< rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us


online



Moj mail:
paix.blog@gmail.com


Volim:

Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega



MOJ STARI BLOG


VOLIM ČITATI:

Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj




He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.





FIELDS OF GOLD

You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold

Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold

I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
























































































































































Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


srijeda, 03.09.2008.

Oda vlaku

Image Hosted by ImageShack.us

Ekonomija i FER su jedini faksevi koji su odlučili skratiti praznike i tako službeno rintanje počinje 8.09 ove godine. Osjećam navalu depresije.

Moj obujam tjednih migracija se povećao. Sad ću morati uskladiti vrijeme između faksa, dečka i roditelja i još će mi k tome putovanje do faksa oduzimati 2 sata dnevno.
Dan ima 24 sati. Ja trebam dvostruko više….

Ali vratimo se na putovanje. Kad putujete vlakom morate se naviknuti na onaj miris ustajalog zraka i neopranih tapeciranih sjedala na kojima se već godinama (ako ne i desetljećima) sakuplja i suši znoj, prolivena pića, mrlje od hrane… Isto tako se može reći i za zavjese (ako ih ima). Kad ih odlučite navući preko prozora morate se pripremiti na ogromnu navalu prašine.

Zatim slijede ljudi. Ako imate nesreću vraćati se kući onim radničkim vlakovima kojima ljudi putuju s posla, naiđete na bauštelce s mirisom gemišta kojeg su popili prije sjedanja na vlak, kumice s placa koje tegle torbe, a tu i tamo naiđete na tajnice, prodavačice, komercijalistice sa mirisom blagog parfema, u vestama i sa novinama u rukama koji žure doma kuhati ručak. Te su mi najdraže jer je s njima najnezahtjevnije putovati i mogu se posvetiti čitanju novina ili udžbenika.
No, nažalost, nije uvijek tako. Obično naiđem na ljude koji imaju očajničku želju razgovarati o bilo čemu. Ili pak naiđem na sredovječne muškarce koji mi se upucavaju. Jedan od njih je stanoviti vozač ''Miljenko'' (ime izmišljeno jer sam zaboravila pravo) koji svaki puta u vlaku (već godinu dana) redovito izvadi prastaru bilježnicu sa engleskim riječima (vjerojatno prepisano iz dječjeg slikovnog rječnika) i pohvali se kako uči engleski makar je već 6 mjeseci koliko ga viđam u vlaku uvijek na drugoj stranici. Bilo je tu i muškaraca koji su htjeli razgovarati o temama za koje bi trebalo naznačiti da nisu za mlađe od 18 godina. Jednom sam naišla na dobrodušnog pijanca koji mi je stalno htio ljubiti ruke. Zatim žena iz Hercegovine u posjetu rođacima koja mi je ispričala cijelu obiteljsku povijest. Možda bih trebala spomenuti i muškarca kojeg sam srela samo jednom, pričala s njim i danima poslije sam bila uvjerena kao da sam nešto propustila, kao da nije smio otići. Ah, to samo ljubavni filmovi govore iz mene. :-)
Uglavnom, koliko god se ja zadubila u neko štivo i stavila mp3 player u uši, ipak sam ljudski magnet. Jedini puta kada mi to nimalo ne smeta jest kada mi priđu djeca. S njima sam odmah na ''ti''.

Neću ni spominjati gotovo redovito kašnjenje vlakova nakon kojeg slijedi sat vremena živciranja i brige hoću li stići na predavanje i hoće li mi tramvaj odmah doći.
Doista, HŽ-u nije lako. Toliko gnjevnih ''mušterija'' nemaju ni javni wc-i.

Sve u svemu, još jedna sezona Pustolovina na vlaku počinje. Izvještaji tek slijede…
.

  • 03.09.2008. ,19:22 || komentari (35) || isprintaj || ^
  • ponedjeljak, 18.08.2008.

    Kriminalni rezime (ne moj) ljeta

    Image Hosted by ImageShack.us

    Ja sam među onima koji ove godine nisu ni umočili noge u moru. Zato, umjesto šetnje uz more, večeri provodim sjedeći ispred kuće i brbljajući s obitelji, prijateljima i sl ili pak čitajući sve moguće novine, pa su me neke stvari zaintrigirale i razočarale.

