Aktualno - Ante

Sanitetska kola su me dovela na hitni interni prijem…Stalno sam zatvorenih očiju..tako mi lakše podnijeti bol i mučninu u želucu… shvaćam već na prvu, da je gužva..bolničari koji su me doveli, pokušavaju, na svoju ruku, da me se prigleda preko reda. Nisam svjesna što se događa ali osjećam tu neku nervozu kod svih koji se tuda kreću. Čujem oštar glas, užurbanim tonom, "šta je pacijentici?"…moji nešto govore, obraća se meni, a ja vidim ispred sebe mladu lijepu liječnicu: "kažite mi gospođo koje imate tegobe, da vidim, nalazi su u granicama, prihvatljivi, ne vidim ništa hitno"..moji negoduju. A ona će, "recite vi meni, uvjerite me da vas primim preko reda, vidite ovih 25- 30 ljudi, svi su oni prije vas, i možebiti, životno ugroženi i recite mi zašto bi vas uzela i ja ću vam odmah reći da uđete"…isuse, koji ton, koji glas, koja odriješitost, grubost…..ali i nešto drugo..pa ja nisam životno ugrožena, ajmo mi ća, sram me… zatvorenih sam očiju i dalje. Cujem vrata iza mojih leđa se svako malo otvaraju. Izvikuju se imena..jedno najčešće; Ante! Antee, di siii… Ajme di je više taj čovik, koliko puta su ga zvali.. samo zadržava doktoricu..neka vidi koliko ljudi čeka..koji komod…jednoj ženi je pozlilo, čujem. Otvaraju se vrata, kome je pozlilo? Uvode ženu u ambulantu. Mučna atmosfera. Otvaraju se vrata nakon nekog vremena hodnikom, pa i kraj mene, jurećom brzinom prolaze kolica sa istom ženom. Uz nju doktori, sestre.. čujem sestra govori drugoj, molin te brzo protokoliraj, tahikardija… protokilraj, odzvanja mi u ovoj mojoj tupoj glavi…i u takvim trenucima, moraju se baviti papirima, pravilima, propisima, sačuvati razum, ostati pri sebi…
Ljudi, večina njih, su nervozni.. čujem ih. Žale se odavno su tu..neki od popodne…sada je 20,00..bliži se vrime utakmice, mužu sam pokvarila večer…do mene dolazi propuh…osječam ga,..zar da se na to obazirem žalim..pa ovo je hitna…opet zovu Antu..pa di si čoviče.. najtraženiji si na ovom odjelu..oči su mi stalno zatvorene….
Neočekivan brzo, nakon sat i po čekanja, prozivaju me…jedva se od gužve, kolica, kreveta, probijem do vrata…ulazim, doktor, mladi, već me čeka, strpljivo…. Skroz pažjivo, mirno, kao da sam mu jedina tu noć na redu, postavlja pitanja, pregledava… dok ležim, čujem glasno zapomaganje u susjednoj prostoriji, ali više nalik buntu, netko je izvadio braumwilu čujem, ne zvući dobro… kasnije sam, na hodniku vidila kako je izvode, i čujem po komentarima da je cura bila predozirana, došla je u pratnji bivšeg momka, i policija je bila naravno, stari im je pacijent… Tek sada razmišljam u kakvim uvjetima ti ljudi rade. Do mene dolazi bolničar, jednako smiren, strpljiv, vadi krv..treba još urin, i RTG stomka…kaže pričekajte vani…pitam i čujem nalazi su tek za dva sata, a možda i više….
Smještamo se u prepunu čekaonu. Kćer mi nalazi kolica, jedino slobodno sjedeće mjesto… kada sm god na hodniku ja sam zatvorenih očiju. ništa ne vidim, samo čujem...nakon nekog vremena, vrata se otvaraju, opet zovu Antu… ovo mi već polakao ide na je… i postaje sumnjivo….sada prozivaju i mene, javim se…prilazi mi bolničar, postariji, izgledom, ali pomalo komičan…na njemu bolnička odora, raskopčana, zgužvana, ali osmjeh topli…ja sam Ante, odvest ću vas na RTG... Ante? Onaj Ante kojeg su stalno zvali, na kojeg sam se srdila…putem do traume, ja se pokušala našaliti, a on prihvati..kaže kako nijednom u svojih 65 godinca nije bio bolestan, tek jednom kad mu je bio natečen zub….
Obavila sam sve i sada preostaje čekanje nalaza…Negdje iza ponoći, nakon točno 2 sata, zovu me.. sve imaju. Mladi bolničar koji mi je vadio krv, u ruci drži nekoliko manjih i većih boca..ovo je sve vaše, pokušava se našaliti, sada ćete mi lipo leč i dok vam sve ne isteče moji ste..a kćer pošaljite na piće i krafne u Mate…je li moguće, ima se volje i šaliti..Uglavnom, od kada sam ušla u ordinaciju, imala sam kompletan tretman, sve je išlo otrpilike nekom optimalnom brzinom ( ako se uzme u obzir da ipak, na sreču, nisam životno ugrožena). Redaju se bočice.... trenutno nas ima šestoro na tretmanu.. odlaze, dolaze novi.. prime bočicu, odlaze, samo ja ležim, teče, a bol ne popušta…kćer i muž su se vratili, donili krafna za još poneko gladno stvorenje..nude, ali naravno kome je do Matinih krafni… Dolazi mladi bolničar i kaže da ostajem do jutra… Moja bol ne popušta..uvatila me mala prpa..šta je sad, nisu valjda šta opakoga našli.. Pomalo me vata strah..šaljem moje doma… hladno mi je dok tako ležim…kćer je prije nego je otišla, ugledala Antu kako ulazi, sa naramkom čisitih lancuna, dao joj je i deku, da mi ne bude zima do jutra.. Prošla je jedna ura. Pritisak i kolona pacijenata ne prestaje. Kao da je podne..sa nekima i izmjenim pokoju riječ, koliko možeš.. a ti doktori, te sestre, bolničarke i bolničari, i oni kao da je tek podne, kao da su tek došli u smjenu… osječam polako divljenje. Doktor me zove na razgovor..sve je u redu..ovo je ipak rekacija na lijek, nije nikakav gastro problem. Što u mom slučaju ne znam šta bi više volila… zadnje upute, predaje mi slike, nalaze laboratorija, mala hrpetina toga, kao dam bila tjedan dana, a ne par sati…
Sada sam u svom toplom domu…bolovi polako popuštaju. A ja mislim na Antu, i cilu ekipu sa hitnog Internog….Sada su u svojoj trećoj smjeni..imam potrebu olakšati im..vidim Antu kako sa istim osmjehom dječaka, vodi pacijente, priča im svoje priče… Mirnu ti večer želim barba Ante, tebi i dežurnim liječnicima, sestrama..nije vam lako.. Eto!

