četvrtak, 17.06.2010.
promjena svih planova
dovoljno je otići na večeru.
i biti pametniji.
a ne pojesti ništa.
jučer sam furala poslije posla za Zg.
da bih se vidjela s nekim.
meni najdražim.
i vozila bez stajanja samo da bih stigla što prije.
i pokupila na autocesti mačku.
mislim, ubila je :(
nisam prebrzo vozila, 120,
što za autoput Os-Zg nije ništa u odnosu na druge,
pa i mene samu kad mi se žuri.
nije da mi se nije žurilo.
no znala sam da ću stići.
i kad god stigla dobro sam došla.
pa sam smireno vozila.
osim proloma oblaka kod Novske
doživjela sam prometnu s mačkom.
pretrčavala je četiri trake autoputa.
tri uspješno pretrčala
i na četvrtoj baš se zaletjela
(i pored svog mog kočenja i trubljenja da je upozorim)
u moj (automobilov) prednji lijevi kraj.
u retrovizoru sam vidjela kako veliko (stvarno je bila dugačka)
mrtvo tijelo mačke leži na cesti.
oko mene bilo je automobila pa nisam mogla odmah niti stati.
tek nakon par stotina metara
a onda je bilo predaleko
da se pješice vraćam i hodam po autocesti.
stala sam na prvom odmorištu.
i pogledala što je s automobilom.
ništa.
na prvi pogled.
na automobilu čuperak mačjih dlaka :(
strašno mi je žao.
strašno.
to je nečiji kućni ljubimac.
kao da sam ubila člana nečije obitelji.
ipak, ni automobil nije prošao bez ozljeda.
ostao je bez lijeve maglenke.
i onda sam pomislila zašto se to baš meni dogodilo.
od svih automobila koji su se u to vrijeme ondje vozili.
kao neka vrsta upozorenja.
tako sam ja to sama sebi
(kao prava a ne bojana plavuša, al ipak bojana sam)
pojasnila.
kao da mi se time želi nešto reći.
bila sam u šoku od svega
no nastavila sam nakon stanke voziti dalje.
stigla sam u Zg, susrela se s dragim.
obišli smo nekoliko zajedničkih prijatelja
i svugdje se lijepo proveli.
kako nisam stigla ništa cijeli dan jesti
otišli smo na večeru.
i ondje sam shvatila da imamo
različite planove za budućnost.
pored silne gladi
i mog želudca koji se javljao i molio za koji komadić hrane,
ostala sam bez apetita.
vratila sam se istim putem nazad.
jutros oko pola četiri.
tako da, dragi moji, svi planovi padaju u vodu.
ono što me je najviše povrijedilo
je činjenica da nisu to bili jedino moji planovi
niti sam ih ja inicirala.
no očito je došlo do određene preraspodjele unutar njih
o kojoj sam tek jučer obaviještena.
istina,
zamoljena sam da ih samo odgodimo.
no ja ne vidim pravi razlog zašto bismo,
pa onda u nedostatku pravih protuargumenata
odlučujem se za definitivno povlačenje.
kad vidim da netko nije siguran u ono što radi
meni ne daje sigurnost da s istim
ulazim u bilo kakav oblik suradnje.
posebno zajedničke budućnosti.
pa tako,
po tko zna koji put
počinjem ispočetka, čini mi se.
sama.
iako to druga strana ne želi prihvatiti,
i ignorira složenost situacije u kojoj smo se zatekli,
govoreći kako ja preuveličavam problem.
no čini mi se samo da sam realna.
ništa više.
niti manje od toga.
;)
- 13:28 -
četvrtak, 03.06.2010.
neizdržljiva :))
nisam ovdje bila jaaako dugo.
i danas kad sam naletjela vidim komentar drage mi blogerice
na moj prijašnji post
jesam li zaboravila i svoj blog :)
nasmijala me od srca :)
nisam, nisam :)
samo mi se posložilo toliko stvari u kratko vrijeme
i dobrih i loših
pa nisam bila baš u stanju pisati o tome.
ne znam odakle bih krenila.
imala sam prije par mjeseci jedan sud koji sam izgubila.
s bivšom prijateljicom, točnije mlađom kolegicom koja me tužila
da sam od nje posudila neke novce.
oni koji me dobro znaju i koji su sa mnom svaki dan
znaju da je to nemoguća misija
jer novce nikada posuđivala od nikoga nisam.
ali eto, dok zec dokaže da je zec...
ja izgubim spor.
mogu vam reći da sam bila ispočetka jaaako nesretna zbog svega toga,
plakala, pitala se čime sam ja to zaslužila,
zašto ja,
imala osvetničke namjere.
onda sam shvatila da sve to nije važno,
neka joj i novci na koje nema pravo,
neka joj i novci koje sam teškom mukom prikupila da bi platila sve troškove suda,
bez obzira na sve to,
ona nikada nije niti će biti sretna.
pa ako joj je to zadovoljština, neka joj,
u grob novce ponijeti ne može
a niti može kupiti njima sreću, ljubav, prijatelje, obitelj.
a sve to joj nedostaje.
i neka joj to bude najveća kazna.
onda sam kao po starom običaju putovala.
na poznatim relacijama :)
s mojim Mickom.
njega sad vodim uvijek sa sobom.
ne ostavljam ga više doma,
bez obzira koliko dana bila odsutna.
tako mi je bolje.
a i njemu.
zajedno smo.
