| < | kolovoz, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Vladimir Nabokov - Lolita
- 16:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 Kako vam se svidjela ‚‚Lolita''? Recimo da sam negdje na sredini. Jako mi se sviđa to na koji je način serviran psihološki profil glavnog lika i zbog pisanja u 1. l. jd. bio mi je nekako blizak (ne po načinu razmišljanja, nego kao da je tu negdje pokraj mene i ispovijeda se). Nije mi se svidjelo to što se stalno obraćao nama čitateljima. Kao da me je time htio pridobiti na svoju stranu. Kao da me je pokušao prevariti - da ga poželim osloboditi krivnje, a moj se zdrav razum probijao kroz njegove riječi i opravdanja i govorio mi da se ipak radi o zločincu (prije svega mislim na zločin koji je činio nad Lolitom, a ne na ono ubojstvo na kraju, zbog kojega mu je stvarno i suđeno). Dopada li vam se Nabokovljev stil pisanja? Većinu sam već objasnila... Možda bih mogla dati neki zaključak: istodobno se čitatelj poistovjećuje s glavnim likom (zbog stila pisanja u 1. licu), i gadi mu se (zbog razumijevanja samog sadržaja). Šta vam je posebno zaokupilo pozornost? Tek mi je zadnja trećina knjige postala stvarno napeta i te sam zadnje stranice "progutala". Onaj dio kad pokušava otkriti tko mu je "oteo" Lolitu, pa kad dobije njezino pismo, odlazi k njoj... Jednostavno ju nije mogao zaboraviti ni nakon 3 (?) godine. Nije mogao ostaviti sve tako kako je; morao je znati. Pa onda ono kada se osvrće na književnost - stvarno ima predivnih dijelova. Meni se najviše svidjela referenca na "Annabel Lee" Edgara Allana Poea. Isto je ime Humbertove trinaestogodišnje prve ljubavi, a čini mi se da je i to neka aluzija na Poea jer je i on oženio trinaestogodišnju Virginiju kada je bio u tridesetim godinama. Pa i ona promijenjena forma kako bi aludirao na velika imena u književnosti - npr. Ataturk Romb ili književnih likova - npr. Donald Otto Quij. Odlična igra riječima! E, i svidjelo mi se to što u opisivanju nekih eksplicitnih dijelova pripovjedač ne koristi ni jedan vulgarizam, a opet je svima kristalno jasno što se to točno opisuje. Šta vam se ne dopada? Već sam se osvrnula na stil pisanja koji mi baš nije najbolje sjeo. Osim toga, tu je i taj dosadnjikavi prvi dio knjige gdje mi je trebalo malo više vremena da uđem u čitavu priču, da razumijem likove. Nisu to zapravo nikakve velike zamjerke, ali ipak su mi s vremena na vrijeme malo smetale...  Kako ste razumjeli likove? Humberta možda i više nego što sam htjela... Na trenutke mi se stvarno gadio, ali opet... bez obzira koliko pedofilija bila tabu tema i koliko se svi mi zgražamo nad tim ljudima, on je "samo" bio zaljubljen. Da, bolesno je biti zaljubljen u dvanaestogodišnju djevojčicu, ali on i kad je htio, nije mogao protiv toga. Onaj dio kada opisuje svoju ljubav prema Annabel... ne znam je li on u tom trenutku traži neko opravdanje za svoje misli i postupke. Ako da, meni to baš nije bilo nešto uvjerljivo. No evo jedan citat o Humbertu koji sam izdvojila dok sam čitala: A ipak je Loliti bilo svega dvanaest godina i, ma što ja mislio o okolini i dobu (čak i vodeći računa o razuzdanosti američke djece školskog uzrasta), činilo mi se da se ta obijesna dječurlija počinje igrati bluda ipak kasnije, i u drugoj okolini. Stoga je (da nastavim nit svojih razmatranja) moralist u meni zaobilazio problem povodeći se za konvencionalnim shvaćanjem o tome kakve su dvanaestogodišnje djevojčice. Dječji psihijatar u mein (šarlatan, kao što i jest većina njih, ali to sad nije važno) prežvakavao je neofrojdovski gulaš i zamišljao sanjarsku i zanesenu Lolitu u "latentnoj" fazi djevičanstva. I, napokon, pohotljivac