ponedjeljak, 26.11.2012.

pripreme



dovoljno je dva dana.
dva dana da vas nema u uredu
i da vidite kako se vaše radne kolege odnose prema vama.
kroz male znake kolegijalnosti
kad shvatite da su vas 'slučajno zaboravile' u nekoliko situacija
u kojima smo se svi trebali naći
no obzirom da sam tad o njima ni ne znajući ovisila,
ja sam izvisila :)
jer baš su mislile na mene ali nisu znale trebaju li ili ne nešto napraviti.
pa nisu, svjesne da me tako stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na njih.
no nema veze.
barem meni je dovoljno bilo dva dana kako bih shvatila.
no bolje je znati.
nego živjeti u neznanju s kim radiš.
ali i to je škola :)

bila sam u Zg poslom.
putem za metropolu u vlaku srela poznatog kiropraktičara na ovim prostorima.
pomalo ekstravagantnog.
neki od vas vjerojatno znaju o kom se radi i bez spomena njegova imena.
bosonog hoda gradovima odjeven u crno.
toliko ću reći.
dva puta me centrirao u vlaku.
bili smo atrakcija cijelom vagonu.
pustila sam mu se jer znam da je u tome stručnjak.
iako veliki broj ljudi bi ga izbjegavao, nekako nisam.
imala sam povjerenja u njega bez obzira što ga smatraju ludim.
no to se valjda događa samo meni.
imam ponekad osjećaj da privlačim čudne ljude oko sebe.
jer u cijelom vlaku ja sam mu bila valjda najzanimljivija.
no meni je bilo u konačnici dobro.
otkočio me, namjestio kralježnicu, otklonio umor.
dobro, i prorekao neke stvari, iako o njima nisam ništa govorila.
no ne treba upadati u zamke nadanja za ostvarenjem
jer prorekao je i sam sebi da će biti novi predsjednik sa kozmičkom vojskom :)

vratila sam se u Os.
ponovo u ured.
i prešutjela svoje spoznaje o istim kolegicama
koje se dvolično smješkaju tijekom razgovora sa mnom.
nije važno.
netko to od gore vidi sve :)

no ajmo o vedrijim temama :)

veselim se Božiću.
svake godine se veselim kao luđakinja.
božićnim zvijezdama koje kupim čim se pojave u cvjećarnama prvi put
i još jednom pred sam Božić jer su prve uvele od topline zraka u stanu,
pečenju slatkih malih kolačića zajedno sa prijateljima tijekom nekoliko večeri tjedan dva prije Božića
kad sve to preraste u cjelodnevnu/višednevnu zabavu uz iće i piće, lijepo druženje satima.
veselim se mirisu kuće na božićne kolače, cimet, vaniliju i štaub šećer,
raznoraznim ukrasima koji vrište sa svih strana kako je Božić tu, blizu,
mom neobuzdanom nagonu da ih sve pokupujem iako ni ne znam gdje bi ih sve stavila,
silnim papirima i trakama za umatanje poklona koje kupujem kako god mi koji padne pod ruku
pa ih imam neiskorištenih i od godine prije,
razmišljanjima kako ukrasiti ove godine bor,
već sad obilascima mjesta gdje se borovi mogu kupiti
u nadi da ću pronaći savršeni na kojemu piše moje ime,
kuhanom vinu s narančinom korom i klinčićima,
otvorenom klizalištu i toplom čaju s rumom,
božićnim pjesmama na radiu od kojih mi nekad bude i muka,
gužvi po trgovačkim centrima u kupovini božićnih poklona,
božićnim sajmovima na glavnim gradskim trgovima,
zamatanju poklona
kićenju bora
slaganju poklona ispod bora
i brigom da i onaj slučajni gost može pronaći ispod mog bora
barem mali poklončić koji će ga razveseliti,
Badnjoj večeri
Božićnom jutru
ručku,
obitelji.

ovaj Božić nadam se provesti u B.
u novom domu.
mužić intenzivno uređuje dom,
brušenje parketa, krečenje, novi hladnjak,
namještaj,
sve pomalo dolazi na svoje mjesto
i iako znam da me čeka još jaaako puno posla kad dođem
znam da mi ništa neće biti teško ako budemo zajedno
i kad radimo nešto za nas dvoje.