i naravno da uvijek kad putujem idem ili tijekom svog godišnjeg
ili idem u bolnicu u belgiju na pregled pa sam na bolovanju.
jedan od tih puteva bila sam uzela dva dana g.o.
i posložila si ih tako (petak i ponedjeljak) da sam imala produženi vikend.
i sve je to bilo ok da nisam trebala odraditi nešto (posao) za moju matičnu Firmu.
zašto ja baš?
zato što sam to radila kad sam bila u Belgiji pa sam jedina upućena u sve to.
osoba iz Zg za koju sam to trebala napraviti
trebala je riješiti sa mojim šefovima da ostanem još tri dana
i odradim taj posao.
i navodno riješila je.
kako ne vjerujem više nikome
nazvala sam svoju šeficu i pitala jel sve to u redu,
mogu ili ostati i to odraditi.
rečeno mi je da je sve ok.
i ja ostanem.
odradim.
vratim se nakon toga na posao.
i mislim kao je sve ok.
radim normalno svoj posao.
kad nakon dva tjedna zove me šefica u ured
i daje mi na uvid i na potpis da sam primila
opomenu pred otkaz.
u kojoj piše
kako sam bez najave neovlašteno
i bez ičijeg odobrenja izostala tri dana s posla
te me se upozorava na moje dužnosti i obaveze iz ugovora o radu.
šok i nevjerica.
s tom istom ženom sam razgovarala preko telefona
i rekla je da je sve ok, da mogu ostati.
pitala sam je ako je to tako zašto mi tada nije ništa rekla
jer bih drugi dan bila na radnom mjestu
da znam da mi šefovi takav posao ne odobravaju.
'ma to nije važno' rekla je.
'za mjesec dana smijati ćete se svemu ovome'
smijem se već sad kad znam tko je ovo napisao i potpisao.
teško razočarenje.
nisam vjerovala da netko može biti tako podal,
govoriti vam jedno a iza leđa vam raditi drugo.
u razgovoru sa ženom iz moje Središnjice saznajem da je i ona u šoku.
briga nju, nije ona dobila opomenu, mislim si.
no nema veze.
što vas ne slomi ojača vas.
pa tako i mene.
sada barem znam skroz do kraja s kim radim.
da me je netko u tom međuvremenu pozvao na razgovor,
izribao kako sam se takvo što usudila,
rekao mi da ne radim dobro svoj posao,
ili bilo što drugo.
ali nitko.
jer niti nema zašto.
ali eto.
čovjeka se drži za riječ a vola za rogove.
a vi zaključite radim li ja sa ljudima.
u međuvremenu smo dragi i ja tražili neki poslovni prostor u Hr.
otvaramo jednu trgovinu.
o detaljima kad bude bilo vrijeme.
i od silnog traženja, silnih oglasa, pregledavanja prostora po Zg, Os i ostatku Hrvatske,
pronašli smo jedan lijepi prostor u Puli.
ovaj vikend trebali bi ga preuzeti i u par mjeseci započeti s poslom.
pa sam vam sad na relaciji Osijek - Pula :)
i Micko, naravno :)
u tom jednom našem putu otišli sm o s prijateljima na večeru u Vodnjan
i vodim ja Micka na povodcu sa sobom.
sjeo je na stolac pored moga i cijelu večer bio miran kao bubica.
nitkonije mogao vjerovati da je to mačak.
i da je živ i tako dobar.
ah, što da vam kažem, nije da ga hvalim zato što je moj... ;)
ja na svom sadašnjem poslu brojim.
i čekam da isteknu tri godine
od mog povratka iz Belgije sa 'stručnog usavršavanja'.
zašto?
zato što ne mislim platiti troškove nečega što nema veze sa stručnim usavršavanjem
jer sam mislila da ću ondje nešto i naučiti
ali nisam i to ne svojom greškom.
a ako dam otkaz morala bih platiti, i to poveći iznos.
e pa ne želim.
ako dobijem otkaz... to je već druga priča.
pa koliko god mi ova opomena ide u prilog,
ipak ne smatram da sam je ičim zaslužila
a još najmanje da na takav način trebam otići iz Firme.
posebno zato što znam kako odrađujem svoj posao
i kako ga odrađuju drugi.
i kako ja spavam
a kako na mjestu tih drugih ne bih mogla oka sklopiti.
pa baš zato.
planovi za nas dvoje nisu posloženi,
ako me želite takvo što pitati.
ne,
još uvijek ne znamo gdje ćemo se skrasiti, u Hr ili Be.
dijelom ovisi i o ovom poslu.
u svakom slučaju,
tu sam još uvijek :)
e da,
u srpnju bismo trebali ići
ako sve bude ok, ofkors,
na umjetnu oplodnju :)
mislila sam da dio priprema i stimulacije mogu odraditi u Hr
no na žalost ne.
od mene se očekuje da svaki dan napravim ultrazvuk i pošaljem nalaz krvi (hormona) faxom do 14h u kliniku u Belgiju.
ovdje se čeka do 7 dana za taj isti nalaz i onda vam ga šalju poštom.
tako da ću ići tamo i tamo biti u to vrijeme stimulacije prije pick upa.
možda je to i bolje.
bit ćemo zajedno a aj manje pod stresom.
ne pitajte, nisam još počela ni primati injekcije hormona a već sam cendrava za poludjeti.
kakva ću tek tada biti, pitam se, hehe.
neizdržljiva, čini mi se :))
- 16:18 -
