srijeda, 30.11.2011.

pa i nema baš nekih novosti...

dakle,
ja ostajem pri nekim svojim zamislima,
imam velika očekivanja,
i još uvijek pružam priliku mom mužiću da se dokaže
kako je sposoban nositi se s njima,
odnosno sa mnom.

on je pretrpan poslom,
problemima,
pinklecima koje je ponio iz prvog braka
a koji su mu sve teži
i ponekad se pitam može li ih
i ima li ih snage nositi.

ja ne olakšavam
jer smatram da nije jedini koji ima
privatnih, poslovnih i inih problema
i pored toga treba normalno funkcionirati
u prvom, drugom, trećem,... braku
sa mojom, tvojom i našom djecom.

kolo je stiglo u moj dom
i mogu vam reći da je fenomenalna zabava!
da nemam pojma priznajem,
no učim kad god mi se ukaže prilika :)

približava se Božić
i sve sam sigurnija da ću ostati doma
što i volim u vrijeme blagdana
jer mi je ondje najljepše.

zatrpala sam se knjigama
i nekako ušla u onu zimsku fazu
kad mi je poslije posla jedina želja doći toploj kućici
i provesti ostatak dana s Mickom
u toplom krevetu s knjigom u ruci.

prijateljice viđam prema dogovorima
ali i tu sam suzila krug na samo najdraže.
tek nekoliko je onih koje me stvarno žele vidjeti
i sa mnom se iskreno ispričati o svemu.
koje se ne hrane tuđom nesrećom
nego su i same dovoljno hrabre pričati o svojim problemima.
sa mnom su sigurne.
uvijek bile i bit će.
kao i ja sa njima.
i to je tako lijepo znati :)

nisam baš druželjubiva, netko bi rekao.
da, moguće da je tako.
ili sam možda preplašena?
pa idem utabanim stazama
gdje ne mogu uganuti nogu
uprljati cipelu,
potrgati rub halje.

baš jučer nešto sam razmišljala
o tome kako se mijenjam kroz faze svog života
te ovisno o tome kakva sam u glavi neke stvari radim
odnosno ne radim sama.
i ponekad ne znam kad sam prestala.
ili kad sam počela.
pa tako imala sam jednu fazu svog života
gdje sam bila nezadovoljna vezom u kojoj sam
i nisam baš žurila kući.
zašto?
jer sam radila kao životinja
i očekivala sam od moje 'bolje polovice' da kad dođem kući
posvetiti ćemo jedno drugome svoje slobodno vrijeme, svoju pažnju.
kvalitetno ćemo provesti vrijeme skupa.
a dočekao me dragi koji je
'jeo sam kod mame kad sam se vraćao s posla'
dočekivao me na dvosjedu ispred uključenog tv-a i s pivom u ruci.
ne baš očekivani prizor, zar ne?
pa sam poslije posla odlazila sama negdje nešto pojest.
imala sam svoje restorane gdje su me obožavali i ispunjavali mi glazbene želje.
dobro, to se nije promijenilo ni danas.
a poslije ručka/rane večere odlazila sam u jedan kafić
i ondje sama pila svoju omiljenu kavu zašankana u izlogu kafića
gledajući promet u centru grada.
omiljeno mjesto opuštanja.
ili obilazila trgovine i kao luđakinja kupovala tolike količine odjeće i obuće
da sam se sramila donositi ih svakodnevno doma,
no trenutno su nahranile mou dušu osjećajem sreće.
čudan taj osjećaj.
sreća.
znala sam često sjesti u auto i vozati se dok god je goriva u njemu
opuštajući se uz Otvoreni
a moj bivši znao je sumnjati da nekoga vozim i da nisam sama,
pregledavati kilometražu
i čuditi se gdje sam ja to bila.
teško je bilo objasniti
da mi tada niej bio potreban nitko
i da mi nije bila namjera njemu ili bilo kome drugome (pa naposlijetku i sebi)
nabijati rogove.
samo se opustiti na učinkovit način.
pitala sam se jučer gdje je nestala ona Premudra
koja je znala otići sama u kino
kad je htjela pogledati neki film
a baš tad prijateljicama se nije baš taj gledao
dragome također.
koja je molila da se ide u kazalište pogledati neku predstavu
i bila razočarana što nema baš nikoga tko s njom dijeli istu želju
pa se sama uputila.