    Prvo, svake večeri promatram klince kako se igraju u obližnjem parku i na parkiralištu.
    Znate da svako malo u novinama ili na vijestima čujemo/čitamo kako je opet neko dijete poginulo na cesti. I uvijek je ista priča: ''jadno dijete, gad od vozača''. Ali ovog ljeta sve više počinjem sumnjati da su takve priče uvijek istinite.
    Sjedim ispred kući i gledam skupinu klinaca od 10- 16 godina. A znate današnje klince. Svi žele biti cool, pravi se važni i frajeri. I tako oni sjedaju na svoje bicikle, brzine stave na maksimum i onda se zalete s ciljem da se okrenu na šljunku usred raskrižja pod čim većom brzinom i sa čim više škripanja guma, a da ne padnu s bicikla.
    I što ako tad naiđe auto? Samo se odjednom stvore. Projure preko ceste i divljački se okrenu. I tko će biti kriv ako neki vozač usmrti ili ozlijedi jedno od njih? Vozač, naravno. Nitko neće ni pomisliti na to da se neki mali 13- godišnji frajerko želi pokazati nadmoćnim i važnim i da je on kriv. Svi će upirati prstom u vozača i onda će ga u novinama linčovati.
    Pišem to jer taj vozač može biti moj brat, moj dečko ili prijatelj/ica za koje znam koliko ozbiljno shvaćaju vožnju, ali ipak bi bili nemoćni da netko izleti pred njih u najvećoj brzini i to na nepreglednom raskrižju. Da, to su djeca, ali i ona moraju imati neku dozu odgovornosti.



    Druga stvar koja me razočarala je ona lakrdija protiv kapetana Krste Laptala. Ja osobno vjerujem da je čovjek nevin i podržavam ga, ali neću sad tu braniti njegovu nevinost. Ono što me šokiralo je ona njegova drakonska kazna od 14 godina zatvora. Čovjek koji nije ni bio u dodiru s drogom (čak i da je znao za nju) dobije 14 godina zatvora, a ubojice i silovatelji manje. Dakle, oni koji svjesno i vlastoručno ubiju i siluju dobe uvjetne kazne ili kazne od max 10-ak godina, a on dobije 14. Je li ubio nekoga, naudio nekome? Ne. Čak i da narkomanu da direktno drogu u ruke, nije ga on ubio ili prisilio da je uzme i ubrizga si je. Ljudi govore kako dileri i šverceri drogom ''ubijaju njihovu djecu''. Ne, ne… oni se ubijaju sami, sami je plaćaju, sami je koriste i sami stvaraju ovisnost. Ovi drugi to samo iskoriste na način protivan zakonu države i Boga. Ne branim ja njih. Naprotiv. Zaslužuju zatvor i kazne. Ali ako oni gori od njih dobiju manje kazne, onda nešto stvarno nije u redu.

    .

  • 18.08.2008. ,11:39 || komentari (19) || isprintaj || ^
  • subota, 02.08.2008.

    O Čokoladi, putnicima i potrazi za mirom

    Image Hosted by ImageShack.us

    Jeste li čitali (ili gledali) Čokoladu? Mislim da se nikad nisam s nikim toliko poistovijetila kao s glavnim likom, Vianne Rocher. Ona stalno ima nagon za bijegom. I stalno se seli, bježi, napušta mjesta makar svaki puta želi ostati. I čim osjeti sjeverni vjetar, Vianne se pakira i odlazi.

    Imam osjećaj da sam i ja slična. Cijeli život negdje putujem i nigdje se ne mogu smiriti. Kad sam bila mala, selila sam se od jedne bake do druge kad su moji roditelji radili. Zatim sam se s njima preselila u drugi grad. Kad sam upisala faks, preselila sam se u Zagreb i bila sam uvjerena da mi je tu suđeno živjeti. Možda i jest. Ali dogodilo se nešto neplanirano- ljubav. I zbog nje sam napustila Zagreb i vratila se natrag doma. Sad malo živim doma, malo kod svog dragog i u međuvremenu putujem na faks.

