ozbiljnozanimljivo?
nedjelja, 29.07.2007.
Pozitivna sloboda
Pozitivna sloboda kao ostvarenje osobnog ja podrazumijeva puno potvrđivanje jedinstvenosti pojedinca. Ljudi se rađaju jednaki, ali se rađaju i različiti. Osnova te razlike je naslijeđena spremnost, fiziološka i mentalna, sa kojom započinju život, a uz to dolazi poseban stjecaj prilika i iskustava sa kojima se susreću. Istinski razvitak osobnog ja uvijek je razvitak koji se temelji na toj posebnoj osnovi; to je organski razvitak svojstven toj osobi i samo njoj. Organski razvitak moguć je samo pod uvjetom poštivanja osobnog ja drugih osoba kao i našeg vlastitog osobnog ja. To poštovanje jedinstvenosti osobnog ja i njegovanje te jedinstvenosti jesu najdragocjenija dostignuća ljudske kulture, a baš su ta dostignuća danas u opasnosti.
Jedinstvenost osobnog ja ni na koji način ne proturiječi načelu jednakosti. Tvrdnja da su svi ljudi rođeni jednaki podrazumijeva da su im svima zajednička ista bitna ljudska svojstva, da im je zajednička osnovna sudbina ljudskih bića, da svi imaju isto neotuđivo pravo na slobodu i sreću. To znači da njihov odnos treba biti solidaran, a ne odnos gospodara i potčinjenog. Pojam jednakosti ne znači da su svi ljudi isti.
Pozitivna sloboda također podrazumjeva načelo da od tog jedinstvenog osobnog ja nema veće moći, da je čovjek središte i cilj svega života; da je razvitak i ostvarivanje čovjekove individualnosti cilj koji se ne može podrediti ciljevima čije se dostojanstvo smatra većim.
Reći da se čovjek ne treba povinovati bilo čemu što je iznad njega ne znači poreći dostojanstvo ideala.
Moramo uočiti razliku između istinskih i lažnih ideala, koja je bitna, upravo kao i razlika između istine i laži. Svim istinskim idealima zajedničko je jedno: oni izražavaju želju za nečim što nije ostvareno ali je poželjno radi razvitka i sreće pojedinca.
Definicija istinskog ideala jest cilj koji potpomaže razvitak, slobodu i sreću osobnog ja, a definicija lažnih ideala jest prinudni i iracionalni ciljevi koji su subjektivno privlačni doživljaji ali koji su stvarno štetni po život. Iz ovoga slijedi da istinski ideal nije neka skrivena sila iznad pojedinca, već jasan izraz krajnjeg potvrđivanja osobnog ja. Svaki ideal koji je protivan ovom potvrđivanju dokazuje da nije ideal već patološki cilj.
četvrtak, 26.07.2007.
Spontana aktivnost i sloboda
Zašto spontana aktivnost rješava problem slobode?
Negativna sloboda pravi od pojedinca izdvojeno biće, čiji je odnos prema svijetu dalek i nepovjerljiv, a čije osobno ja slabo i neprestano ugroženo. Spontana aktivnost je jedan način na koji čovjek može savladati strah od usamljenosti ne žrtvujući pri tom integritet svoga osobnog ja; jer se spontanom ostvarivanju svojega osobnog ja čovjek ponovo sjedinjuje sa svijetom – sa ljudima, prirodom i sa samim sobom.
Ljubav je glavna sastavnica te spontanosti; ne ljubav kao iščezavanje osobnog ja u drugoj osobi, niti ljubav kao posjedovanje druge osobe, već ljubav kao spontano potvrđivanje drugih, kao sjedinjavanje pojedinca sa drugima na temelju očuvanja pojedinačnog ja.
Druga sastavnica je rad; ne rad kao prinudna aktivnost radi izbjegavanja usamljenosti, niti rad kao odnos prema prirodi, koji je djelomično gospodarenje njome a djelomično obožavanje proizvoda ljudskih ruku i robovanje njima, već rad kao stvaranje, pri kojem se čovjek sjedinjuje s prirodom u stvaralačkom činu.
Što vrijedi za ljubav i rad, vrijedi i za svaku spontanu radnju, bila ona ostvarivanje čulnog zadovoljstva ili sudjelovanje u političkom životu zajednice. Ona potvrđuje individualnost osobnog ja a u isto vrijeme ga sjedinjuje s čovjekom i prirodom.
Pri svakoj spontanoj aktivnosti pojedinac prihvaća svijet. Njegovo pojedinačno ja ostaje netaknuto i ono postaje jače i čvršće. Osobno ja je onoliko snažno koliko je aktivno.
To u suštini znači da je važna aktivnost kao takva, da je važan proces, a ne rezultat. U našoj kulturu naglasak je upravo na obrnutom. Mi proizvodimo ne radi konkretnog zadovoljenja već u apstraktnu svrhu prodaje robe; osjećamo da kupovanjem možemo doći do svega materijalnog i nematerijalnog i tako prisvajamo stvari bez ikakvog osobnog stvaralačkog napora. Tako naglasak prelazi sa zadovoljenja stvaralačke aktivnosti na vrijednost gotovih proizvoda. Time čovjek propušta jedino zadovoljenje koje mu može pružiti stvarnu sreću – doživljaj aktivnosti u datom trenutku – pa juri za utvarom koja ga razočarava čim povjeruje da ju je uhvatio – za varljivom srećom koja se naziva uspjehom.