ne znam gdje je nestala.
jer sad mi je problem samoj sjediti u kafiću
dok mi kuma odlazi u susjednu trgovinu kupiti si cigarete
pa je molim da umjesto nje odem ja a ona me pričeka.
jer ne idem više sama na klizanje
a prije mi je to bio jako dobar gušt nedjeljom rano ujutro
kad nema previše ljudi.
jer više ne idem u kino sama.
ni u kazalište.

trgovine posjećujem i dalje :))
i za njih ne trebam društvo,
sama sam sebi dovoljna ;)
no ipak malo sam se iskulirala i promijenila odnos prema kupovini.
ne prestala kupovati, ne.
samo još više uživam :)
ali ne svakodnevno, hehe.
jer više nemam mjesta u ormarima
niti slobodnih vješalica.
a to bi mi nešto trebalo govoriti.
da nabavim još koju ;)
šalim se, ofkors.

- 21:33 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2011.

novosti



nakon svega rečenog,
ne samo vama već i vlastitom mužiću,
ja sam utihnula.

nema smisla trošiti se u nedogled.
to ne znači i odustala.
samo pustila, ili prepustila,
da netko drugi pravi sljedeće korake
a ja ću ih gledati postrani.

i onda se odjednom dogodio preokret.
koliko je on stvaran a koliko samo privremen
sa namjerom pokazivanja dobre volje,
vrijeme će pokazati.
uglavnom,
krenulo se u potražnju kuće
u kojoj bismo trebali zajedno živjeti.
ali više nisam ja ta koja ih traži.
sad sam ja ona koja ih komentira i pronalazi zamjerke.
ne zato što izmišljam
nego zato što stvarno i iskreno želim imati lijep i topao dom.
jer takav imam i u Os.
i sigurno ga ne želim ostaviti ni zbog čega lošijeg od toga.
pa prema tome, sad sam pustila da se netko
( a svi znamo tko bi to trebao biti :) )
potrudi oko nas.
što će od svega toga ispasti, vidjet ćemo :)
do tad ja sam na staroj adresi
a tko me se zaželi zna gdje me može potražiti :)

malo sam stala sa putovanjima.
poslove odrađujem na daljinu i ide mi dobro :)
a malo više spavam i odmaram.

sad još samo da vratim nazad normalnu kilažu
nakupljenu stresom i neredovitim i nekvalitetnim jelima,
uz dodatne vježbe koje sam mjesecima zanemarila
nemajući vremena ni za što a najmanje za sebe,
i biti ću skoro kao nova :)

e da,
počela sam ispunjavati sama sebi neke male sitne željice
koje su čekale na red određeno vrijeme (godinama),
pa sam tako počela već sad praviti ukrase od materijala,
male krpene borove, snjegoviće, pingvine
i ostale 'piceboce' koje samo mene vesele :)))
uspjela sam i pronaći drveno grnčarsko kolo koje će se uskoro useliti u moj stan :))
ne pitajte još gdje
jer nisam smislila baš pravo mjesto za njega :)
ali mu se veselim,
kao i svim mojim budućim uspjesima i neuspjesima
nastalim na njemu :)))))

i eto dragi moji :)
to su vam vijesti iz nesvjesti ;)

- 19:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2011.

Proći će ;)



da li znate priču o dvije kutijice, crnoj i bijeloj?

dakle to je priča o siromašnom Kinezu i njegovu sinu,
no skraćena verzija smisla cijele priče glasi otprilike ovako:

crnu otvori kada ti je najteže, a bijelu kada ti bude najbolje.

a znate šta je u njima pisalo?