    Omnia mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Torba mi je stalno puna životnih potrepština (kozmetička torbica, neki odjevni predmet, moja privatna ljekarna s analgeticima, vitaminima i sl, ) jer sam stalno negdje drugdje.
    I makar se čini da je to uzbudljivo, nije. Još tragam za mjestom gdje ću moći ostati. Mjesto koje će biti samo moje. Mjesto na kojem ću moći raditi što god želim. Dom koji ću JA stvoriti.
    I mislim da ga nikad neću imati. Moj dragi je već sve isplanirao. Ima kuću. Kuću za koju ja mislim da je ukleta jer je toliko nesretnih života vezano za nju. Nju treba urediti i tamo živjeti.
    Ali to je mjesto koje ja ne volim, u okolini koju ne volim. I to je mjesto od kojeg želim pobjeći i više se nikad tamo vratiti.
    I ja tu ništa ne mogu. Ne mogu samo dati petama vjetra kao Vianne. Ja sam prisliljena da ostanem. Jer ja, za razliku od Vianne, volim nekoga tko nije ''putnik za boljim'' poput mene.

    Ali opet, u pitanju je i moja kompleksna ličnost. I mrzim to. Mrzim što se uvijek moram boriti protiv nečeg ili za nešto. Osjećam se kao don Quijote s vjetrenjačama jer uvijek izgubim ili se borim protiv nečega jačeg od mene. Nikako se ne mogu zadovoljiti jer želim uhvatiti onaj osjećaj smirenosti.

    Voljela bih da jednom mogu smireno sjesti, bez osjećaja tjeskobe i reći ''Dobro sam. Tu pripadam. Tu mirno dišem''. I uhvati me panika kad pomislim da to možda nikad neću biti sposobna reći.
    .

  • 02.08.2008. ,21:13 || komentari (17) || isprintaj || ^
  • nedjelja, 27.07.2008.

    Htjeli, ne htjeli... Ja se vratila

    Image Hosted by ImageShack.us

    Nakon sto sam iz džepa uspjela iskopati 49 kn i pročitala knjigu Na kraju duge (koja je napisana u formi pisma i e-mailova), shvatila sam koliko mi je nedostajalo pisanje.
    Zato me evo natrag. I to na duže vrijeme.

    Zasad će Paix maknuti iz ruka Čarli, gumene rukavice, kuhaču i sl. opet se primiti pisanja.
    Nekako sam zapostavila sve prijatelje i žao mi je zbog toga. Postala sam očajna kućanica, a zaboravila sam da imam tek 21 godinu i da bih trebala uživati u životu. Zato, evo me natrag.
    Nadam se da me niste zaboravili. :-)


    Što se promijenilo u zadnje vrijeme?
    Moji živci. Slabiji su. Primijetila sam da više nemam onaj mir koji sam prije znala koliko- toliko održavati. Postanem ljuta i bijesna i onda to ne smijem pokazivati, pa ludim i sl.

    Moja veza. Makar smo tek (jedva) godinu dana u vezi, veza mi je došla na status penzionerskog braka. Ako želim ići van, dva tjedna ga moram moljakati, onda tjedan dana provjeravati hoće li biti slobodan, onda očekivati da nešto iskrsne ili da ćemo taman tad biti švorc itd. itd. Shvatila sam da je jedan od krivaca činjenica da sam se praktički doselila k njemu. Neki dan sam odbila provesti dan kod njega doma i drugi dan je došao po mene cvileći kako mu falim i ostatak dana je bio homo romantikus. Hehe. Moram to češće ponoviti.

    Moj laptop. Sve je krepalo. Sve mi se izbrisalo. Sad sam dobila nove Windowse. I prazne hard diskove….

    Moja načitanost. Konačno sam se opet učlanila u knjižnicu i ’kulturiram se’. Otkrila sam genijalnu francusko- kinesku autoricu, Shan Sa.



    Što je ostalo isto?