Ako pojedinac svojom spontanom aktivnošću ostvari svoje osobno ja, te tako dođe u vezu sa svijetom, on više nije izdvojeni atom, on i svijet postaju dio jedne strukturalizirane cjeline; on ima svoje zakonito mjesto, a time nestaje njegova sumnja u sebe i u značenje života. Ta sumnja je potekla iz njegove podvojenosti i iz ometanja života; sumnje nestaje kad on bude u stanju da živi spontano, a ne prinudno ni automatski. On je svjestan sebe kao pojedinca koji je aktivan i koji stvara, te shvaća da život ima samo jedno značenje: sam čin življenja.
nedjelja, 22.07.2007.
Glad za životom i spontanost
Moderni čovjek je gladan života. Budući da kao automat ne može iskusiti život u smislu spontane aktivnosti, on nju zamjenjuje raznovrsnim uzbuđenjima i nadražajima: nadražajima koje mu pružaju pijančenje, sportovi, proživljavanje uzbuđenja fiktivnih likova na filmskom ili TV ekranu itd.
Moderni čovjek se oslobodio vanjskih spona koje su ga u prošlosti spriječavale da misli i radi onako kako nađe za shodno, ali on bi doista bio slobodan kada bi postupao prema vlastitoj volji kada bi znao što želi, misli i osjeća. Ali on to ne zna. On se poistovjećuje s anonimnim autoritetima i usvaja osobno ja koje nije njegovo. Usprkos vanjskom optimizmu i inicijativi, moderni čovjek je obuzet dubokim osjećanjem nemoći, zbog kojega netremice kao da je paraliziran, gleda nastupajuće katastrofe.
Postoji li pozitivna sloboda, u kojoj pojedinac može živjeti kao nezavisno osobno ja, da nije izdvojen (uplašen u svojoj usamljenosti), već sjedinjen sa svijetom, s drugim ljudima i s prirodom?
Procesom porasta slobode, čovjek bi morao biti slobodan a da ipak nije usamljen, kritičan a ipak neispunjen sumnjama, nezavisan a ipak dio čovječanstva. Tu slobodu čovjek može postići ostvarenjem svojega osobnog ja, tako što će on biti on.
Pozitivna sloboda sastoji se u spontanoj aktivnosti cjelokupne integrirane ličnosti.
Spontana aktivnost nije prinudna aktivnost, na koju pojedinca prisiljavaju njegova izdvojenost i nemoć; to nije aktivnost automata, koja predstavlja nekritičko usvajanje izvana sugeriranih obrazaca. Spontana aktivnost je slobodna aktivnost osobnog ja (doslovce znači: po slobodnoj volji). Spontana aktivnost mora imati svojstvo stvaralačke aktivnosti koje može djelovati u nečijim emocionalnim, intelektualnim i čulnim doživljajima, kao i u nečijoj volji. Premisa ove spontanosti je prihvaćanje cjelokupne ličnosti i odstranjivanje rascjepa između «razuma» i «prirode» jer spontana djelatnost je moguća samo ako čovjek ne potiskuje bitne dijelove svojega osobnog ja, samo ako sebe shvaća i samo ako su različite sfere njegova života suštinski integrirane.
Spontanost se relativno rijetko javlja u našoj kulturi, mi smo je potpuno lišeni. Znamo za pojedince, koji su – ili koji su bili – spontani, čije su mišljenje, osjećanje ili aktivnost bili izraz njihovog osobnog ja, a ne kakvog automata. Ti pojedinci su nam većinom poznati kao umjetnici. Kada bi to bila definicija umjetnika, tada bi se i neki filozofi i znanstvenici mogli nazivati umjetnicima.
U djece nalazimo još jedan primjer spontanosti. Ona posjeduju sposobnost da osjećaju i misle ono što je doista njihovo; ta spontanost se ispoljava u onome što misle i govore, u osjećajima koja se izražavaju na njihovim licima. Ako se zapitamo što doprinosi tome da većinu ljudi privlače djeca, odgovor mora glasiti da ih djeca, osim iz sentimentalnih i konvencionalnih razloga, privlače upravo tim svojstvom spontanosti. Ono ostavlja dubok utisak na svakoga tko i sam nije sasvim mrtav da to svojstvo ne bi mogao opaziti. U stvari, ništa nije ubjedljivije od sponatnosti.
Većina nas možemo zapaziti bar trenutke vlastite spontanosti, koji su u isti tren i trenutci istinske sreće. Bilo da je to novo i spontano opažanje nekog pejzaža ili otkrivanje neke istine do koje smo došli vlastitim razmišljanjem, ili naviranje ljubavi prema drugoj osobi – u tim trenutcima svi znamo što je spontani čin i možemo donekle zamisliti kako bi izgledao ljudski život kad se ti doživljaji ne bi tako rijetko pojavljivali i toliko zapostavljali.
petak, 20.07.2007.