I u jednoj i drugoj isti tekst:" Proći će."

- 10:43 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.11.2011.

slomljena


znam.
znam.
nije me ovdje bilo 54 dana, kažu statistike.
nisam ni sama bila svjesna kako vrijeme leti.
gdje smo stali?
da, vratila sam se sa godišnjega.
i trebalo je nastaviti živjeti.
pa, jesam.
koliko sam bolje mogla.
bila sam opet često na putu,
malo spavala,
puno radila.
ništa neuobičajeno.
moj život je postao rutina u kojoj sam prestala uživati.
zašto?
pa zato što sam sve manje i manje sa vlastitim suprugom
a i onda kad smo zajedno ponašamo se kao poslovni partneri
koje veže posao a ne ljubav.
nešto što nisam nikada željela da mi se dogodi
je da pored sebe imam osobu
s kojom nemam osim o poslu o čemu drugome razgovarati.
a na kraju imam baš takvu osobu za vlastitog supruga.
nije da mi ne možemo razgovarati.
nije da nemamo zajedničkih tema.
mi nemamo vremena o tim drugim zajedničim temama razglabati.
zašto?
posao je na prvom mjestu.
mom suprugu.
meni ne.
ma mislim i meni je,
ali ja znam kad je dosta posla i kada treba prijeći na privatno.
ali uz njega i moji dani su postali takvi.
naporni.
no, da ne kukam, jer to ni ne želim.

trgovina u P radi ok.
djelatnica u toj trgovini je imala jednu krizu u kojoj se tražila
ne znajući jel bi radila za nas ili ne bi
i je li potplaćena za posao koji obavlja ili nije,
te što je u njezinu opisu radnog mjesta.
kad sam ja već došla do granica izdržljivosti
svakodnevno korigirati je u nekim stvarima
te u objašnjavanju da sigurno ne mislim uzimati i plaćati čistačicu
koja će prati toalet koji ona sama i jedina koristi,
da postoje gumene rukavice koje može navući kad isti pere
i hrpa detergenata koje pri tome može koristiti
a da se wc pere i u onom dijelu koji je 'ispod vode'
(kako me u čudu pogledala kad sam to od nje očekivala, s rečenicom 'pa to je ispod vode')
i kad završi sa čišćenjem wc-a on bi trebao biti tako čist da sa njega možete jesti a ne tek površno opran,
te da treba obrisati povremeno (jednom tjedno) prašinu sa artikala u trgovini
da tepihe treba usisati
a pod prebrisati (negdje se to radi jednom dnevno a ja eto tražim barem jednom tjedno),
te da za posao trgovca prima plaću gotovo identičnu mojoj sa visokom stručnom spremom,
i da ukoliko sama ne želi raditi pronaći ćemo zamjenu,
klik i promjena se dogodila kad smo raspisali natječaj na koji se javilo stotinjak mladih ljudi
od kojih više od 50% sa visokom stručnom spremom željno raditi njezin posao.
dakle natječaj nije bio 'varka malog Marka'
već stvarno ćemo primiti još jednu osobu pored sadašnje trgovkinje.
valjda vidjevši da je većina njih 'prešišala' i njezino iskustvo i njezinu školu
odlučila se malo ozbiljnije pozabaviti svojim radnim mjestom
i napokon počela raditi kako treba.
problem solved.