    Moj faks. I dalje sam tamo. I dalje ga mrzim. Upisala sam novu godinu, rješavam ispite.

    Moje provokacije. I ljubav.. Tu smo se Dragi i ja ustalili. To nam je jedini ''začin'' u vezi. Provociramo jedno drugo, smijemo se i volimo. :-)


    Što je novog kod vas? Tko se oženio, ispisao s faksa, rodio, kupio nove cipele?

    .

  • 27.07.2008. ,14:51 || komentari (16) || isprintaj || ^
  • subota, 15.03.2008.

    NE- ĆU, NE ŽELIM, ODBIJAM. I to je sve što ću reći o tome

    Image Hosted by ImageShack.us

    Danas sam odlučila pisati o jednom mom problemu. Problemu s autoritetom.

    Stvar je u tome da ja ne plešem onako kako drugi sviraju. Čim mi netko nešto naredi ili traži od mene da napravim ono što ne želim, odmah dobijem poriv za otporom. Ne volim kad mi ljudi govore ono što moram raditi osobito ako to sama znam ili pak ako to jednostavno ne želim.

    A sad zamislite situaciju kad je osoba poput mene stjerana u kut i mora raditi što joj drugi govore radi ''mira u kući''.
    I sad se ja osjećam kao neki afrički rob u Brazilu tijekom 19. stoljeća i kipim iznutra.

    Jednom sam bila prestrašeno dijete utučeno pubertetom koje je šutjelo, bilo poslušno i bez samopouzdanja. Ali odrasla sam i danas sa gotovo 21 godinu ne dam nikome da me je** (oprostite na izrazu). Možda se i bojim da ću se vratiti na staro ako se ne pobunim svaki puta kad me netko hoce ''pokoriti''. Branim se ironijom, sarkazmom ili cinizmom, ne vičem (iako bi to možda bilo bolje). Ne dam se nikome, ne želim biti podložna i poslušna. Imam toliku želju za slobodom da samo želim popeti se na vrh neke planine i vikati.
    Ali ne mogu. I to moje pokušavanje da sve progutam me toliko psihički i fizički iscrpljuje da na kraju dana već samo sjedim i buljim u prazno.

    Ali ne pišem to ovdje samo da se izjadam nego molim Vas, blogere, za savjet. Kako se kontrolirati? Kako stisnuti zube, a da me to ne izjede iznutra?


    P.S. Kupnja vreće za boksanje mi nije bas praktično. ;-.)


    EDIT: Moram napomenuti da ovdje nije rijec o roditeljima/nadređenima i sl. Riječ je o ljudima koje ne poštujem previše, koji nemaju pravo davati mi naredbe i koji su većinom zadrti i u krivu. Ali ti su ljudi važni onima koje ja volim i nemam izbora.

  • 15.03.2008. ,21:50 || komentari (39) || isprintaj || ^
  • utorak, 26.02.2008.

    ''Paix''

    Image Hosted by ImageShack.us

    ''Paix'' na francunskom znači mir. Nisam odabrala to ime jer me karakterizira. Odabrala sam ga jer takva želim biti.

    Imam osjećaj da me nemir prati cijeli život. Nigdje se ne mogu smiriti. Gdje god bila, s kim god bila, nešto me odvlači od smirenosti za kojom toliko težim.

    Putnik sam cijeli svoj život. Kad sam bila malena gotovo svakodnevno bih putovala od jedne bake do druge. Sad kad sam na fakultetu putujem na tri različite destinacije.
    Mislim da me to polako sustiglo...
    Malo spavam, nezdravo se hranim, uvijek sam na putu, kronično sam iscrpljena..

    Svakodnevno se pokušavam sjetiti kamo idem idući dan da znam koje stvari sa sobom ponijeti. I na kojem god mjestu bila... ne ispunjava me.
    Kad sam u Zagrebu... umirem na dosadnim predavanjima na fakultetu kojeg prezirem.
    Kad sam doma... žao mi je sto nisam s Njim i brojim sate do trena kad ćemo se vidjeti.
    Kad sam s Njim.... rijetko smo sami i nema tog osjećaja zadovoljstva i mira za kojim čeznem. Osjećam se kao divlja životinja dobrovoljno zatvorena u kavez samo da ne izgubi Onog Pravog.