Djeco, Ivica se zovem

Ovih dana sam se sitila malog Ivice!
"Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ,
te me slike vode, vode,
u vis hajte sa mnom i vi svi!"
Di si sada Ivica? Gledali smo te, obavezno, svaki put.. Ali, moran ti reć, nekada si bio i dosadan, sa svin tim svojim idejama. Uvijek si nešto želio popravljati, ispravljati: stvari, ljude...nismo te tada uvik razumili.. Imali smo svaki svoj svijet mašte…tvoja zemlja crtica nam je ponekad bila smiješna, tvoje ideje nismo uvik razumili. A sada bi rado u tu tvoju zemlju crtica…sa slonićem, spravicama za zbrajanje,….
Di si sada Ivica? Ti si se tada tako dobro zabavljao.. A kada si odrastao više ti nije trebala tvoja čarobna ploča I zemlja crtica. Razumijemo te.. Sada imaš ozbiljan I odgovoran posao. Imaš Ii obitelj? Uređen dom.. Ili si zanesenjak.. Što sa nama koji smo ti ponekada ipak vjerovali? Vjerovali ponekad u sve tvoje crtarije, I balone od sapunice… Ivica, opet trebaš! Nama koji smo odrasli! Da napraviš neki samo tebi poznati stroj…Nacrtaj svojom kredom taj vremeplov, žuti, I raketu... Ćini mi se nekako, da bi sada svi željeli u tu tvoju zemlju crtica....!