što se nas dvoje tiče,
mog mužića i mene,
dogovor je da u dogledno vrijeme pronađe kućicu u koju bismo se preselili oboje
i napokon, nakon više od godinu dana braka, počeli zajedno živjeti.
ja sam ispočetka bila nestrpljiva
te sam odavde pronalazila prelijepe male kućice pristojnih cijena
(za sad za iznajmiti a poslije za kupiti)
te se veselila svakom mailu kojega sam mu slala
u nadi da će ih on vrlo brzo nakon toga otići i uživo pogledati
a onda se zajedno sa mnom odlučiti za jednu od njih.
dani su prolazili, mailovi sa mojim linkovima na te kućice su stizali na njegov mail
ali on nije imao vremena (a niti želje) obići ih i pronaći nešto slatko za nas.
i tako sam ja živjela u iščekivanju a on u svom poslu.
ono što on ne zna (ma zna jer sma mu ispričala, no ne shvaća ozbiljno)
je da sam slično prošla sa svojim bivšim (dugogodišnjim bivšim)
s kojim sam tražila stan kojega smo trebali kupiti zajedno
i da se na žalost on ponašao vrlo slično sadašnjem,
te je imao spike 'sutra, danas sam umoran', 'ima vremena', 'zajedno ćemo',...
sve dok jednog dana nisam odlučla da slijedeću nekretninu gledam i kupujem sama
pa makar on dubio na trepavicama.
što se i dogodilo.
nakon toga sam ga ostavila.
vrijeme ide a moje strpljenje je sve kraće.

u međuvremenu sam od jednog od mojih radnih i letećih vikenda
kad sam u subotu ujutro u 6 već bila u automobilu
spremljenog kofera za put te Micka u automobilu,
odvozila put Pule da pokupim svog mužića na aerodromu,
pa onda za Rijeku na sajam starina
pa onda utovarala sa ostalima pun kamion namještaja sa istog sajma,
pa nazad navečer za Pulu
pa opet istovari sav namještaj u trgovinu,
večera
noćenje
jutro
razgovor sa kandidatima za posao
tri sata pisanja nekakvog izvještaja za moj stalni posao
odlazak do Zg sa mužićem tijekom večeri jer mu je mama završila u bolnici,
nakon obilaska bolnice u 23 h nastavila put do Os,
u 2,30 stigla kući,
tuš, krevet.
ujutro, buđenje u 6,30
spremanje na posao
i baš zbog umora i iscrpljenosti
da ne bih pokazala na sebi da sam smoždena,
zbigecala se za posao
te kako je ponedjeljak odlučila krenuti ranije raditi.
i,
izlaskom iz stana i prvim koracima niz stepenice,
poskliznuvši se o rub stepenice
poletjela sam i kao u usporenom filmu vidjela sam sebe kako padam.
cipele su letjele svaka na svoju stranu,
moja noga zapela je o ogradu rukohvata te sam otkinula nokat na palcu,
presavinula stopalo u nemogući položaj,
nabila zglob lijeve ruke
te trticu spustajući se do dna stepeništa.
zanimljivo, zar ne?
najbolje od svega je što sam toliko bila ljuta
da ispočetka nisam ni osjetila bol
samo sam se ustala, ostavila i torbu i cipele na stepeništu
s nogom iz koje je kroz poderanu čarapu šikljala krv na desnom palcu
popela se nazad u stan i nazvala ured da sam imala nezgodu.
da, tad sam još bila uvjerena kako ću ubrzo zamotati ranu i promijeniti čarape
te opet krenuti na posao.
ali, ne misleći da bi mi se ikada takvo što moglo dogoditi,
nisam imala niti jedan zavoj u kući.
ukratko, završila sam kod liječnice, pa na traumi i nakon toga u krevetu.
na svu sreću, kuma je bila doma i raspoloživa da bude moja taxi drajverica taj dan.
završila sam na bolovanju uz dva tjedna mirovanja.
i ljuta.
jer imam muža kojega nemam u stvari.
i u takvim i sličnim situacijama sam sama.
potpuno sama.
a u ta dva tjedna on nije imao vremena doći jer je imao puno obaveza.
i bio je sretan što sam doma i mogu mu pomoći od kuće.
i naravno, nije se čak niti sjetio u tih dva tjedna pitati svakodnevno
kako sam, jel me boli, kako funkcioniram, tko mi kuha, tko mi donosi namirnice.
podrazumjevalo se da ću se snaći.
i snašla sam se.