    Nije tako crno... nađem ja neko zadovoljstvo, dobijem trenutke prolazne sreće, uživam u par sati bez obaveza ali sve to tako brzo prođe... prebrzo.


    Vjerujem u bolju budućnost, znam da postoji i da će doći. Ali ponekad ubija činjenica što ne znam odgovor na pitanje ''kad''.
    Danas mi je netko rekao ''Neću ništa planirati tako da se ne razočaram''. NE , NE i NE. Ja moram planirati, to mi daje nadu. Vjerujem da ako se dobro potrudimo, možemo ispuniti svoje snove. Ja svoje još ne mogu realizirati, ali doći će dan kad ću moći.
    Dotad ću strpljivo čekati. Moram. A usput ću vježbati svoje strpljenje i svoje živce.
    .

  • 26.02.2008. ,17:23 || komentari (27) || isprintaj || ^
  • subota, 29.12.2007.

    Pogled unatrag iliti Kakva je bila 2007

    Image Hosted by ImageShack.us

    Prije svega, sretan Božić sa veeelikim zakašnjenjem. Ovaj ću Božić pamtiti i definitivno zaslužuje titulu najboljeg Božića svih vremena. Uživala sam, odmarala, ali i kuhala, prala i uređivala… no sve je bilo savršeno. Čak sam i nakon par godina doživjela bijeli Božić što sam proslavila sanjkanjem sa Dragim.

    Za nekoliko dana završava 2007. godina. A to je idealno vrijeme za retrospekciju i kratak pregled svih najboljih i najgorih stvari koje su utjecala na moj život.

    TOP 5 NAJBOLJIH:
    1. Pronalazak ljubavi svog života. (Napokon.)
    2. Upis druge godine fakulteta.
    3. Porast mog samopouzdanja (zahvaljujuću utjecaju stavke broj 1) taman kad sam ga opet počela gubiti.
    4. Savršen raspored predavanja u 3. semestru koji mi daje puuuno slobodnog vremena.
    5. Pronalazak načina da zaradim neki sitniš.

    TOP 5 NAJGORIH:
    1. Nekoliko (bespotrebno) mučnih mjeseci u vezi koja je trebala i prije završiti. (My bad)
    2. Shvatila sam koliko ću se stvari morati odreći zbog prave ljubavi. (Ali vrijedno je toga.)
    3. Prijenos jednog (gadnog) ispita u drugu godinu.
    4. Razočaranje u neke meni bliske ljude.
    5. Tragedija na Kornatima koja me pogodila kao da su meni bliske osobe bile tamo.


    Gledajući horoskopske aspekte: LJUBAV- odlično (barem u drugom dijelu godine), ZDRAVLJE- dobro, FAKS/POSAO- gura se.


    To je to za mene. To je bila godina. Godina u kojoj sam napunila 20 godina i godina kada su mi se nekim čudom posložile sve kockice u životu.
    Gdje ću biti na ulazu u 2008.? Na dosadnom mjestu, slušajući katastrofalnu glazbu, biti u nezanimljivom društvu , gledati mog Dragog kako radi umjesto da sjedi kraj mene, ALI, obećao mi je da će mi ukrasti novogodišnji poljubac makar morao dati otkaz. :-)

    Kakva je vama bila 2007? Što biste promijenili, a što ne?

    Sretna 2008. dragi moji. Čitamo se slijedeće godine.

  • 29.12.2007. ,19:20 || komentari (37) || isprintaj || ^
  • nedjelja, 09.12.2007.