https://www.youtube.com/watch?v=dY93dRoG6-Q

Dan zagrljaja, je li..pa evo

Između mučnina, grčeva, bolova
Postoji svijet..neopisivo lijep, nestvaran
U tom svijetu postoje ljudi…. i jedna Ivana
Priča ide ovako: danima već prije su moje naočale pokazivale znakove svog kraja. Dugo su me služile, ali sada su se nekako čudno rasklimale…i baš kada sam ih vračala na lice, u ruci mi ostane dio, zalipljen za prste..pukle! šta sad… ko će se u moru svega još i sa naočalama baviti, jer puno je togaa; odlazak okulisti, pa do neke radnje, birat, pa čekat….sad su ipak pukle. Sitim se Ivane! Susjeda naša, Radi u Getaldusa ! Nije reklama. Pošaljem joj poruku u mesinger, a nakon što mi je poslala br nazvala sam je: slušaj, to i to… kratko, šta mi je činiti, a da pojednostavnimo cili proces?
Uh, čujem, ali samo na trenutak, bez panike, još danas radim, idem na godišnji, ali imam plan. Ovako ćemo: Naručit ću stakla, ne treba mi novi nalaz (imam jedan od prije godinu, ništa se nije prominilo). Za okvir smo se dogovorile u subotu da ga dođem izabrat, ona će doć da mi pomogne, iako je na godišnjem. Tada će ih i sastaviti i ja ću imati naočale. U tri – četri dana bi sve bilo gotovo. Olakšanje. Lako li je meni tako. Kada imam Ivanu.. Tribali bi svi imati jednu Ivanu. ivanu koja im je susjeda. Nije rod, nije familija, uža ni šira, nismo čak ni kavu nikad popile...
A onda nakon dva dana zvoni..Ivana? aha, mislim se vjerojatno je zapelo..ma ok, šta sad. Slušam je: Vidila san sve, nisam ti se mogla od muke javiti, mijenjamo plan, ovako ćemo…
A šta je vidila? A nije morala…Dan prije, u dva moja koraka vidila je puno toga… To jutro sam se uputila na posao..željna normalnog rada, mojih dragih ljudi..sredila se, sve kako spada. Kolega je doša po mene….A divote kada san sila za svoj stol, dovela ga u red nakon duže vrimena, po svom, spremna. Znam otprilike koliko iman vrimena dok ne počne žariti i to je to…potpisujem , pregledavam, pravimo plan
Nakon nekog vrimena pita mene moja kolegica: jesi li popila tabletu? Je, znam, osjetila sam i ja tu mučninu, i da peče, a ona je sada vidila i boju na licu, onu crvenu, izdajničku… ali mogu još malo….
Ovaj put je bilo drugačije. Kad je to počelo orat po želucu, kad su počeli grčevi, bolovi, znala san da me želudac izdaje, taj mučki prevarant.. Uza sve to mučnina, znoj…. Naravno, nema druge, žao mi, ali triba ić doma,
Taj put, ta vožnja do kuće…muka velika..molila san skaline moje da imaju strpljenja sa mnmom..polako san ih gaziila jednu po jednu.. te teške i spore korake…Eee, to je ova moja Ivana vidila! A nije morala..I u njima sve ovo prije..
mučnine i bolovi su trajali.. Kada sam došla sebi, taj dan, u moru misli, sitin se ja i naočala. Kako ću ja to u subotu.. jutra su mi najgora..ništa, pusti, pa ćeš vidjeti, neš ti, možeš i bez naočala.
Ali! Evo je, zove Ivana; slušaj, sve san vidila…, sve mi je jasno. nećeš ti meni dolaziti sutra u radnju. Ladno je, nećeš se mučiti…. Ja imam danas nekih obaveza, i kada sve obavin, donit ću ti doma, navečer iza 8 pa ti biraj. Još me pita je li mi kasno? I došla je!
Sa kesom punom okvira.. dio svog godišnjeg je odvojila za mene. A ja san ko kraljica sila na čelo stola, ogledalo, ono žensko, malo, okruglo, isprid mene i najbolji žiri na svitu; Ivana i moja ćer… želudac ne kontam… malo me zagolicala ..koliko lipih okvira, štosnih, ozbiljnih, otkačenih, elegantnih, damskih, pa smo se zezale, gledale, skidaj – stavljaj..uži izbor, pa još uži… izabrale smo!
Ivana je jutros opet išla u radnju, da mi sastavi okvir i stakla… u tri dana sve gotovo. Iskreno, i nije neki bauk biti bez naočala, ima i hitnijih, važnijih stvari, naprimjer njezin godišnji zbog preuređenja stana..ali Ivana je znala kako je to... čak me nije ni iznenadila..to je ona…sada su na mom licu….evo pišem