u meni (veliko i ludo čudovište) ne bi ništa imao protiv stanovite poročnosti kod svoje žrtve. Baš zbog ove riječi "pohotljivac", kako sam sebe naziva, čini se da je bio svjestan svega - koliko je to što radi (i misli!) grozno, a ta žudnja na kraju je ipak bila jača od svega. I još jedan citat: Ali, ako sam mogao da ne mislim na Trappa kao što nisam mislio ni na svoje nedavne grčeve na travi u Championu, nikako nisam mogao izići na kraj s jednom drugom mukom - što sam znao da mi je Lolita tako blizu, a opet tako užasno nedohvatna, i da je toliko volim, da je toliko volim baš uoči nove ere, kad je ona, prema mojim vračarskim proračunima, trebala prestati biti nimfica, prestati me mučiti... Dakle, kao što sam već rekla, mislim da je on nju stvarno volio. U nekim dijelovima govori o njoj s toliko nježnosti da to ne može biti samo pohota i strast. E sad, naravno, dolazi i Lolita, kao ne baš nevina djevojčica, koja je znala kako iskoristiti Humberta i koja je na kraju onako tužno završila, trudna sa 17 godina... |
Philippa Gregory - Druga sestra Boleyn
- 14:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 „Druga sestra Boleyn“ privukla me je prije svega zato što me zanima razdoblje vladavine Henrika VIII, no dugo sam odgađala čitanje jer mi se prva knjiga Philippe Gregory koju sam čitala („Bijela kraljica“) nije nešto posebno svidjela. I ova je knjiga pisana u prvom licu jednine i ostavila je na mene vrlo sličan dojam, s tim što i dalje nisam izgubila zanimanje za Tudore i što ću svakako pogledati film Justina Chadwicka snimljen prema romanu.  Dakle, povijesna fikcija ispričana u 1. licu jednine, a pripovjedačica je „druga sestra Boleyn“, Mary. Da je ona malo bolje oblikovani lik, vjerojatno bi mi se i roman više svidio. Nisam uopće osjetila to što joj se događalo jer nije dobro izražavala osjećaje. Očekivala sam više ljutnje, ljubomore i borbe. Dobro, možda su bila takva vremena, možda je ona stvarno morala učiniti sve za obitelj, a sebe i svoje osjećaje staviti na zadnje mjesto, ali kada se već u romanu inzistira na tome da je Mary bila drukčija od Anne i Georgea, onda je to trebalo bolje izraziti. Ovako se čini da je jedino što ju razlikuje od sestre i brata to što se udala bez konzultacije s obitelji, što se udala jer je bila zaljubljena i to što je voljela svoju djecu, pa čak i žensku. S druge strane, ovo je roman o dvije vrlo snažne žene koje će učiniti sve da dobiju ono što žele. Mary – da dobije muža kojeg voli i da može biti sa svojom djecom; Anne – da bude kraljica, savršena i da joj se svi klanjaju i laskaju joj. Anne je ambicija ubila, no drago mi je da se o tome ne govori u romanu jer je to ipak Maryna priča. Tu povijesnu činjenicu svi znaju, a roman nam govori o tome kako je došlo do toga, naravno, uz maštu Philippe Gregory. Nazivaju ju kraljicom povijesnog romana, ali meni je na svakom koraku nedostajalo nešto više. Valjda zato što je to ono lako štivo koje čitam između dvije „teške“ knjige. |
J. R. R. Tolkien - Gospodar prstenova: Prstenova družina
- 11:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Ne znam trebam li se bojati napisati svoje mišljenje o ovoj knjizi da me ne bi napala horda Tolkienovih fanova... no „Gospodar prstenova: Prstenova družina“ nije mi se svidio. Možda sam knjigu trebala pročitati prije, ali nikako se nisam mogla natjerati. I sada sam se jedva odlučila na to, a čitanje je skoro bilo mučenje – petstotinjak stranica čitala sam skoro tri mjeseca! Valjda epska fantastika nije za mene. Više uživam u knjigama s razvijenim likovima, nego s razvijenim događajima uz stotine likova i mjesta radnje. Još sam prije toga pročitala i „Hobita“ kako bih bila spremna za čitanje ove trilogije. „Hobit“ je još bio nekako dječje razigran, no „Gospodar“ je isključivo za obožavatelje. Ja to nisam, a kako se čini, neću niti postati. Krenula sam s čitanjem zato što tu knjigu smatram dijelom opće kulture, a još više zato što ću jednoga dana možda biti profesorica hrvatskog jezika i književnosti i možda baš naiđem na neko dijete koje je zaluđeno Tolkienom pa mi se učinilo zgodnim da i ja saznam nešto o njemu i budem upućena u to što je i kako pisao...  