Čin htijenja kao posljedica želje
Ono što je rečeno o nedostatku «originalnosti» osjećanja i mišljenja vrijedi i za čin htjenja. Izgleda da moderni čovjek ima previše želja, ako o željama uopće možemo govoriti. Izgleda da se čovjekov jedini problem sastoji u tome što, iako zna što želi, ne može to i dobiti. Mi svu svoju snagu trošimo da bismo dobili ono što želimo, a većina ljudi nikada ne dovodi u pitanje premisu te aktivnosti: poznavanje svojih pravih želja. Ljudi ne zastanu da razmisle predstavljaju li mete kojima teže, nešto što oni doista sami žele. U školi žele da imaju dobre ocjene, a kad odrastu da postignu što više uspjeha, da zarađuju više novca, da uživaju veći ugled, da kupe bolji auto, da se dobro provode itd… Jednoga dana svi se zapitaju: »Kakva je korist od svega toga što sam postigao? Da li ja to zaista želim? Ne jurim li ja za nečim što očekujem da me usreći, a što mi izmiče čim ga se domognem?» Kada jednom iskrsnu, ta pitanja zastrašuju čovjeka, jer osporavaju same temelje čitave njegove aktivnosti, njegovo poznavanje onoga što želi.
Sve je ovo znak nejasnog shvaćanja istine – istine da moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok ustvari on želi ono što se od njega očekuje da želi. No poznavanje stvarnih svojih želja nije nimalo lako. To je jedan od najtežih problema koje ljudsko biće mora riješiti. Zato ljudi nastoje taj zadatak pod svaku cijenu izbjeći, prihvaćajući tuđe ciljeve kao svoje. Moderan čovjek izložit će se velikim opasnostima ako bi nastojao postići «svoje» ciljeve. On se plaši rizika i odgovornosti koje bi morao preuzeti ako bi sam sebi određivao ciljeve.
Za problem autoriteta i slobode tijesno je vezana jedna posebna poteškoća; naime, mi teško možemo ocijeniti do koje mjere su naše želje, misli i osjećanja stvarno naši, a u kojoj su nam mjeri izvana nametnuti. Tijekom moderne povijesti autoritet crkve je zamijenjen autoritetom države, autoritet države autoritetom zdravog razuma i javnog mijenja kao oruđima prilagođavanja. Ne uviđamo da smo postali plijen nove vrste autoriteta zato što smo se oslobodili njegovih starijih, javnih oblika. Postali smo automati, a živimo u obmani da smo pojedinci koji posjeduju vlastitu volju. Ta obmana pomaže pojedincu da ostane nesvjestan svoje nesigurnosti. Nažalost to je jedina pomoć koju mu takva obmana može pružiti. U temelju, oslabljeno je pojedinčevo osobno ja, tako da se on osjeća nemoćan i krajnje nesiguran. On živi u svijetu s kojim više nije istinski povezan i u kojemu je sve instrumentalizirano. Pojedinac je postao dio stroja koji je izgradio vlastitim rukama. On misli, osjeća i hoće ono što vjeruje da treba misliti, osjećati i htjeti. U tom procesu on gubi svoje osobno ja, na kojemu se mora graditi svaka istinska sigurnost slobodnog pojedinca.
Čovjek može biti siguran u sebe samo ako ispunjava očekivanja drugih. Ako ne živimo prema toj predstavi, ne samo da se izlažemo opasnosti da nas drugi osude i da se još više izdvojimo, nego i opasnosti da izgubimo identitet svoje ličnosti, što znači da ugrozimo naše mentalno zdravlje. Čovjek prigušuje sumnje u vlastiti identitet i stječe izvjesnu sigurnost poistovjećujući se s tuđim očekivanjima i ne razlikujući se od drugih ljudi. Međutim, plaćena cijena je visoka. Odustajanje od spontanosti i individualnosti ima za posljedicu sputavanje života. U psihološkom pogledu automat je, mada biološki živ, emocionalno i mentalno bolestan. Dok on prolazi kroz život, ovaj mu poput pijeska izmiče iz ruku. Na izgled zadovoljan i pun optimizma, moderan čovjek je duboko nesretan; ustvari on je na rubu očajanja.
nedjelja, 15.07.2007.
Društveni pritisak na pojedinca
Ako se suzbijanje spontanih osjećaja ne postigne obrazovanjem, obično se kasnije postigne društvenim pritiskom. Ako se ne smiješite, o vama sude kao o «neprijatnoj osobi» - a potrebno je da budete prijatna osoba ako hoćete da prodate svoje usluge, bilo kao konobarica, kao prodavač ili liječnik… Ljubaznost, raspoloženje i sve drugo što se očekuje od osmjeha postaju automatski odziv kojima netko rukuje kao električnim prekidačem.
Svakako, u mnogim prilikama osoba je svjesna da čini samo gestu; u većini slučajeva, međutim, ona gubi tu svjesnost a time i sposobnost razlikovanja pseudoosjećanja od spontane ljubaznosti. Neprijateljstvo i ljubaznost ne ubija se time što im se pridodaje njihova imitacija. Široka lepeza spontanih emocija ustvari se suzbija i zamjenjuje pseudoosjećanjima.
U našem društvu ometaju se emocije uopće. Mada su svako stvaralačko mišljenje ili stvaralačka aktivnost nerazdvojno vezani za emociju, mišljenje i življenje bez emocija postali su ideal. «Emocionalnost» je postala sinonim za nezdravost ili neuravnoteženost. Prihvaćanjem ovog mjerila pojedinac je u velikoj mjeri oslabio; njegovo mišljenje se osiromašuje i otupljuje. Međutim, budući da se emocije ne mogu potpuno ubiti, one moraju postojati odvojeno od intelektualne strane ličnosti; posljedica toga je jeftina i neiskrena sentimentalnost, kojom filmovi i popularne pjesme hrane milijune potrošača gladnih emocija.
