbog značajnog vremenskog odmaka treba biti oprezan pri ocjeni vjerodostojnosti opisa događaja iz 1. stoljeća. Najznačajnije mjesto je ovo: ''U predvečerje blagdana Pashe, Isus iz Nazareta (u dijelu sačuvanih rukopisa nedostaje ime i mjesto) je bio obješen (sinonim za raspet, koji se koristi i u Bibliji). Prije toga, četrdeset je dana išao pred njim glasnik i vikao da će biti kamenovan, jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima što reći u njegovo opravdanje neka dođe i kaže. Budući da ništa nije bilo rečeno njemu u prilog, on je u predvečerje blagdana Pashe bio obješen.'' Iz evanđelja znamo da ovaj tekst točno govori o danu Isusove smrti, te o njegovoj osudi, budući su Židovi govorili da on čini čudesa pomoću Beelzebula, poglavice đavolskog (Mk 3,22). Osim toga, čini se kako u tekstu talmudski pisci nastoje opravdati nepoštivanje zakona prema kojem je nakon osude trebalo ostaviti osuđenog četrdeset dana da podnese žalbu, pa navode kako je i Isusu bila ostavljena ta mogućnost. U nastavku istog teksta se spominje da je Isus bio blizak sa židovskim vlastima, a iz evanđelja i Djela apostolskih znamo da su mu pojedini židovski uglednici bili skloni, poput Nikodema (Iv 19,39) i Gamailela (Dj 5,34). Sve su to razlozi zašto se stoljećima smatralo kako taj tekst govori baš o Isusu Kristu, te je bio razlog progona Židova od strane kršćana. Međutim, u novije vrijeme se javljaju i argumenti koji osporavaju tezu da se tu radi o Kristu, pa o vjerodostojnosti tog teksta treba govoriti sa zadrškom.

Na drugim mjestima Talmud spominje Isusa kao sina Pandere ili Pantere (Ben Panadera, Ben Pantera, Benha-Pantera, Isus ben Pandera). Postoji i niz priča iz prva dva stoljeća koje spominju Isusa pod tim nazivom. Prema predaji rani osporavatelj kršćanstva Celso oko 178. god. čuo od nekog Židova ovo: ''Ženu je Mirjam odbacio njezin muž, po zvanju stolar, nakon što ju je osudio zbog preljuba. Ona je u svojoj sramoti putovala od mjesta do mjesta i u tajnosti porodila Isusa, čiji je otac bio neki ratnik imenom Pantera''. Porijeklo tog imena Origen objašnjava okolnošću da se Josipov otac zvao panter. No, povjesničari općenito prihvaćaju tumačenja W. Kellera koji drži da su prvi kršćani Isusa zvali ''Sin Djevice'', a kako se djevica na grčkom kaže ''parthenos'', Židovi su vjerojatno taj izraz izokrenuli i od njega napravili ''Ben ha pantera'', tj. ''sin Pantere''. naime, u židovskom jeziku nijedan sin ne nosi majčino, već očevo ime, pa se kasnije proširila priča kako bi se tu radilo o Isusovom ocu Panteri. U Talmudu se i imena Isusovih učenika javljaju u izmijenjenom obliku, a na nekoliko se mjesta opet spominje Isusov brat Jakov, koji je ''u ime Isusa htio izliječiti rabinovog nećaka kojeg je ujela zmija''. Također se spominju Isusove izreke, posebice one iz Govora na gori.

U kontekstu dokazivanja Isusove povijesnosti nadalje se redovito spominju i spisi rimskih pisaca. Tako najpoznatiji povjesničar starog Rima Kornelije Tacit (55-117. n. Kr.) u svojem djelu ''Anali'' navodi kako je Neron lažno optužio kršćane za požar Rima, te ih je tada dao ubijati, vješati na križeve i spaljivati kao baklje u svojim vrtovima. U 15. knjizi ''Anala'' Tacit piše: ''Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.''

Pojedinci ovdje zamjeraju činjenici da Tacit upotrebljava titulu Krist, što, po njima, očito ukazuje da je tekst lažan jer ozbiljni rimski povjesničar Isusa nikada ne bi nazivao Mesijom. Nasuprot tome, iz teksta je jasno da Tacit spominje naziv Krist kako bi objasnio odakle naziv kršćani, a ne kako bi se deklarirao vjernikom. Jednako kao što mi danas osnivača budizma nazivamo Buda, a ne Sidarta Gautama, iako time ne moramo priznati da ga smatramo ''Prosvjećenim'', što je prijevod imena Buda. Sljedeći argument osporavatelja je taj je da je tekst kasnije izmijenjen od strane kršćana. Naime, navode kako se taj odlomak prvi puta spominje tek u 5. stoljeću, pa bi se zbog toga očito radilo o kršćanskoj namještaljci. Međutim, previđaju činjenicu kako Tacit kršćane opisuje sa neprikrivenim prijezirom i mržnjom, kao što je vidljivo već iz citiranog teksta. Tako on piše da kršćani mrze ljudski rod i da je njihova vjera najodvratnije praznovjerje. Za Židove je smatrao da magareću glavu štuju kao boga, pa to pripisuje i kršćanima. Osim toga, već su rani kršćanski pisci poznavali citirani tekst, te napadali Tacita zbog tako negativnog govora o kršćanima. Tako ga Tertulijan krajem 2. stoljeća naziva ''najrječitijim u lažima''.