I tako, između mučnina, grčeva, bolova
Postoji svijet..neopisivo lijep, nestvaran
U tom svijetu postoji i jedna Ivana..puno Ivana
p.s. nemojte špijat Ivanu.. a ja joj šaljem zagrljaj, onaj što se ne vidi, ali se osječa…

A ono

A ono kad mi kažeš lipu rič…pa me ugrije, ko sunce, užeglo….
I da sto puta poželin da je drugačije, ne bi
I da sto puta poželin sreću, nema veče
A ono kad mi dođeš…pa me zapeče, ko sunce upeklo
I da sto puta poželin drugačije, ne bi
I da sto puta poželin sreću, nema veče
I onda kada smo skupa…pa protrnem, ko kad je ladno
A nije, nego se klanjam
pred mjesecom i zvjezdama...
Što sam tu

Žarii...gorii

Žarii…goriii…crvenilo… tuče srce….prsti drću.. Nuspojave? Jesu... :) ,
ali ne one medicinske ( o njima možda neki drugi put).

Jedna mlada žena me je danas i nesvjesno navela na susret sa sobom, ali onaj rengenski..dubinski, zbog kojeg zadršćeš, pa ti se često i ne da... naiđeš tako i na livade pune makova, ali i poljane puna ostataka, mrvica....

Usput mi je nekako šapnila i da nastavim, da budem kakva jesam, njezin sam uzor, u neodustajanju ( i pečenju kolača :) )…

Ali kakva sam to? Kad često, sve nas, zasvrbi nešto ispod kože, pa nam smeta….pa se poželimo uvući ispod tuđeg kaputa…ko da ćemo pokupljenim mirisima, promijeniti baš taj dio….često sumnjamo u sebe…u način..u odluke..u dijela..preispitujemo se…traje to.
Pokušaš… čini ti se da si uspio..promijenio si taj dio…a onda te opet zasrbi…šta je sad?
Opet žari… opet tuče srce…prsti..i sve već poznato…
Ne valja... Nisi to ti...vrati se nazad...pa neka i srbi, neka žulja, i koji žulj da se stvori, tvoj je..to si ti...
Više ne žarii

"TO JE NEŠTO U MENI!"