možda neću stići sve ono nabrojano obaviti u Os,
možda ću peći kolačiće u B,
možda će moj dragi morati po mene doći s kombijem
kako bi stale sve one gluposti koje sam pokupovala za ovaj Božić :))
kako bismo stali ja i moje životinje koje idu sa mnom.
nisam baš sigurna hoću li ih voditi svih četvero
ili samo dvoje koje je već naviklo putovati sa mnom
a drugih dvoje još malo pustiti da se priviknu na stalni dom i automobil
prije dugog putovanja.

uglavnom,
još malo.
ne mogu dočekati!
kao djeca koja broje koliko još noći trebaju prespavati do nekog događaja :)
držite mi fige da sve prođe u najboljem redu
i da napokon moj mužić i ja imamo malo više vremena jedno za drugo,
malo duže budemo zajedno.
iskreno, željna sam tog.
običnog Božića u našem domu i zagrljaju najdražeg.
ne tražim puno, zar ne?

- 20:30 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2012.

život, obitelj, prijatelji



neki dan došla sam na posao.
ujutro prvih pola sata pijem čaj s kolegicom.
znam... reći ćete kako i kamo odlaze naši novci :)
ajde priznajte,
svi u danu potrošite barem pola sata na kavu ili čaj tijekom radnog vremena,
neki još i više, odlazeći na puš pauze :)
uglavnom, odmah, tek što sam došla,
kolegica mi kaže kako je nekoj trećoj stigao nalaz nekakve izrasline koju je imala na vratu
i da je jako negativan, točnije, dala ga joj je pročitati, karcinom sa metastazama.
šok,
i za mene iako nisam baš bila bliska s tom kolegicom,
no svejedno, žao mi je.
uglavnom,
žena je ujutro došla na posao da joj se taj dan ne bi računao kao bolovanje ili godišnji,
otvorila si godišnji koji nije iskoristila da ne bi otišla na bolovanje jer onda od plaće neće dobiti ništa,
nazvala računovodstvo da im objasni da odlazi zbog nalaza i da je jedno vrijeme neće biti,
da su joj dugovanja velika i da ne zna kako će to riješiti
jer je svjesna da će morati odmah poslije godišnjeg na bolovanje
i da se najvjerojatnije neće više niti vratiti u Firmu.
izišla je iz ureda i počele su se kolegice s njom pozdravljati,
i same ne znajući kako bi se u toj situaciji ponijele,
jer ako se više neće vraćati glupo je da je ne pozdrave,
ako se sve slete u isti tren ispada kao da se pozdravljaju s njom jer će sutra umrijeti,
ako se ne dođu pozdravit kao da im nije stalo.
glupa situacija.
uglavnom sve ju je to pozdravljanje još više pogodilo pa je otrčala prema izlazu uplakana.
ima supruga, dvije odrasle kćeri, jednu unučicu.
trebala je otići u bolnicu na pretrage kako bi ustanovili gdje joj je karcinom.
tramvajem jer nitko od njene obitelji nije došao.
kolegica nije to dopustila pa je pozvala našeg vozača da je odveze.
pitali smo je tko će biti s njom.
nitko. sama.
pa da ipak ne ode sama, otišla sam ja s njom u bolnicu.
ja koja nisam bila baš previše bliska.
koja sam joj zamjerala neke stvari,
način na koji je radila,
kako se ophodila prema ljudima.
neki će reći zločesto da nije ni čudo da je oboljela jer nije dobra osoba.
no ne ide to prema zaslugama.
znam neke koji su bili predivni ljudi pa su isto oboljeli, neki se uspjeli izlječiti a neki i umrli.
nema pravila na žalost.
ja koju ni ona sama nije previše voljela otišla sam s njom jer nitko drugi nije htio, nitko nije mislio da treba podršku.
nitko nije pomislio da bi se sutra već mogao i sam naći u takvoj situaciji.
nisam je mogla pustiti da ode potpuno sama.
jer ne bi mogla nikoga u takvom trenutku
kad znaš da nije spavala prošlu noć od uzbuđenja i šoka,
kad znaš da je izvan sebe zbog svega toga,
pustiti da ode tramvajem sama.
jedna od dvije kćeri nazvala je dok smo se vozili prema bolnici
i pitala da li da se odjene i dođe u bolnicu s njom.
nije mi jasno,
kako koliko god možda zamjerala vlastitoj majci nešto (ne znam ali pretpostavljam),
može je pustiti uopće da ode u ured sama,
da ode tramvajem do bolnice a može je odvesti automobilom,
kad zna da nije oka sklopila prošlu noć,
da je ne drži za ruku i ne bude joj oslonac.
druga kćer je spavala cijelo prije podne jer je radila noćnu smjenu.
muž je normalno otišao na posao, kao da se ništa nije dogodilo.
kolegice koje su s njom do jučer pile kavu, bile joj 'prijateljice',
okrenule su glavu na drugu stranu i pravile se da to nije njihov problem,
to što ona sama mora do bolnice,
kao da joj nisu prijateljice.
te iste, nisu je svih ovih dana nazvale da pitaju kako je ona.
razmišljala sam,
što da se isto (nedaj bože) dogodilo mojoj majci,
kako bi se njezine radne kolegice i sadašnje prijateljice ponijele?
kako bih se ja ponijela?
bih li je pustila samu da ode na posao to jutro i tramvajem do bolnice
ili bih javila u Firmu i uzela slobodan dan, tjedan, godišnji, bila uz nju.
teško je biti u tuđim cipelama.
teško je znati što bi bilo kad bi bilo.
no ipak,
koliko god se ne slagala sa vlastitom mamom ponekad,
znam da bih bila uz nju,
držala je za ruku.
iako niti moja majka nije trčala u Zg dok sam bila u bolnici niti prvi niti drugi put
već je čekala da se vratim doma.
pa čak niti onda nije bila od neke pomoći.
no svejedno, ne bih vraćala po principu 'koliko ti meni - toliko ja tebi'.
bila sam s kolegicom cijelo prije podne u bolnici,
obišli smo nekoliko odjela i uspjeli su locirati karcinom.
štitnjača.
ona je mislila da ja o tome sve znam jer sam je i sama operirala prije par mjeseci.
naravno da ne znam.
znam samo da su sve to tumori, i ono što sam ja imala i ono što ona ima.
sam što sam ja imala dobroćudne.
a ona ove druge.
kćer joj je došla iza podneva, kad je valjda sve obavila doma.
ja se vratila u ured.
da ne bi sama dobila packe što mi je stalo do radne kolegice
više nego njezinoj vlastitoj djeci.
da ne bi ispalo da sam željela pobjeći s posla
pa sam odlučila provesti 'lijepi dan' u bolnici sa najgorim vrstama bolesti.
možeš mislit provoda.