Moram priznati da me je odbilo već ono što je Tolkien napisao u Predgovoru: Što se tiče nekog dubljeg značenja ili poruke, pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktualno. Dok čitam, volim tragati za dubljim značenjem. Ne za onim „što je pisac htio reći“, već za svojim značenjem; to ne mora biti točno, to je samo ono što za mene neka knjiga znači u danom trenutku. Značenje se može mijenjati ako knjigu pročitam više puta. Ali kad me pisac ovako upozori odmah na početku da nemam što tražiti u njegovom djelu, da je to samo gola priča... Samo sam automatski čitala, bez uživanja. Htjela sam što prije doći do kraja, ali ni to nije bilo lako.  Na stranu sad moj subjektivni doživljaj, Tolkien je doista stvorio novi svijet i pregršt likova koje ljudi obožavaju već godinama. Zavidim mu na toliko razvijenoj mašti i sposobnosti osmišljavanja mitologije koja je postala poznata skoro koliko grčka ili rimska. Još samo nedostaje da se proučava u školama. No, kao što sam već rekla, do mene taj svijet nije uspio doprijeti... |
Albert Camus - Kuga
- 18:35 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 "Kuga" mi se jako svidjela :) Ako mi je „Stranac“ u top 5 najboljih knjiga, onda mogu „Kugu“ smjestiti u top 10 :) Valjda profesionalna deformacija, ali u romanu sam prvo zapazila formu. Naime, bilo mi je čudno što u nekoliko navrata pripovjedač o sebi govori u 3. licu jednine, a na jednom mjestu čak u 1. licu množine. Na kraju mi je postalo jasno zašto se Camus poigrao na taj način – pripovjedač je zapravo jedan od likova, doktor Rieux: Ova se kronika približava kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna da je njen pisac. Kronika je druga stvar koja me je zaokupila. Kronika bi trebala biti tekst u kojem se bilježe događaji po slijedu u vremenu, i tako zaista jest u romanu, no kopkalo me to što već prva rečenica narušava pravilo da se u kronikama bilježe točni datumi ili godine: Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Ako se dobro sjećam, u romanu se dalje uopće ne spominju godine, a dan i mjesec samo nekoliko puta. Radnja traje oko godinu dana, a prolaznost vremena mjeri se izmjenom godišnjih doba. A sada da krenem sa sadržajem. Kugu sam shvatila kao alegoriju rata, prvo zbog nagovještaja radnje u godinama Drugog svjetskog rata, a zatim i zbog samih likova i radnje pa i citata Daniela Defoea koji je poslužio kao moto romana: Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati, ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.  Doktor Rieux jedan je od onih dobrica koji će svima pomoći. On smatra da je njegova dužnost pomoći gradu (ili zajednici). O njemu ne saznajemo puno – žena mu je neposredno prije zatvaranja grada otišla na liječenje pa živi s majkom. Kuga i borba za život zbližila ga je s nekolicinom ljudi, a on je čitavo vrijeme predan svome zvanju. Ujedno je i pripovjedač pa sve što smo saznali, saznali smo kroz njegovu priču, gledano njegovim očima, ali objektivno, bez uplitanja nekih snažnijih osjećaja. Još se jedan lik upliće kao pripovjedač – Jean Tarrou. Njegove su bilješke ubačene u Rieuxovu kroniku u početku