Djevojčica je poželjela božićni poklon! A ko nije? Ali? Što je poželjela? Nisu to igrice, ni šminka, ni svjetlucave haljinice, novi mobitel… Željela je Volontiratii!!! Za svoju želju se obratila mami. Znala ja da je premlada, i da joj treba pomoć i odobrenje roditelja. Mama je okrenila neke brojeve…i svi su sa oduševljenjem primili Anteu… Što je sve neobično u ovoj priči? Svakako je neobična sama njezina Želja! Ajmo dalje! Antea ima 11 godina!! Da, malih, nezrelih, neiskvarenih, iskrenih jednaest! Što još? Neobična je i mama! Zar nije? To što je mama poštovala i prihvatila… dajte, molim vas? Pa mi mame najčešće kao da se takmičimo, danima se obilaze i pohode mondene trgovine i centre, da bi svojim curicama osigurale što originalniji poklon, od skupih, ali nerijetko i nemaštovitih igračaka, pa do tehnike kojoj ni same nismo dorasle.. Ali, ova mama se zainteresirala..eeejjj, zamislila se kako da udovolji svojoj curuci. Lakše bi možda bilo nešto na karticu, i rješeno... Ipak, ona je okretala neke brojeve..nazvala je Gradsko društvo Crveni Križ...Ali ne bilo koji! Ima ih u svakom grad, mjestu… Ovaj je bio voljan prihvatiti jednu djevojčicu, mentorstvo nad njom (po Zakonu o volonterima), pozvali je među svoje korisnike u Pučku kuhinju! Ajmo dalje..i jedna TV kuća koja je napravila prilog. Znamo već da oni samo traže priče..ali u hrpi golišavih i privlaćnih, hm, slika sa Maldiva, gdje tko ljetuje, tko pjeva po svadbama, meni je nekako istrčala i ostala kao svjetlo u zraku ova o Antei! Antea je i svoju kosu odrezala, i darovala, davno! U tome joj je pomogao Tata! Najprije mu nije bilo drago tu prekrasnu kosu do dna leđa rezati, ali ona je bila uvjerljivija od tate. Ovih dana će pomagati sportašima s invaliditetom… Želja joj je da upiše gimnaziju, ide u liječnike bez granica…. A gledajuči je u kuti Crvenog križa, sa pletenicama oko glave, dječije lijepih okica ali pogleda odraslog i zrelog čovjeka, ja kao jedna mama, želim joj ne samo to…želim joj, tako maloj, dragoj, i nesebićnoj, hrpu ljubavi s kojom će moći darivati ljude oko sebe..jer znam da će tada ona biti zadovoljna i sretna…. Na sve što je izdvaja, po čemu je neobična, ona kaže: „to je nešto u meni“….. Antei je tek 11… Antea, želim ti da ostvariš sve svoje snove! A znam da između svih tvojih snova, bit će i opet jedan ovako nesebični…
i još nešto! U moru popularnih heštegova, ima li neki za ovakve mlade ljude, za ovakvu dicu, za Anteu?!

Oznake: humanost

Bura je

Pokušava se čovjek sabrati i sve proživljeno ovih zadnjih dana, tjedana, mjeseci…svesti na neku razumnu razinu. Onu za disati, misliti, osjećati….najosnovnije dakle!
Pa, tako zalivam i čistim cviće, al prejednostavno je! Brišem prašinu, ok, ima ćoškova, al ipak, prejednostavno je….
Pričam sa dicom. Vidim, njima tlaka, a ja ko padobranac tražim čvrsto tlo, prizemljenje, uzemljenje…

Pratim vijesti…
Bože moj, tuga i strahote svugdi; izbjeglice, dižu se zidovi, bombe ne prestaju rušiti snove, odsanjane i neodsanjane, smrznute na modrim pučinama nade. Stradavanja i umiranja..
Obljetnice, tužne i licemjerne.
Biraju se neki novi ljudovi, tamo u Amerikama, sa američkim osmjehom.
Dici su se zabranili smijat, bar ih ne javno prikazivati, zbog kromosoma više i nečije abortirane savjesti, francuske savjesti!