bila sam smoždena poslije tog prijepodneva.
gladna jer nisam stigla niti taj jutarnji čaj popiti.
ostala do kasnih poslijepodnevnih sati raditi
kako bih nadoknadila 'izgubljeno' prijepodne.
jer posao se mora napraviti.
a nema ga tko odraditi umjesto mene.
ne što sam nezamjenjiva nego što svi bacaju grbu.
no nema veze.
sve sam stigla.
samo mi je trebalo dva dana da nadođem.
od 'prijatelja' iz ureda
od obitelji kojoj vlastita majka i supruga ne znače onoliko
koliko sam očekivala da će značiti.
od prolaznosti života
jer danas jesi, sutra više nisi.
od toga što su prioriteti u životu
kad bolesna žena mora razmišljati na takav dan
hoće li joj se on računati kao radni ili ne,
hoće li taj mjesec dobiti prijevoz i topli obrok
zato što je taman pola mjeseca prošlo sa tim navedenim danom.
kakva smo mi to država.
kakve su to naše banke kad više ne smijemo niti bolesni biti.
jer ne možemo podmirivati obveze a njih ne zanima što je to bolovanje, bolest.
što su plaće takve mizerije da je svaka kuna bitna,
svaki radni dan važan.
na što se svodi život?
tužna jedna priča.

- 13:59 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se