Jedna od tabu emocija je osjećaj tragedije; svjesnost o smrti i tragičnom vidu života jedna je od osnovnih karakeristika čovjeka. Svaka kultura se na svoj način nosi s problemom smrti. Kršćanstvo je smrt napravilo nestvarnom i pokušalo je nesretnog pojedinca utješiti obećanjima o životu poslije smrti. Naše doba jednostavno poriče smrt, a sa njom i jedan bitan vid života. Umjesto da dopusti da svjesnost o smrti i patnji postane jedan od najjačih podstreka za život, temelji ljudske solidarnosti i doživljaji bez kojih veselju i oduševljenju nedostaju snaga i dubina, pojedinac je prisiljen da tu svjesnost potiskuje. Ali kao što je uvijek slučaj s potiskivanjem, potisnuti elementi ne prestaju postojati time što se uklanjaju iz vida. Na taj način strah od smrti postoji u nama nezakonito. On ostaje živ unatoč pokušaju da se porekne, ali, pošto je potisnut, ostaje jalov. On predstavlja izvor nemira koji prožima život.
Pored spomenutih činitelja, postoje i činitelji koji aktivno teže omesti sve što je u prosječne odrasle osobe ostalo od sposobnosti originalnog razmišljanja…veliki dio naše kulture, naša civilizacija, nastoji zamagliti sporna pitanja. Jedna vrsta dimne zavjese je i tvrdnja da su problemi previše zamršeni te da ih prosječni pojedinac ne može shvatiti. Suprotno tomu, izgleda baš da su mnoga osnovna sporna pitanja pojedinačnog i društvenog života vrlo jednostavna – toliko jednostavna da ih svatko može razumjeti. Učiniti da izgledaju tako beskrajno zamršena da ih samo «stručnjak» može razumjeti, znači stvarno (a često i namjerno) ometanje čovjekova oslanjanja na vlastitu sposobnost za razmišljanje o onim problemima koji su doista važni. U takvom okruženju pojedinac se osjeća bespomoćno uhvaćen u zbrkanom mnoštvu podataka i s patetičnim strpljenjem čeka da stručnjaci otkriju što da radi i kuda da ide.
Rezultat takvog utjecaja je dvostruk: ljudi postaju skeptični i cinični prema svemu što se govori ili tiska, a pritom djetinjasto vjeruju u sve što im se autoritativno kaže. To združivanje cinizma i naivnosti veoma je tipično za modernog čovjeka. Bitna posljdica tog združivanja je ometanje pojedinca da samostalno misli i odlučuje.
Drugi način paraliziranja sposobnosti za kritičko mišljenje je razaranje svake strukturalizirane predstave o svijetu. Činjenice gube posebno svojstvo koje mogu imati kao dijelovi strukturalizirane cjeline, a zadržavaju jedino apstraktno, kvantitativno značenje. Svaka činjenica je samo još jedna činjenica, a važno postaje samo znamo li manje ili više činjenica. Zbog toga radio, filmovi i novine djeluju razorno. Reklama za sapun ili vino besramno prekida vijest o bombardiranju nekog grada ili o smrti više stotina ljudi. Onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativnim glasom kojim se poslužio da bi na nas ostavio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine vrste sapuna čiji proizvođač plaća za emisiju vijesti. U snimljenim novostima se dopušta da iza slika aktiviranih razornih bombi i posljedica njihova djelovanja slijede slike sa modne revije. Novine nam priopćavaju misli kakvog debitanta iz športa ili šou biznisa ili njegove navike pri doručkovanju na istom prostoru i sa istom ozbiljnošću zajedno sa izvještajima o događajima naučnog ili umjetničkog karaktera. Zbog svega ovoga prekida se istinska veza između nas i onoga što slušamo, gledamo ili čitamo. Prestaje naše uzbuđenje, sputavaju se naše emocije i naš kritički sud. Naš stav prema onome što se događa u svijetu dobiva svojstvo dosade i ravnodušnosti. U ime «slobode» život sasvim gubi strukturu; on je sačinjen od puno malih komada međusobno odvojenih, koji kao cjelina nemaju nikakav smisao. Sa tim komadićima pojedinac ostaje sam…i ne uviđa značenje cjeline. Pojedinac je pametan i uplašen, pa i dalje samo zuri u te beznačajne komadiće.
utorak, 10.07.2007.
Suzbijanje spontanih osjećaja
Suzbijanje spontanih osjećaja, a time i razvoja istinske individualnosti, započinje vrlo rano – ustvari u najranijem odgajanju djeteta… U našoj kulturi odgoj i obrazovanje suviše često ima za posljedicu isključivanje spontanosti i zamjenjivanje originalnih psihičkih činova nametnutim osjećajima, mislima i željama. (originalni psihički čin podrazumjeva se da ideja nastaje u pojedincu, da predstavlja njegovu misao)…
Jedno od najranijih suzbijanja osjećaja jest osjećanje neprijateljstva i nedopadanja. Većina djece je, u izvjesnoj mjeri, neprijateljski i buntovnički raspoložena, što je posljedica djetinjih sukoba s okolnim svijetom, koji teži da spriječi njihovu ekspanzivnost, a kome se djeca, kao slabiji protivnik, obično moraju povinovati. Jedan od temeljnih ciljeva obrazovanja je uklanjanje te oprečne reakcije. Metode su različite; one idu od prijetnji i kazni, koje zastrašuju dijete, do tananijih metoda potkupljivanja ili «objašnjenja» koja zbunjuju dijete i primoravaju ga da odustane od neprijateljstva. Dijete počinje odustajati od izražavanja svojega osjećanja a završava s odustajanjem od samog tog osjaćanja.