Zaraze svih vrsta prijete: jaja, mesa, inspekcije,… kao da se svit pretvara u ogromnu staklenu kuglu punu bakterija i virusa, čovjekolikih i čovjekovih…

Ali zato 'vamo, u našem malom poznatom mikro svijetu, bura! Zviždi bura! Ulazi u najsitnije rupe prozora, vrata, zidova…. Posjećuje sigurnim koracima sve naše kale i kutke, zakutke…
Ta naša bura najbolji je čistač! Ulica, trgova, obala, stijena… Skuplja i odnosi svu prljavštinu...
A ja sad odoh nazad! Svome cviču ...i možebit kolačima...
Bura je!

Ona

Čekam da zazvoni alarm... onaj za popiti tableticu. Terapija je to na koju su me upozoravali da su gadne nus pojave...do zla Boga gadne. ali nije bilo druge. Liječnica je rekla da me više neće pustiti bez terapije, jer su nalazi MR loši i da je stanje ozbiljno.
Očekivala sam takve nalaze, čak sam osječala olakšanje, jer je to značilo da nisam ništa umislila. Da su tremori, grčevi, ukočenost lica stvarni, a ne moja mašta...gle mašta? Evo ga, zvoni..pauza!
Uzela sam koju minuticu više..da srknem kavicu dok se još nije smrzla. Kod nas je jutros -5, ali je stala bura, pa je valjda realna temperatura. Klima na najjače, prsti su se okočenili....
Dakle, terapija! Moja MS je uzela maha prošlu godinu. Dvije pulsne terapije, dugotrajni oporavci, višetjedni čak. Zna se već da sve terapije za MS imaju jake i gadne nuspojave, svakodnevne. Uz to, opet svaka od njih ima svoje specifićnosti. I dr mi je dala da biram između dva "lijeka". Prvi od njih, iz te skupine lijekova, je najjučinkovitiji, rekla je, a to znači da u trečini slučajeva usporava ili zaustavlja nove lezije, pogoršanja. Ali! Imaju zabilježene i smrtne slučajeve.... Drugi pak, za svoje specifičnosti ima jaki svrab i crvenilo lica, žarenje, i opadanje kose... Ja sam se, kao najlogičnije valjda, odlučila za ovaj prvi! Pa dok-dur. hhaaa..sad sam se sitila čitanja uputstava i nus pojava. Čitam ja tako na jednom semaforu, dok smo se vračali iz bolnice kada smo preuzeli dozu za prvih mjesec dana.Čitam..kaže najčešće nuspojave zabilježene kod više od jedne na deset osoba, pa piše: crvenjenje lica i tijela, osječaj topline, vručine. žarenja ili svrbeža, mekane stolice (proljev), mučnina, bolovi ili grčevi u želucu ; pa nastavlja; upala sluznice crijeva, povračanje, probavne tegobe, upala sluznice želuca (gastritis), poremečaj probavnog sustava, osječaj žarenja, navala vručine, svrbež kože, osip, ružičaste i crvene mrlje na koži.....dalje piše o svim mogućim promjenama krvi (....)...ja zastala. Kaže meni moja kčer pa nema šta nema, znači sve... A ja njoj, kako sve...šta je ona meni ovo dala!? Nigdi ne piše o smrtnim slučajevima...ona je pogriješila..ja sam izabrala te...vozi me nazaaadd..ja nisan ove izabrala... nasmijale smo se..i nismo stale .. Dok nakon sat i po, točno od kako sam je popila, nije počelo...žarenje, crvenilo. čer je bila očajna..kako ćeš mama ti to, tek je prva, a vidi...ma ni meni nije bilo svejedno..dica me gledaju, tražim njezine ruke, ladne od prostiranja robe na balkonu, da me njima ladi, dlanovima svojim da mi ublaži tu vručinu na licu...i mislim se ma proći će..to je trenutno...i tako i bi... prvi dan malo jače, drugi dan isto..ali svaki dan sve slabije... Nakon tjedan dana po protokolu, sam morala početi sa duplom dozom...sve je isto...ništa strašno. malo mučnina, povremeno peckanje...