    Oda Kavi

    Image Hosted by ImageShack.us

    Kava- gust crn napitak koja probudi svaku stanicu u vašem tijelu.
    Kava- sastojak bez kojeg ne bih preživjela poslijednjih par mjeseci koliko se nisam naspavala.
    Kava- napitak koji je spojio mene i Njega.
    Kava (sa automata)- prva stvar po koju idem kad dođem na faks.
    Kava s dragim- vrhunac mog dana (on čita naš loš ljubavni horoskop i tvrdi kako ćemo mu mi prkositi, a ja se smješkam, kimam glavom i nagnem se da ga poljubim)
    Kava s mamom- savršena prilika za trač partiju, njezino gnjavljenje oko mog faksa i prevelik interes oko mog dragog.
    Kava s frendicom- savršeno vrijeme da pustim mozak na pašu i slušam je samo sa pola uha.
    Kava (Nescafe) za van – prijeko potrebna dok s tjelesnog jurim na vlak doma.


    O da, kava je stvar koja me održava na nogama u poslijednje vrijeme.

    Najljepša je ona koju popijem s dragim, ali često se trebam pošteno namučiti da je zaradim. Kao prvo, treba nam sat i pol da se nas dvoje dignemo iz kreveta. Da, točno sat i pol. Lijeni smo, ne možemo se odlijepiti jedno od drugog i spava nam se. A ja moram na faks (ili on mora na posao). Nakon što ja dvadeseti puta spomenem da se trebamo dignuti jer hoću prije popiti kavu, uspijemo se izbaciti iz kreveta i za kavu nam ostaje… točno 7 minuta (a meni treba cca. 25- 60 min da popijem kavu). U tih 7 minuta odemo u kafić, brzo naručimo kave, popijemo ih brzinom svjetlosti i odjurimo u auto. Onda on upali glazbu i počne skakati po autu kao 5- godišnjak i oponaša Schumachera (jesam li rekla da ima 29 godina? ), a ja se s bolnom grimasom držim za želudac jer sam prenaglo popila kavu. No prođe me nakon minute jer me opet uspije nasmijati. Da, da… obožavam takva jutra i takve kave. O da….

    A s vremena na vrijeme mi se posreći, lijepo sjednemo u kafić i sat vremena polako pijuckamo kavicu gugutajući. Da. Obožavam i takve kave…


    Jedina stvar koju ne volim što se tiče kave jest turska kava. Moj je želudac ne podnosi. Prije sam je svakodnevno lijevala u žile, ali s vremenom mi je postalo mučno od nje i volim samo kavu sa kafića. Tako sam i upoznala Njega jer mi je upravo on poslužio najbolju kavu koju sam ikad pila.

    Kaže moj dragi ''Naša prva zajednička investicija će biti aparat za kavu… '' Može.

  • 09.12.2007. ,13:42 || komentari (35) || isprintaj || ^
  • subota, 17.11.2007.

    Prvi božićni post (prvi od mnogih... možda...)

    Image Hosted by ImageShack.us

    Približava se početak prosinca. Danas je čak pao i prvi snijeg. Polako osjećam onu maniju, onaj osjećaj- Božić. Ja ga OBOŽAVAM. Sad će mi ljudi reći da je Božić postao samo marketinški trik s ciljem da tržište izvuće čim više love od potrošača. ALI.. ja na to samo odmahujem glavom: ''Grinchevi jedni, nećete meni ukrasti Božić.''

    Sva zatreperim već kod prve pojave božićnih ukrasa na ulicama. Prekjučer sam stavila prvu božićnu pjesmu u mp3 player- David Bowie & Bing Crosby - Little Drummer Boy. Ekastaza. Takav je osjećaj hodati ulicom slušajući tu pjesmu.

    Što volim u kod ovog doba u godini:
    Već spomenute božićne ukrase, snijeg i božićne lampice, ukrašavanje drvca, kupovanje poklona (obožavam to i vec sam smislila što ću kome kupiti).
    Volim posebno izdanje Milke s cimetom i Kraševih kolačića s cimetom.
    Volim čaj s blagdanskim okusima (jabuka, cimet, rum).
    Volim što su tad praznici (čak i za nas studente).
    Volim što je prije Božića sv. Nikola i uživam kad pomislim na reakciju svog malog nećaka kad vidi što je našao u čizmici.
    Volim što je tad i njegov prvi rođendan.
    Volim paliti svijeće na adventskom vjenčiću.
    Volim s obitelji po snijegu gaziti na ponoćku i naguravati se sa mlađim bratom (koji je doduše sad dvostruko viši i jači od mene).
    Volim što ću dio blagdana provesti s dragim.