Drugi rimski povjesničar koji spominje Isusa i kršćane je Gaj Svetonije (65.-135. n. Kr.). U djelu ''De vita Caesarum'', u kojem opisuje razdoblje od Cezara do Domicijana, napisanom oko 120. god., govori o kršćanima na dva mjesta. Prvi odlomak izvještava o Neronu i njegovom progonu kršćana, gdje Svetonije, kao i Tacit, kršćane naziva ''ljudima novog i štetnog praznovjerja'' (time se ujedno pobija kritika osporavatelja koji tvrde da za vladavine Nerona još nije bilo kršćana u Rimu). Drugo mjesto opisuje događaj izgona Židova iz Rima za vrijeme cara Klaudija, o čemu pišu i Djela apostolska. Klaudije, koji je vladao od 41. do 54. god., protjerao je Židove iz Rima zbog svađe i nemira. Evo tog odlomka: ''On izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu zbog buntovnika Krista (impulsore Chresto)''. Pojedinci ovdje tvrde da se tu ne radi o Kristu, već o Krestu, što je također bilo ime onoga vremena. Međutim, poznato je da su rimski pisci grčku riječ Hristos pisali katkada kao Christus, a katkada kao Chrestus. Tako se u ranim izdanjima Tacitovih Anala nalazi izraz ''chrestiani''. Tertulijan također svjedoči da se kod prvih kršćanskih pisaca upotrebljavao izraz christiani i chrestiani.

Da je kod Svetonija zaista riječ o Isusu Kristu, zbog kojeg su Židovi dizali bune i zbog čega ih je car Klaudije istjerao iz Rima, svjedoče Djela apostolska. Povjesničar Orozije je 56. god. n. Kr. u svojoj ''Povijesti protiv pogana'' napisao da je istjerivanje Židova iz Rima bilo 9. godine vladanja cara Klaudija, a to je 49. god. n. Kr. Godine 52. je Pavao prema Djelima apostolskim iz Atene došao u Korint i tamo našao Priscilu i Akvilu, koji su stigli iz Rima jer je car Klaudije naredio da svi Židovi moraju napustiti Rim (Dj 18,2). Oni nisu bili samo Židovi, nego i kršćani, a to znači da su i kršćani bili protjerivani. Buna je, međutim, kaže Svetonije, nastala zbog Krista. Iz Djela apostolskih je poznato da su se Židovi posvuda borili protiv Pavla, te su se čak zakleli da će ga, pod cijenu smrti, ubiti u Jeruzalemu. Kad je došao u Rim, Židovi su mu rekli da o kršćanstvu čuju samo da mu se svugdje proturječi (Dj 28,22), te su mu jedni povjerovali, a drugi nisu htjeli vjerovati, pa su se prepirali među sobom odlazeći od Pavla. Zanimljivo je također primijetiti da Svetonije naziva Krista buntovnikom, što pokazuje da je podatke vjerojatno crpio iz carskog arhiva, u kojem je zacijelo stajao da je Krist kao buntovnik pogubljen s dvojicom drugih buntovnika.