More i ja

Kad su mi našli te lezijice, spominjali su nekakve zvučne signale, uz pomoć kojih su one kao vidiljive. Dakle, stavili su me u taj "bubanj" i sve što trebam je mirovati i podnositi te zvukove... kada su dobili "sliku", a da bi lakše shvatila, rekli su da imam nekakva oštečenja, oštečenja mijelinske tvari, i da tu nema popravka. Kako? Pa sve se može popraviti? Popravljaju se stare ure, popravljaju se trošna vrata i krovovi kad prokišnjavaju.. popravljaju se televizori i računala..i cviječe zaliješ pa se popravi. Popraviš kvačicu na slovu. popravit možeš i veštu, onaj šav i porube, sve možeš popraviti.Čak se i gnijezda daju popraviti. Ali ovo rekli su: ne. A dugo su me gledali..svaki put. Kao da sam im ispala odnekud. I svašta mi je pričao barba u bijelom. O nekim cjevčicama, pomagalima, sad ste takvi, ali jednom..možda i vrlo skoro…..Mislio je da ću se pripast…. Naišao je na čvrstu stijenu. Hrid! I sada znam! Dok sam ja slušala te signale, u onom bubnju, u meni su se miješali čudni tonovi. Sada znam: bilo je to more! Valjalo se svom silinom. Uzvirile se ribice, nevidljivi plantkoni oživili su ko največe morske beštije, a one velike postali su užareni, plamteči zmajevi i nadvili se nad cilin sviton, zemljom šta je odjednom na ploču izgledala, što se ljulja, ko da će svako malo prikipiti, izliti se iz svoje žice…Vidila san uznemirene rakove, meduze i školjke iz kojih ispadaju biseri… Zapjenilo more, udara o obalu, o kamenje, mene se dotiče, ali ja stojin. Malo pogrbljena, malo oštećena, ali se ispravljan. Nedan na se. Tuče more…a ja ga gledan. Nije to bila bitka! To se neka čudna igra stvarala… zalijepilo se more tada za me, i od tada ga nosim u sebi. Od tada šumi u meni, pod suvom kožom, da mi rane vida..ožiljke ublažava. I popravlja! Eto, barba moj dragi, u bijelom. Želin ti reči koji su to zvučni signali mene ustvari pohodili. More je to u mene uplovilo! I traje ta naša igra nalik čudesnoj igri staklenih morskih perli…i kada me za tisuću godina budu pitali, znat će, po boji valova, pa morskoj pjeni, da još traje naš ples… Da noću svijetlimo i daljine ćinimo manje beskrajnim….

da ili ne

Dugo sam se premišljala da li illi ne…jer šta ja to imam za reči a šta se već nije reklo. Ako sam na faceboku, dica a i drugi grintaju da sam preosobna….ako sam na instagramu, šta ti imaš tamo raditi, ko će tebe pratiti, nije to za tebe…zbunjujem sve redom, pa na koncu ostajem najzbunjenija Ja!
Zato, evo ovako ću..pisati ovde! jer moram s vremena na vrijeme ovu ludaru isprazniti.
Ne znam ja pisati po pravilima..to smiš..to ne smiš..to je za druge, to nije…
Zapravo i ne znam kako ovo funkcionira..ja ću puštati svoje misli. Ako naiđem na još neku, dobro. Ako se mimoiđemo, dobro. Ako se i zapetljamo, opet dobro. Od misli nekada zaboli glava…
Najćešće vlastita….a moja je još uz sve to puna nekakvih lezijica. Poznato? Bolje da nije… ali, moram priznati da i nije najstrašnija stvar na svijetu…
A moje lezijice i ja…nekad se podnosimo, trpimo…najlipše šta sam čula je baš danas komentar mog dragog prijatelja „nije tebe život ugriza, nego si ti njega dobro zagrizla, i ne puštaš“. Takva sam..malo klonem, uvatim predah..pa ispočetka…
raspisat ću se ja..ovo je tek onak na prvu...