ponedjeljak, 15.06.2009.
bezbrižna klinka?
sad tek vidim da nisam pisala cijeli tjedan.
ne piše mi se ovih dana.
vruće mi je.
čak nigdje ni ne idem.
uglavnom sam doma.
odem samo na jutranju kavu u grad i vratim se kući.
micko je sretan.
kao da mu se može pročitati misao u glavi: 'napokon je doma po cijele dane' :)
ne odvaja se od mene pa mi ne pada teško samoća.
ni ne osjećam je kao samoću.
više kao ugodu što me nitko ne pili.
kad hoću s ljudima sam.
kad neću, sama.
nemojte mislit da sam lapinjala zato što sam ostala doma.
nakupilo mi se rublja za peglati ajme.
jučer sam peglala cijelo popodne
a hrpa je ostala u osam navečer iste veličine
kao i na početku, oko 3 popodne.
sad tek vidim da imam dovoljno garderobe,
no kad trgovine vuku...
ne mogu odoljeti :)
bila sam u prošli četvrtak u Novom Sadu.
poslom.
povela dvije frendice sa sobom da ne idem sama.
one nakupovele robe i robe a ja ništa.
stigla sam i šopingirati
ali nekako mi se ništa nije svidjelo na meni.
na nekom drugome da, ali meni ne.
srela sam barem tridesetak osječana.
svi su valjda pohrlili uživati u stvarno lijepom gradu,
iskoristili što je njima bio radni dan.
valjda sam u takvoj fazi da nisam zadovoljna svojim izgledom
pa mi ni odjeća nije baš nešto u čemu uživam previše.
još jedino donjem rublju se veselim
kad nađem kompletić koji mi lijepo stoji,
mogla bih onda pokupovati pet istih :))
zato što nisam ništa pronašla u inozemstvu, u subotu sam otišla do grada
i pronašla nekoliko haljinica koje ću najvjerovatnije kupiti.
dobro, možda ne baš svih pet, ali.... :)
sniženje je u 'mojim' radnjama pa moram iskoristiti popust :)
kako vremenom prolazimo kroz različite faze...
baš čudno.
mislim na kupovinu ovaj put.
jedno vrijeme sam svakodnevno odlazila u grad poslije posla
i morala kupiti barem jednu krpicu, cipele, torbu, nešto.
zašto?
bio je to jedan oblik terapije, liječenje, sad znam.
nisam bila sretna previše tad.
pa me to prošlo, na svu sreću :)
onda sam 'visila' u trgovinama za opremu doma tipa korak, magma home,
i ondje trošila na 'escajge', stolnjake, zdjele, vaze,... silne novce.
onda me i to prošlo.
e onda sam počela nadopunjavati posteljinu i ručnike.
i moram priznati, to me još drži.
samo se kontroliram pa ipak malo manje kupujem :)
kupila sam u subotu ledomat.
i onda sam se cijelu nedjelju igrala kao dijete.
naravno da nije onakav ishod kakav sam ja očekivala
jer sam si ja zamislila kockice leda a umjesto njih ispadaju tuljci.
no dobro.
kad bude trebalo - bit će, što mi je najvažnije :)
micko obožava jesti višnje i breskve.
pa smo sinoć sjeli pred tv, gledali film
i gušili se u voću :)
ne možete vjerovati koliko voli breskve!
sigurno na moje dvije on pojede pola jedne.
a od deset višanja jedna je njegova :)
ali neka, to su vitamini pa mu mogu činit samo dobro :)
bila sam u subotu na kavi sa prijateljicom i njenim Supermenom :)
mali je dečkić, sitan, miran kao bubica, s puno kosice i još plavim okama.
morat će još puno papat da stane u odjelce ;)
ali neka samo raste svojim tempom, malo drago djetešce :)
čudno je kako neke moje prijateljice tako lako postanu mame
(mislim tu na preobrazbu sa prijateljice s kojom pijem kavu
i koju nisam mogla zamisliti da će jednog dana postati mama
na prijateljicu koja odjednom postane mama i sva je nekako drukčija).
a druge opet ne.
ova, kao da je oduvijek bila mama.
tako prirodno.
i promjena nije velika.
a opet neke druge...
znam ih iz vremena kad su sa mnom studirale, bile kampanjci,
nisu znale ništa skuhati,
spavale dopodne, sjedale u pidžami za stol na ručak koji je netko drugi spremio,
a onda postale mame i toliko se promijenile...
naravno na bolje :)
postale odgovorne, više nisu same sebi najvažnije
nego djeca, obitelj, brak, muž, ...
sve nešto meni daleko i strano.
ponekad imam osjećaj da sam i dalje klinka.
u odnosu na njih, mislim.
kad sam završila srednju školu hrpa mojih kolegica se udala i rodila djecu.
ja sam upisala faks.
one su već radile i brinile o kućanstvu, režijama, dječjim bolestima, bračnim problemima,..
a ja sam studirala.