Dijete poučavaju da suzbije svjesnost o neprijateljstvu i neiskrenosti drugih. Njemu se, ipak, netko ne dopada, iako za to nema jak razlog – osim što osjeća da iz te osobe zrači neprijateljstvo ili neiskrenost. Ova reakcija se obrazovnim metodama ubrzo sprječava; djetetu nije potrebno puno vremena da dospije do «zrelosti» odrasle osobe i da izgubi smisao za razlikovanje pristojne osobe od nitkova dok god ovaj ne učini nešto nevaljalo.
S druge strane, dijete se tijekom ranog odgoja i obrazovanja poučava da gaji osjećanja koja uopće nisu «njegova»; posebno ga uče da voli ljude; da se prema njima ophodi nekritički ljubazno i da se smiješi.
Istom izopačavanju kojemu podliježu osjećanja i emocije, podliježe i originalno mišljenje. Od samog početka obrazovanja originalno mišljenje se ometa i u glave ljudi ulijevaju se gotove misli. Svijet pobuđuje radoznalost djece; ona žele da ga uhvate fizički kao i intelektualno. Ona žele da doznaju istinu, budući da je to najsigurniji način da se snađu u neobičnom i moćnom svijetu. Nasuprot tomu njih se ne uzima ozbiljno. Prema njima se odnosi kao prema nemoćnim i starim osobama. Ovakvim postupanjem ometa se njihovo nezavisno mišljenje. Postoji i teža smetnja: neiskrenost - često nenamjerna - koja je tipična za ponašanje prosječne odrasle osobe prema djetetu. Ta neiskrenost se djelomično sastoji u fiktivnoj predstavi o svijetu koja se djetetu pruža. Ona je otprilike isto toliko korisna koliko bi čovjeku koji se sprema na ekspediciju u Saharu bila korisna uputstva o životu na Arktiku.
Osim te opće pogrešne predstave o svijetu, mnogim posebnim lažima odrasli teže da prikriju činjenice sa kojima, zbog različitih osobnih razloga, ne žele da upoznaju djecu. Od lošeg raspoloženja roditelja do njihovih seksualnih aktivnosti i njihovih svađa prostire se područje sa kojim dijete «ne treba biti upoznato» i njegova se raspitivanja neprijateljski ili učtivo ometaju…
Neke metode obrazovanja, koje se danas koriste, dalje ometaju originalno mišljenje. Jedna od njih je isticanje poznavanja činjenica odnosno isticanje obavještenosti. Prevladava vjerovanje da se sve većim poznavanjem činjenica dolazi do poznavanja stvarnosti. Stotine razbacanih i nepovezanih činjenica trpaju se u glave studenata; oni su zauzeti pamćenjem sve većeg broja činjenica te im tako ostaje vrlo malo vremena i energije za razmišljanje. Svakako, razmišljanje bez poznavanja činjenica ostaje prazno i fiktivno, ali sama «obaviještenost» može isto toliko smetati razmišljanju koliko i njeno izostajanje.
Način ometanja originalnog mišljenja također je i držanje čitave istine za relativnu. Istina se prikazuje kao metafizički pojam, i ako bilo tko govori o svojoj želji da otkrije istinu, «napredni» mislitelji našeg doba smatraju ga nazadnim. Tvrdi se da je istina sasvim subjektivna stvar, gotovo stvar ukusa. Rezultat tog relativizma jest to da razmišljanje gubi svoj osnovni podsticaj – želje i interese osobe koja razmišlja; umjesto toga mišljenje postaje stroj za registriranje činjenica.
Kao dijete, svako ljudsko biće prolazi kroz stanje nemoćnosti a istina je jedno od najjačih oružja onih koji ne posjeduju moć. Istina služi pojedincu ne samo u svezi njegovog snalaženja u vanjskom svijetu; njegova snaga u velikoj mjeri ovisi od njegova saznanja istine o sebi. Čovjekove obmane o sebi mogu postati štake korisne onima koji ne mogu koračati sami. Ali one uvećavaju njihovu slabost. Najveća snaga pojedinca temelji se na najvećoj integraciji njegove ličnosti, a to znači i na njegovu najvećem «samoshvaćanju». «Poznaj samoga sebe» jedna je od temeljnih zapovijedi čiji je cilj ljudska snaga i sreća.
petak, 06.07.2007.
Edgar Cayce
(U znatnoj mjeri korišteni su tekstovi iz knjige S. Osmanagića „Alternativna historija” u kojoj su izloženi mnogobrojni dokazi.)
Jedino je o Nostradamusu napisano više knjiga nego o američkom "spavajućem proroku", Edgary Cayce-u (1877-1945). Cayce je putem samohipnoze bio u mogućnosti davati točne i korisne informacije o više od 8 000 različitih ljudi koji su mu se obraćali za pomoć. Od običnih ljudi do američkog predsjednika. Tijekom 43 godine ostavio je iza sebe ukupno 14 253 "čitanja". Među njima je otprilike 60% medicinskih dijagnoza, 20% individualnih životnih čitanja i 20% drugih tema (poslovne i dr.)