ali ne želim imati takav brak,
ne želim se sama snaći.
jer onda, čemu ona 'druga polovica',
čemu onda 'i u dobru i u zlu', kad smo u zlu sami
a niti dobro ne možemo podijeliti s onim dragim jer on nema vremena
a s druge strane ljubomoran je kad to dobro dijelimo sa svojim dragim prijateljicama?
jer znam da kad je on pao na moru ja sam bila uz njega,
vozala ga na hitnu, na injekcije svaki dan,
mijenjala mu zavoje i obloge ne znam niti koliko puta dnevno,
bila mu oslonac i podrška, 'štap' i 'rame'.
što da sam završila u 'koritu'?
što da sam ostala nepokretna?
što bi se onda dogodilo?
kad bi onda došao?
platio bi nekoga da brine o meni jer on nema vremena?
ili bi mu bilo žao supruge koja je ostala nepokretna?
ne znam.
ne mogu se to ne pitati.

i tako sam ja dva tjedna preležala doma
i pitala se jel se sve to dogodilo s razlogom
i jel mi netko pokušava nešto reći?
trebam li stati na loptu
i prestati jurcati?
je li to bio znak i upozorenje?
što iz ovoga mogu iščitati?
ili samo trenutak nepažnje?
neispavanost, umor, iscrpljenost?

kad sam prohodala stigao je i mužić.
da me vidi.
sa danom akašnjenja.
da, zakasnio je na avion.
naravno, zbog posla.
bio je dan i pol sa mnom
i nije želio da nam kvarim raspoloženje sa pričom o problemima,
o kući, poslu, nama u budućnosti.
pa smo proveli tih dan i pol, obilazeći groblja (Svi sveti)
i obilazeći rodbinu (super je što pred drugima ne možeš pričati o problemima).

nakon ta nepuna dva kratka dana
meni je ostao prazan hladnjak
stan pobrkan kao da je proletjeo tajfun
i srce još praznije od hladnjaka.

ne znam što bih vam rekla.
ponekad imam osjećaj
da sam izabrala potpuno krivu osobu za svog supruga.
jer godinama nisam se htjela udati.
i htjela sam da taj za kojega se udajem,
kad sam već odlučila ipak se udati u tim svojim 'poznim' godinama,
bude 'onaj pravi', vrijedan toga, najbolji, najpametniji, naj.

zašto idealiziramo osobe koje su pored nas?
zašto želimo da budu 'savršene'
nemojte me krivo shvatiti, svjesna sam ja svojih mana,
nisam savršena i imam bubice.
svjesna sam ja da niti sebe ne dam oblikovati u godinama u kojima sam
pa onda sigurno da ne mogu očekivai od njega nešto takvo
kad znamo da je puno stariji od mene.
ali ipak,
smatram da kad se dvoje ljudi voli,
željni su udovoljiti onome drugome, baš iz ljubavi prema njemu.
željni su vidjeti osmijeh na licu voljene osobe
i znati da su ga oni izazvali.
željni su zaspati u naručju svoga ljubljenoga
i probuditi se pored njega,
podijeliti ne samo postelju.

možda ja previše tražim u vezi, braku.
možda će netko od vas reći da pretjerujem.
pa i on sam kaže da što mi fali,
imam gotovo savršen život.
svoj stan,
svoj mir,
grad koji volim,
lijep posao,
prijatelje,
svi me vole.
da, kako to lijepo izgleda iz neke druge perspektive :)

'ljudi neke stvari ne priznaju jer im se ne sviđa kako zvuče'
rečenica je iz serije Sex i grad koja se upravo 'vrti' na tv-u.

jesam li pogriješila u izboru životnog partnera?
ili me moj suprug samo ne voli dovoljno?
ili jednostavno nikada nije niti znao voljeti
pa je ovo što mi daje njegov maksimum a ja s tim nisam zadovoljna?
ili sam slomljena (doslovno i tjelesno i duhom, kako god želite)?
trebam li priznati da bi bilo istinito?
kako to zvuči?

- 21:56 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se