Kućni ljubimac Mico
Danas je zadnji dan mjeseca veljače, mjeseca kad se mačke odaju ljubavnom zanosu, pa sam se sjetila svog kućnog ljubimca Mice, jedinog u mom djetinjstvu.
Bio je to sasvim obični, tigrasti, sivkasti mačak, poprilično velik i dobročudan. Dopuštao je da ga četvorogodišnja djevojčica jaše i "puja" ! A pujanje je bila omiljela zanimacija nekih žena, koje su prebirale po kosi svoje djece u potrazi za ušima, tim čestim stanovnicama dječjih, a i ponekih odraslih glava tog poslijeratnog gladnog i u svakom pogledu oskudnog vremena.
Dakle, ja sam Micu pujala, ali nikad mu nisam našla uš, a on je to "podnosio" kao jedan vid milovanja, na što sam ja bila ponosna.
Tada nismo kupovali mačju hranu, jer je miševa bilo u izobilju, pa je naš kućni, bolje reći dvorišni ljubimac, riblje glave i kojekakve otpatke potpuno zaslužio svojim deratizatorskim angažmanom.
Najveći problem je bio što nisam bila sigurna je li Mico baš moj, jer je teta Luce također polagala pravo na skrbništvo nad tim siročetom, koje nam je stiglo u zajedničko dvorište, iz nepoznate mačje obitelji.
Ali, kako priče iz mog ranog djetinjstva često imaju i tragičnu notu, ni ova nije bolje prošla!
Jednog toplog dana moj mačak je naletio na klopku u vidu ispražnjene povelike mesne konzerve, koju je netko bacio u borovinu. Privučen zamamnim mirisom zavukao je glavu u važ i nije ju mogao izvući, pa se dao u bjesomučan trk! Nitko i ništa ga nije moglo zaustaviti na putu kroz šumu, iza groblja, prema Biokovu! Daljnja sudbina mog jedinog ljubimca (osim poneke koze, ovce, gudina ili kokoši, koje baš i nisam ljubila), nije mi poznata, nismo ga našli ni živa ni mrtva. Godinama me je hvatala tuga kad bih se toga sjetila, a ni danas mi nije svejedno, ma kako to izgledalo djetinjasto!
Ovaj post neka bude u sjećanje na ljubimca koji nije bio otuđen od prirode, a najmanje je bio skupi statusni simbol! Glave ga je došla ipak ljudska izmišljotina, konzervirana hrana i nebriga za zbrinjavanje otpadaka.