Četvrtina životnih čitanja odnosi se na razdoblje Atlantide. Preko 700 inkarniranih duša je detaljno opisano u Cayce-jevim stenografskim izvještajima. Ovo je omogućilo stvaranje najobimnije dokumentacije o izgubljenoj civilizaciji naših predaka.
Cayce opisuje duševne projekcije najstarijih Atlantiđana kao bića "... u kojima su oba seksa, muški i ženski, bili prisutni u istom tijelu".
Iz mnoštva "čitanja" je vidljiva polarizacija u Atlantskom društvu:
1.Na jednoj su strani čista, duhovna i napredna bića – sljedbenici kozmičkog "Zakona Jednog". Sve potječe iz univerzalne supstance, praiskonskog uma, kozmičke svjetlosti. Zakon Jednoga odražava najviše standarde svijesti i vibrira na najvišoj razini svjetlosti i energije, i ostaje vrlo blisko Kreatoru.
Filozofija pripadnika Zakona Jednog je totalno filantropska i nesebična. Uvijek su nastojali da podignu i obogate duhovne i fizičke uvjete svoje okoline i... da održavaju balans između kosmičkih i planetarnih sila;
(Najvišom razinom svjetlosti i energije vrlo bliskoj Kreatoru može se smatrati energija zračenja s najmanjom moguće mjerljivom valnom funkcijom (produkt najkraćih valova i najveće mjerljive frekvencije) ali samo vrlo bliskoj neograničenoj vrijednosti koju Cayce naziva Kreatorom, dok je razina energije Kreatora nedostižna, neograničena. Primjer: svaki broj (i štošta drugo) možemo prepoloviti i svaku slijedeću polovicu ponovo i ponovo poloviti u beskonačnost. Dakle, valna funkcija Kreatora se nalazi u beskonačnosti – u ishodištu, koje matematičkom formulom izražavamo kao singularitet – Zakon Jednog. No, čak ni Atlantiđani ne mogu doseći Kreatora u tumačenju Zakona Jednog, pa kažu „ostaje vrlo blisko Kreatoru”.)
2.Na drugoj strani su svećenstvo i pripadnici učenja "Djeca Beliala". Oni su zainteresirani za svoj ego, fizičke užitke, moći hipnoze i vladanja nad drugim ljudima. Duhovna znanja su im bila isključivo u svrsi vladanja nad materijalnim svijetom.
Rani Atlantiđani su živjeli u grupama, a ne u domaćinstvima ili familijama kakve ih znamo danas. Postojali su svećenici, radnici, farmeri, umjetnici, čuvari vremena i misteriozna grupa koju Cayce naziva "stvarima" ili "mašinama". Tretman i korištenje tih "mašina" je bio kamen spoticanja između pripadnika Zakona Jednog i Djece Beliala.
Postepeno, civilizacija se kreirala na Atlantidi, koja je pretekla sve dotadašnje i buduće imperije po svojim naučnim i ekonomskim dostignućima. Tehnologija Atlantiđana je omogućila razvoj zračnih letjelica, podmornica, liftova, telekomunikacijskog sustava i, čak, kompjutera. Avioni i podmornice su imale primjenu u korisne, ali i u rušilačke svrhe. Slično je bilo i sa upotrebom zraka smrti, eksploziva, radioaktivnih snaga i atomske energije.
Kako su Atlantiđani ovladavali ovim destruktivnim silama, prirodni balans se počeo narušavati i približavao se kraj prve civilizacija Atlantiđana.
Jedini datum u čitanjima Cayce-a koji prethodi prvoj kataklizmi je datum održavanja političkog samita između tadašnjih zemalja: 50.722 godine prije n.e.
Sastanak je bio posvećen problemu golemih zvijeri na Atlantskom kontinentu.
Nakon sastanka su Djeca Beliala pretjerala u korištenju tehnologije eksploziva u pokušaju da riješe problem... Efekti su bili takvi da su doveli do cijepanja velikog kontinenta Atlantide na pet otoka.
Ponovni uspon Atlantiđana im je omogućio da ovladaju putovanjima u zraku, na vodi i na zemlji. Ne samo da su imali avione, već i letjelice na daljinsko upravljanje. Atlantida je uživala u svakojakim tehnološkim čudima, od kojih mnoga još uvijek nisu "izmišljena" u našem dobu. Mašine i laseri su korišteni za podmlađivanje tijela. Tehnologija je korištena za razvoj psiho i duševnih potencijala koji su uključivali telepatiju i astralna (van-tjelesna) putovanja!
Na vrhuncu svog drugog perioda, nedugo prije kraja 28 000 g.p.n.e., Atlantiđani postaju korumpirani i dekadentni. Zakon Jednog i Djeca Beliala imaju duge i ozbiljne nesuglasice. Jedna od njih je i uloga "mašina" (organskih robota). Da li im pomagati u njihovom duhovnom razvoju (Zakon Jednoga) ili ih eksploatirati (Djeca Beliala)?
I, kao i prije prve kataklizme, duhovni zakoni se koriste za materijalne probitke.
Najave katastrofe su se mogle vidjeti, ali većina ih jednostavno ignorira i nastavlja zloupotrebljavati svoju moć i znanje.