    I znate što?
    Možda Božić jest postao komercijalni blagdan, ali mene usrećuje i nemam osjećaj da je to nešto umjetno. Da, Djeda Mraza je izmislila Coca-Cola, tvornice hranom nas zanimljivim božićnim reklamama tjeraju da kupujemo njihove proizvode… i svjesna sam ja svega toga. Ali ja pritom uživam i zato se ne osjećam oštećenom ili žrtvom marketinga. Štedim novac i onda ga potrošim na druge, a i sebi priuštim poneku sitnicu. Taj mjesec dana mi je najbolji dio godine i ne dopuštam da mi itko s*** po božićnom duhu. Ja ga dobijem već krajem studenog i do kraja godine sam u oblacima.

    Sad se ispričavam, idem tražiti božićni wallpaper…. A onda možda pošeljm prijeteće pismo HTV-u, RTL-u i Novi i pitam ih hoće li prikazati Božićnu priču s Jamesom Stewartom… Sam u Kući trilogija (?) mi već izaziva alergiju..

  • 17.11.2007. ,17:38 || komentari (21) || isprintaj || ^
  • nedjelja, 04.11.2007.

    Ona voli

    Image Hosted by ImageShack.us

    Paix već tjednima pokusava naći neku dobru temu o kojoj bi pisala, ali ne ide joj. Svako malo nađe neku zanimljivu stvar ili nešto potresno na što bi se mogla osvrnuti, ali nikako joj ne ide pretakanje na papir (u ovom slucaju Microsoft Word).

    Samo se jedna misao kreće po Paixinoj glavi- ljubav. Amore.

    Da, zaljubljena je. Friško zaljubljena, neki bi rekli. I po prvi puta u životu ona vidi kako su čudni putevi ljubavi.

    Znanstveno, ljubav je kombinacija evolucijskih procesa i biokemije. U našim tijelima postoji jedna kemikalija koju znanstvenici zovu ''ljubavna kemikalija'', a američki naziv tog čuda je phenylethylamine (PEA).

    Dakle, ljubav nije samo proizvod naše maste. Ali što god da je, Paix uživa u njoj jer zbog nje misli da može sve i ne boji se ničega. Zbog nje, ona je ponovno sretna i ovaj puta je sigurna da je to ''onaj pravi'' sa svim svojim manama i vrlinama.
    Ona voli njegovu dobrotu, nježnost, romantiku, njegove provokacije na koje se oboje smiju, voli njihove razgovore koji su tipa:
    ''Jel me voliš?
    Da.
    I bolje ti je.
    Zašto?
    Jer vozim sjekiru iza u autu
    . *smijeh*''

    Voli ležati na njemu dok gledaju filmove, voli kuhati s njim, ići u shopping s njim. Voli njihov svakodnevni život. Voli činjenicu da se već gotovo preselila k njemu i činjenicu da se on bolje slaže s njezinim roditeljima nego ona sama. Voli planirati budućnost s njim i voli što imaju iste snove. Voli kad im ljudi govore da nikad nisu vidjeli tako zaljubljen par. Voli kad se pojavi s ružom iza leđa za njihovu ''mjesečnicu''. Voli što joj se ostvarilo sve o čemu je sanjarila.

    Sve u svemu, mislim da ste shvatili, Paix voli.

    Za sve vas koji volite i koji ste voljeni… napokon znam što to znaci u svom punom smislu.
    A za sve koji misle da ne postoji intenzivna, ''filmska'', prava ljubav… morate jos puno uciti. :-)
    I savjet za vas: nikad se ne zadovoljavajte malim i onog trena kad uz ljubav povežete razočaranu rečenicu ''Zar je to to?'', znajte da ste u krivu i brže tražite dalje.



    P.S. Slobodno nastavite ljubavnu ''volim'' stafetu u komentarima. :-)


  • 04.11.2007. ,09:24 || komentari (32) || isprintaj || ^
  • << Arhiva >>

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se