četvrtak, 17.06.2010.

promjena svih planova

dovoljno je otići na večeru.
i biti pametniji.
a ne pojesti ništa.

jučer sam furala poslije posla za Zg.
da bih se vidjela s nekim.
meni najdražim.
i vozila bez stajanja samo da bih stigla što prije.
i pokupila na autocesti mačku.
mislim, ubila je :(
nisam prebrzo vozila, 120,
što za autoput Os-Zg nije ništa u odnosu na druge,
pa i mene samu kad mi se žuri.
nije da mi se nije žurilo.
no znala sam da ću stići.
i kad god stigla dobro sam došla.
pa sam smireno vozila.
osim proloma oblaka kod Novske
doživjela sam prometnu s mačkom.
pretrčavala je četiri trake autoputa.
tri uspješno pretrčala
i na četvrtoj baš se zaletjela
(i pored svog mog kočenja i trubljenja da je upozorim)
u moj (automobilov) prednji lijevi kraj.
u retrovizoru sam vidjela kako veliko (stvarno je bila dugačka)
mrtvo tijelo mačke leži na cesti.
oko mene bilo je automobila pa nisam mogla odmah niti stati.
tek nakon par stotina metara
a onda je bilo predaleko
da se pješice vraćam i hodam po autocesti.
stala sam na prvom odmorištu.
i pogledala što je s automobilom.
ništa.
na prvi pogled.
na automobilu čuperak mačjih dlaka :(
strašno mi je žao.
strašno.
to je nečiji kućni ljubimac.
kao da sam ubila člana nečije obitelji.
ipak, ni automobil nije prošao bez ozljeda.
ostao je bez lijeve maglenke.

i onda sam pomislila zašto se to baš meni dogodilo.
od svih automobila koji su se u to vrijeme ondje vozili.
kao neka vrsta upozorenja.
tako sam ja to sama sebi
(kao prava a ne bojana plavuša, al ipak bojana sam)
pojasnila.
kao da mi se time želi nešto reći.

bila sam u šoku od svega
no nastavila sam nakon stanke voziti dalje.
stigla sam u Zg, susrela se s dragim.
obišli smo nekoliko zajedničkih prijatelja
i svugdje se lijepo proveli.

kako nisam stigla ništa cijeli dan jesti
otišli smo na večeru.

i ondje sam shvatila da imamo
različite planove za budućnost.
pored silne gladi
i mog želudca koji se javljao i molio za koji komadić hrane,
ostala sam bez apetita.

vratila sam se istim putem nazad.
jutros oko pola četiri.

tako da, dragi moji, svi planovi padaju u vodu.

ono što me je najviše povrijedilo
je činjenica da nisu to bili jedino moji planovi
niti sam ih ja inicirala.
no očito je došlo do određene preraspodjele unutar njih
o kojoj sam tek jučer obaviještena.

istina,
zamoljena sam da ih samo odgodimo.
no ja ne vidim pravi razlog zašto bismo,
pa onda u nedostatku pravih protuargumenata
odlučujem se za definitivno povlačenje.

kad vidim da netko nije siguran u ono što radi
meni ne daje sigurnost da s istim
ulazim u bilo kakav oblik suradnje.
posebno zajedničke budućnosti.

pa tako,
po tko zna koji put
počinjem ispočetka, čini mi se.
sama.

iako to druga strana ne želi prihvatiti,
i ignorira složenost situacije u kojoj smo se zatekli,
govoreći kako ja preuveličavam problem.

no čini mi se samo da sam realna.
ništa više.
niti manje od toga.
;)