Slijedi destrukcija u kojoj se ponovo gubi kopno; dolazi do klimatskih promjena. Preživjeli se Atlantiđani moraju prilagođavati novim uvjetima. Naučna znanja su i dalje značajna, ali se prethodne dvije ere ne dostižu. Umjesto jednog velikog kontinenta, sada je grupa otoka. Najveći među njima su Posejdija, Arian i Og. Stanje nemira i pobuna postaje trajno. Razlike među dvije glavne grupacije su sve dublje.
Djeca Beliala će dovesti do treće, finalne, destrukcije Atlantide, zloupotrebom destruktivnih energetskih sila. Korupcija, pohlepa, nepostojanje moralnih standarda, sebičnost, zloupotreba zemaljskih resursa... ubrzano su vodili njenom kraju. I mada se finalni čin dogodio iznenada, najave kraja su davane unaprijed.
Onima koji su željeli da gledaju.
Prije finalne destrukcije Atlantide, sljedbenici Zakona Jednog, koji su znali za nadolazeću sudbinu svog kontinenta, uspijevali su da se presele u druge zemlje.
Tako, na primjer, u jednom od čitanja, Cayce prati putovanja jedne od duša:
"... na Atlantidi tokom perioda pucanja otoka. Isplovili smo prema Egiptu, ali smo završili na Pirinejima (današnjim Portugalskim, Francuskim i Španjolskim zemljama). U Calais-u se još uvijek mogu vidjeti tragovi na liticama gdje su pripadnici Zakona Jednoga pokušavali da se obnove svoje ritualne aktivnosti." (13.06.1934., čitanje 315-4)
Među prvim zadaćama je bilo osnivanje velike biblioteke znanja, oko godine 10 300 godine p.n.e. u mjestu koje će znatno kasnije postati grad Aleksandrija u Egiptu.
Ova velika biblioteka je sadržavala brojne, neizmjerno vrijedne knjige koje bi danas, izvan svake sumnje, dokazale ne samo postojanje Atlantide, već i tehnologije koja je daleko ispred naše, dvadeset prvog stoljeća.
Brojni rukopisi su odnešeni u Piramide:
"... Prije konačnog uništenja Atlantide, svećenici su dolazili iz Egipta u Posejdoniju (Atlantidu) da bi usavršili svoje shvaćanje Zakona Jednog i da bi sa sobom nosili zapisana znanja. Promatrana osoba se vraćala sa svećenikom u Egipat. Tamo se uključio u Egipatsku politiku stajući na stranu mladog princa, a protiv lokalnog kralja Aarat-a. Egipat mu je postao novi dom. Na Atlantidi su nastavljene pobune, a mnogi Atlantiđani su emigrirali u Egipat...
... Osoba je bila među onima koji su čuvali stara znanja sa Atlantide i pripremali izgradnju kuće za inicirane - Veliku Piramidu. (19.06.1041., čitanje 2462-2)
"... osoba je pomagala svećeniku u izgradnji Galerije Znanja koja će ležati ispod enigme... koja je još uvijek misterija nad misterijama... onima koji istražuju tko je drevnog čovjeka učinio svjesnim bićem i odvojio ga od zvijeri." (16.11.1940., 2402-2)
Gornje čitanje sugerira, a niz drugih izvora to i potvrđuje, da je ispod površine Gizinog platoa, Sfinge i piramida, izgrađena pozamašna Galerija znanja, biblioteka Atlantiđana.
Cayce je u listopadu 1933. posvetio jedno svoje čitanje odgovoru na pitanje da opiše Galeriju znanja ("Hall of Records"):
"... Tu se nalaze znanja Atlantide od početaka vremena kada je Duh preuzeo ljudsku formu na Planetu; i informacije koje opisuju razvoj čovjeka; i događaji koji su doveli do prve kataklizme i promjene koje su uslijedile; i opisi ljudskih aktivnosti na drugim kontinentima; i izvještaji sa sastanaka predstavnika država i zemalja; i aktivnosti koje su dovele do destrukcije Atlantide; i izgradnja piramide inicijacije; i gdje su skrivena znanja koja su kopija onih sa potonule Atlantide...
... Pozicija skrivenog ulaza je, kada se sunce diže iznad vode, duž linije koja pada između šapa Sfinge; ne dozvoljava se ulaz u podzemne komore sve dok čovjek to svojim iskustvom ne zasluži..."
Biblioteka znanja će, prema ovim navodima, jednom biti dostupna čovjeku. Tada će, očekujemo, dokazi o postojanju Atlantide izaći na svijetlo dana. Ujedno će se otkriti tehnologija i znanje koji su toliko napredni da se ne može ni zamisliti da je takvo što moguće.
ponedjeljak, 02.07.2007.
Egipat
(U znatnoj mjeri korišteni su tekstovi iz knjige S. Osmanagića „Alternativna historija” u kojoj su izloženi mnogobrojni dokazi.)
U uvodu krenimo od enciklopedijskog određenja egipatske povijesti:
"Egipatska civilizacija je započela prije 5 000 godina..... Donji i Gornji Egipat su se ujedinili 3 100 g.p.n.e. pod Menesom... U ovom periodu su razvijeni hijeroglifi... Četvrta dinastija Starog Kraljevstva je razvila piramide kao kraljevske grobnice..."