objektivne, a kasnije sve više dobijaju ličnu notu. On je jedan od onih koji tragično umire od kuge u vrijeme kada su ulice pune ljudi koji se raduju jer je opasnost od kuge prošla. Godinu je dana s doktorom ophodio bolesnike i uspješno odolijevao bolesti, a kada je sve završilo, nije imao vremena radovati se. Baš kao što, recimo, nakon rata ljudi stradaju od nagazne mine. Opasnost rata je prošla, ali nikada ne možeš biti dovoljno oprezan... Cottardu kao da je dobro došla kuga i stanje izoliranog grada. Njemu to koristi i čak se boji trenutka kada će sve prestati, kada će se vratiti u normalu. Kao što švercerima i krijumčarima ne smeta rat. Isusovac Paneloux mijenja svoja stajališta i zato je zanimljiv. U početku poziva narod da padne na koljena – previše su griješili pa ih Bog kažnjava kugom i oni tu ne mogu ništa, trebaju se samo prepustiti smrti. No kada svjedoči mukama dječačića oboljelog od kuge, koji na kraju i umire, i kada mu Rieux govori da je to dijete bilo nevino i da nije zaslužilo takvu smrt. Paneloux nakon toga u svojoj propovijedi govori da su putevi božji nedokučivi, a vjernik mora voljeti i ono što ne razumije. I sam je ubrzo umro... I u ratu se ljudi uvijek nekako okreću Bogu. Kada im sve nade potonu, kad misle da nema izlaza, dozivaju Boga. No ako je Bog iz nekog razloga poslao rat kao kaznu nekom narodu, zašto se onda ljudi brane? Ako su to zaslužili, zašto se ne prepuste i umru, nego se svim snagama bore za svoj život? Novinar (kao ratni izvjestitelj) Rambert slučajno se našao u Oranu baš u vrijeme kada je zavladala kuga i kada je grad zatvoren pa je morao ostati u nepoznatome, a čitavo je vrijeme žudio za ženom koju voli. Planira bijeg, stalno o tome razmišlja, no onda odustaje jer ga počinje biti stid. Rieux i Tarrou mu govore da nije sramota kada netko više voli sreću, na što će Rambert reći: Da, no čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on.  Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme, no savjest mu ipak nije dozvolila da ostavi sve te ljude u mukama i patnji, a on da samo tako ode u bude sretan. Grand mi je nekako ostao misteriozan. Umjetnik koji traga za ljepotom stvarajući stotine verzija jedne rečenice u vrijeme nesreće. Onaj koji ne dopušta da ga dotakne sva ta bijeda u kojoj se našao. Piše, kako bi bar na trenutak pobjegao. Isto kao i u ratu: Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života, jest pamćenje i spoznavanje. I povijest se ponavlja: Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu. Ono što mi je bilo zanimljivo – pronašla sam u dvije rečenice Camusovog „Stranca“: Usred živahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno uhićenje koje da je u Alžiru uzvitlalo dosta prašine. Radilo se o mladome trgovačkom činovniku koji je na plaži ubio nekog Arapina. Kako je samo majstorski jednostavno uklopio dio svoga stvaralaštva u novi roman! I za kraj još citat koji me podsjetio na Orwellovu „Životinjsku farmu“: U unutrašnjosti grada trebalo je također izolirati neke četvrti koje su bile naročito pogođene: iz njih će smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u službi nenadoknadivi. Oni koji su tu živjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvišno mučenje koje se vrši na njihov račun, a na stanovnike ostalih četvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi su pak nalazili u teškim trenucima utjehu u pomisli da su drugi još manje slobodni. „Ima sužanja koji su veći sužnji od mene“, glasila je uzrečica koja je sažimala jedinu moguću utjehu. Ovdje je riječ o slobodi, dok Orwell govori o jednakosti: „Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih“. |