živjela kod roditelja, sama zarađivala za đeparac i na sebe ga trošila.
da ne mislite da nisam imala obaveza, ne,
imala sam ih možda više nego i jedna od njih,
no to su bile obaveze u obitelji mojih roditelja
i naučena sam od malena odrađivati ih bez pogovora.
i onda sam se odselila.
preselila kod tadašnjeg dečka da bih mogla u miru završiti fakultet.
i jesam.
i ostala odmah raditi na faksu.
i dok su neke koje su poslije srednje škole prekinule školovanje
i tad razmišljale kako upisati neki studij izvanredno,
ja upisivala poslijediplomski ne zato što sam pretjerano ambiciozna
nego što se to zbog posla od mene zahtijevalo.
i radila sa studentima, mladim kolegama,
bilo je to jedno lijepo razdoblje u mojem životu.
jako je lijepo vidjeti da nekoga možete nešto naučiti
i da taj netko poslije zahvaljujući vama primjenjuje naučeno, i to jako dobro.
jako je lijepo vidjeti mlade ljude koji daju više od onoga što od njih tražite.
a priznajem, tražila sam puno.
i opet,
kao da sam bila i dalje studentica zbog tog poslijediplomskog.
dok su prijateljice radile, mučile se, preživljavale sa svakodnevnim problemima.
neke su već bile pred razvodom, a meni je to djelovalo tako nestvarno.
istina, nisam postdiplomski nikada završila,
dijelom zbog moje promjene posla i promjene u mojoj glavi uvezi toga
a dijelom zbog okolnosti zbog kojih sam uopće morala promijeniti posao.
bila sam u lijepoj i dugoj vezi, voljela osobu s kojom sam bila.
no sve mi je nekako bilo preče, to sad vidim.
i moj posao, i poslijediplomski,
i moji fuševi,
i moja praksa,
sve.
htjela sam napraviti prvo štalicu pa tek tad staviti u nju kravicu.
i u tom mom nastojanju nisam vidjela da mi prolaze godine.
a prolazile su.
i nisam vidjela da sam zanemarivala dragu osobu koja je bila pored mene.
dobro, da je mogao imati malo više inicijative, mogao je.
da je o nekim stvarima on odlučivao možda bi potpuno drukčije živjeli danas.
no ja sam bila ta koja je određivala kad je što na redu.
i dogodilo se da je puklo.
kad netko sa strane gleda nije mu jasno zašto, jer bili smo dobar par.
i lijepo smo se slagali, jesmo.
ali bilo je sigurno i s njegove strane hrpa razloga zašto nismo opstali,
kao i s moje.
i otišla sam.
preselila.
i kad su svi moji prijatelji već do tad imali riješena stambena pitanja,
stanove, kuće, automobile,
ja sam krenula od nule, ispočetka.
i tek tad rješavala svoju prvu nekretninu.
opet kasnila u odnosu na njih.
no ipak, veselilo me to jako,
bila sam luda od želje da napravim sve onako kako sam zamislila.
i većinu toga i jesam.
koštalo me živaca raditi s majstorima,
koštalo me i kila jer sam tad u dva mjeseca izgubila desetak kilograma,
bez ikakve dijete.
i živci su otišli, to sada znam.
bili su tanani, svileni.
trebalo je vremena da se ponovo oporave.
i onda sam počela živjeti sama.
dok su sve moje prijateljice imale svoju obitelj
ja sam bila sama, kao pas.
ali moram priznati na moje veliko iznenađenje, svidjelo mi se to :)
naravno da nikada niste sami.
naravno da uvijek postoje prijatelji
koji motre na vas i brinu o vama i kad to ne znate.
naravno da vas uče onim stvarima o kojima pojma nemate.
kako napuniti hladnjak hranom.
kako se normalno hraniti.
kako se ne osjećati usamljenima.
kako se veseliti malim stvarima i kad mislite da su vam sve lađe potonule.
naravno da vam ti prijatelji pomognu ustati kad padnete.
kad kupate ribice u kupaoni, na podu.
i onda.
prijatelji.
pomogli su mi da s izvučem iz vlastite samoće
pomogli da nastavim normalno živjeti.
i jesam :)
danas, kad se nalazim u vezi
o kojoj vam ne mogu reći kako će završiti, nastaviti, prestati ili što već
jer ne znam,
gledam svoje prijateljice koje su neke pred razvodom,
rijetke, no ipak, u sretnim brakovima,
neke već odavno razvedene.
koje već imaju djecu u školi,
koje su postigle sve što su mogle
i više se ni ne trude nešto promijeniti.
sad samo žive iz dana u dan
za svoju djecu.
njihov život manje je bitan.
kao da su proživjele život, došle pred njegov kraj,
a ja sam tek na njegovom početku.
klinka?
- 15:24 -