Treći rimski pisac koji spominje Isusa je Plinije Mlađi ili Plinije II (61.-114. god. n. Kr.). U svom djelu ''Epistulae'' (Pisma), Isusa spominje u desetoj knjizi, u pismu broj 96, napisanom 111. god. i upućenom caru Trajanu. U tom pismu pita cara što da radi u procesu progona kršćana što ga je on trebao provoditi u Bitiniji, na temelju rimskog zakona o tajnim društvima. Slično kao Tacit i Svetonije, kršćane naziva ''zarazom'' i s prijezirom govori o njima, iako istodobno tvrdi da su čestiti, pošteni, kreposni. Ta je mržnja prema kršćanima proizlazila iz toga što su oni prezirali druge bogove i nisu htjeli žrtvovati carskim kipovima, ali i iz toga što su raspetog čovjeka Isusa nazivali svojim Bogom. Tako Plinije piše sljedeće: ''Nikada nisam prisustvovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam kako i do kojeg stupnja ih trebam kažnjavati, te kako da o tome vodim zapisnik. Kada su preda me izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao. Pitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznavali pitao sam po drugi i treći put prijeteći im kaznama; uporne sam kažnjavao… Bilo je takvih bezumnika koje sam, budući da su rimski građani, odlučio poslati u Rim… One koji su bili okrivljeni da su kršćani, ili su bili kršćani, oslobađao sam kad su priznali bogove i čim su pred tvojim likom, koji sam naredio da bude donesen zajedno s kipovima bogova, prinijeli žrtve u tamjanu i vinu i uz to se rugali Kristu; pravi se kršćani ne mogu privoljeti ni na jedan od ovih postupaka. Drugi pak, koji su bili denuncirani, govorili su da su kršćani, a poslije se odricali toga, izjavljujući da su to nekad bili, ali da su potom otpali, jedni prije tri, drugi prije mnogo godina, neki prije dvadeset godina. Svi su oni častili toj lik i kipove bogova, rugali se Kristu. Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba, kršenja zadane riječi, itd. Zatim su se razilazili i ponovno se sakupljali radi uzimanja hrane, obične i nevine… Ovaj posao, po mome shvaćanju, zaslužuje da se o njemu razmisli, naročito zbog broja onih kojima prijeti opasnost. Mnogo ljudi svih uzrasta i svih zvanja i oba spola idu i odlazit će u propast. Zaraza se ovoga praznovjerja počinje širiti ne samo po gradovima, već i po selima i zaseocima.''

Citirani nam odlomak pokazuje kako su već za vrijeme cara Trajana, početkom 2. st., kršćani bili vrlo brojni, što je kod rimske vlasti izazivalo zabrinutost. Ovaj je Plinijev tekst nemoguće osporiti, budući da ga spominje Tertulijan u svom djelu ''Apologeticus'', napisanom oko 197. god. No, osporavatelji iznose primjedbu kako spominjanje Krista u tekstu nije rezultat Plinijeva istraživanja, već on tek prenosi ono što je čuo od kršćana. Dakle, oni presumiraju da Plinije, kojem kršćani očito predstavljaju velik problem, ne bi ništa znao o njihovom Bogu, već bi same kršćane o tome ispitivao i uzimao njihove riječi zdravo za gotovo. Nasuprot tome, kao i kod drugih rimskih pisaca, Isus se ovdje spominje usput, kao netko sasvim poznat i normalan. Od kršćana je Plinije tražio da se Kristu rugaju. Značajan je također navod kako su se kršćani sastajali zato da bi slavili Krista i da bi mu pjevali, njemu kao Bogu. Taj izraz ''carmenque Christo quasi Deo'' – pjevali su himne Kristu kao Bogu – potvrđuje da je Isus nije izmišljena figura, budući da bi u tom slučaju bilo rečeno ''Pjevali su himne svome Bogu Kristu''. Međutim, Plinije zna da je Krist bio čovjek, povijesna osoba, kojega kršćani štuju kao Boga.

Četvrti značajan rimski pisac koji nam svjedoči povijesnu opstojnost Isusa iz Nazareta je filozof Celzo. Budući da se kršćanstvo u 2. st. već toliko proširilo Rimskim Carstvom, unatoč pritiscima i progonima, pokušalo se s filozofskim obaranjem tog nauka. Tu je prednjačio Celzo, argumente kojeg još i danas preuzimaju pojedini ateisti. U svom djelu ''Logos alethes'' (Istinski nauk) nastoji Isusa opisati u što negativnijem svijetlu i oboriti njegovo mesijanstvo. No, time nam daje vrlo dragocjene podatke o Isusovoj povijesnosti.

Prema Celzovu pisanju Isus se rodio u radničkoj siromašnoj obitelji židovskog sela. Majka mu je bila Marija, a otac Pantera. Zbog siromaštva je morao poći na rad u Egipat, gdje je naučio i magijske vještine. Nakon toga se vratio u Palestinu i objavio sebe kao Boga, Sina Božjega i Mesiju.

U nastavku Celzo napada Isusa izravno mu se obraćajući: ''Kakav Bog, kakav sin Božji, kad ga otac nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život, pokazuju da si čovjek!'' Zatim Celzo nabraja jedanaest Isusovih apostola, te raspravlja o mogućnosti da je Isus činio čuda. Tu mogućnost ne isključuje, ali ju tumači magijskim snagama, a ne Božjim. Prema njemu je Isus čudotvorno liječio, umnažao kruhove, čak i uskrisivao mrtve, no takva čudesna djela su činili i drugi. Za Judinu izdaju Celzo piše: ''Kakav je to Bog kad nije znao podložiti sebi svoje učenike koji su ga ili izdali ili ga se odrekli! Dobar vojskovođa koji zapovijeda mnogim tisućama vojnika nikad ne biva izdan; isto tako, nijedan zločinac svoje nikad ne ostavlja neizvjesnoj sudbini''.

Celzo nam također potvrđuje da je Isus bio ubijen. On kaže da je Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijan, bičevan od strane vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu. Zanimljivo je da Celzo iznosi čak i neke Isusove tjelesne osobine, kakvih ne nalazimo u Bibliji: ''Kad bi apsolutno bilo potrebno da se duh Božji utjelovi u čovječje tijelo, onda bi za tu svrhu trebala poslužiti barem poznata ličnost, zdrav, lijep, snažan, utjecajan čovjek koji ima melodičan glas i govorničku vještinu. Nemoguće je da se čovjek koji je određen da utjelovi božanske vrline i mudrost ne razlikuje od mnoštva svojim posebnim osobinama. A Isus je bio običan čovjek kao i svi drugi: kao što vi tvrdite, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti.''

Kada je na kraju uvidio da ne uspijeva obezvrijediti kršćansku vjeru u Isusa Krista, Celzo mijenja taktiku, te od oštrog napadača i uvredljivog ismijavatelja postaje diplomat pišući: ''Neka nitko ne misli da predlažem da kršćani budu prisiljavani da se odreknu svoje vjere i da obmanjuju vlast prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja.'' Celzo nakon toga predlaže kršćanima da budu pomirljivi, i prema poganskom kultu i prema caru. Tako iznosi kompromisno rješenje da kršćani izvanjski sudjeluju u poganskim obredima i prinošenju žrtava, a zadrže svoju vjeru.

Možemo zaključiti kako Celzo, iako s podozrivošću piše o Isusu, te se svojski trudi dokazati kako je kršćanstvo loša religija, jasno utvrđuje Isusovu povijesnu opstojnost. Dapače, čak nam daje i dragocjene informacije koje potvrđuju povijesnu istinu zapisanu u evanđeljima.

Zanimljivo je kako osim navedenih židovskih i poganskih dokumenata postoje i razni povijesni fragmenti o Isusu. Tako Suplicuje Sever u svojim ''Kronikama'' kaže da Tacit u svojim ''Historijama'' na mnogo mjesta spominje kršćanstvo opisujući požar jeruzalemskog hrama 70. godine. Lucijan iz Samosate, satiričar iz 2. st., prezirno piše o kršćanima u svom djelu ''De morte Palegrini'', a Isusa opisuje kao čovjeka ''koji je raspet u Palestini, jer je uveo novi kult u svijet. Još više, njihov (kršćanski) prvi zakonodavac uvjerio ih je da su bili braća jedni drugima, nakon čega su pogriješili jednom zauvijek, zanijekavši grčke bogove i slaveći tog raspetog sofista i živeći prema njegovu zakonu.''

Iz 73. godine sačuvano je pismo Sirca imenom Mara bar Serapion, upućeno njegovom sinu Serapionu. Rukopis se čuva u Britanskom muzeju, a u njemu pisac ohrabruje svoga sina, te ga potiče da slijedi mudrost, jer progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća. Kao primjer navodi Atenjane koje je zbog smrti Sokrata stigla glad i kuga, stanovnike otoka Semosa, koji su spalili Pitagoru, pa ih je poplavilo more, te Židove koji su ubili svoga mudrog Kralja Krista, pa su zato uništeni i istjerani izvlastite zemlje. No, ističe pisac, Sokrat je nastavio živjeti u Platonovim učenjima, Pitagora u Herinu kipu, a mudri Kralj u učenju koje je predao.

Dakle, vanbiblijskih podataka o Isusovoj povijesnom egzistenciji ima mnoštvo, iako su oni redovito partikularni. Isusa spominju rubno i usputno. Problematični su utoliko što su standardi tadašnjih povijesnih dokumenata bili bitno drukčiji od današnjih, pa je potrebno voditi računa i o namjerama pisca, mogućim izmjenama u kasnijim prijepisima i o drugim okolnostima. Ipak, iz svih njih proizlazi slaganje o činjenici da je Isus živio na zemlji. A ono što pak van svake sumnje potvrđuje tu činjenicu jesu novozavjetni spisi, o kojima govorimo u prvom dijelu teksta.


(dio citata iz ovog teksta se na određenim forumima pogrešno prenosi i dovodi u pitanje, posebice u pogledu citata iz Talmuda - zainteresirani za to pitanje mogu više informacija naći na wikipediji ili na ovoj stranici)

- 18:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se