Zadnjih deceniju-dvije, izašle su nove teze: Robert Bauval u svojoj "Misteriji Oriona" tvrdi da piramide u Gizi odražavaju zvjezdani raspored konstelacije Orion (drugim riječima, iza gradnje piramida krije se civilizacija, koja se bavila astronomijom). Geolozi sugeriraju da je sfinga znatno, znatno starija nego što se mislilo. I na koncu, niz autora tvrdi da je drevni Egipat nastao na temeljima znatno starije kulture nestale prije 12 000 godina (Atlantide).
Četiri su teorije o dobu nastanka piramide u Gizi:
1. Egiptolozi inzistiraju da je piramida izgrađna kao grobnica faraona Kufu. Pretpostavlja se da je vladao 23 godine, od 2551 do 2528 g.p.n.e.
2. Herodot, osnivač povijesti, u petom stoljeću prije n.e., zapisuje priču da je piramidu izgradio faraon Keops, koji je vladao Egiptom 50 godina.
3. Prema Koptskoj legendi faraon imenom Surid je izgradio Veliku piramidu tri stoljeća prije Biblijske poplave (prema njihovom tumačenju to može biti između 7 000 i 12 000 godina natrag u prošlost).
4. Amerikanac Ralph Ellis je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Thoth: Architect of the Universe" (1998.) izašao sa zanimljivom teorijom. Pokušao je odrediti starost piramida prema eroziji. Proučavao je piramide u Dahsur-u i Gizi.
Utvrđeno je da je prije tisuću godina došlo do vandaliziranja piramida u Dahsur-u i otada je erozija napredovala za oko 5 mm. Ako se ona uporedi sa erozijom na originalnim temeljima, koja je iznosila 50 mm, zaključio je da po sličnoj stopi erozije (5 mm svakih tisuću godina) piramide u Dahsuru imaju starost od oko 8 000 godina!
Primjenom iste metodologije na piramide u Gizi dolazi se do još frapantnijih zaključaka. Dosadašnja erozija originalnih temelja je napredovala za 200 mm. To bi trebalo značiti da je piramidski kompleks u Gizi star 38 000 godina!
Slijedeća zabluda egiptologa se odnosi na tehniku gradnje.
Velika ili Keopsova Piramida u Gizi sadrži dva milijuna i tristo tisuća kamenih blokova. Njihova ukupna težina je blizu šest milijuna tona!
Prije par mjeseci je Amerikanac Richard Noone objavio studiju u kojoj se tvrdi slijedeće: kada bi se kompletna industrija kamena u državi Indijani posvetila proizvodnji kamenih blokova, trebalo bi joj 81 godina da napravi istu količinu kamenih blokova potrebnu za gradnju Keopsove piramide. Osamdeset i jedna godina! I to upotrebom najmodernije tehnologije (eksplozivi, visokosofisticirana oprema i alati, laserska tehnologija, dizel transport itd.) I, nakon toliko godina, tek dobijamo materijal za gradnju. A koliko bi tek trebalo da se i izgradi takav perfektan objekat?
Podsjetimo se tvrdnji egiptologa o faraonu Kufu i njegove 23 godine vladavine. Ako se piramida zbilja počela graditi za njegova života, to znači da se svake dvije minute isklesao, prevezao i ugradio kameni blok od nekoliko tona (najteži idu i do 80 tona!). Svake dvije minute! I to sve bez kotača, prezicnih alata i eksploziva!
Priča ne završava ovdje.
Preciznost s kojom su kameni blokovi ugrađivani bila je savršena. Odstupanja su bila manja od milimetra. Karta za igranje ne bi mogla upasti između dva bloka.
Tako nešto ne bi mogli izvesti sa današnjom tehnologijom. Jer, kada uzmete kameni blok od 15-20 tona i spustite ga - on tu ostaje.
Zamislimo tisuće primitivnih egipatskih robova (kako nam se sugerira) koji su konopima povlačili kamene blokove i savršeno ih slagali jedne na druge. Malo teži slučaj. Takve stvari se ne dešavaju upotrebom snage ljudskih mišića. A da bi se izgradila eliptična platforma od pijeska, po kojoj su vukli kamene blokove, potrebno je sedam puta više materijala nego za samu piramidu. Sav taj materijal trebalo je dovesti, izgraditi platformu i vratiti natrag u pustinju. Ostataka toga pjeska nema pokraj piramida.
Herbie Brennan i Christopher Dunn, obojica s pravom, egipatsku kulturu smještaju mnogo dublje u prošlost od važeće egiptološke dogme. I obojica vide vezu drevnog Egipta sa Atlantidom.
Desetine pitanja u vezi Keopsove piramide traži odgovor. Među njima su i:
- zašto je granit (kojeg je bilo teško dovesti sa Asuana, a još teže ga obraditi) upotrebljen isključivo u tzv. "Kraljevoj komori"?
- što je izazvalo naslage soli u "Kraljičinoj komori"?
- koja je funkcija ventilacijskih otvora, kad nisu nikad korišteni za ventilaciju?
- koja je funkcija bakrenih cijevi u ventilacijskim otvorima?
- kako to da je "Kraljeva komora" ostećena kada je ostatak piramide netaknut?
- otkuda frekvencija od 640 ciklusa u sekundi u "Kraljevoj komori"? itd, itd.
Christopher Dunn je našao odgovor na ove misterije. Izašao je sa tvrdnjom da je Velika piramida izgrađena kao električna centrala! (objašnjenje u knjizi S Osmanagića)
U doba kada je objavio svoju knjigu, 1998. godine, nije bilo dokaza da i naš Planet ima vlastitu oscilaciju. Nešto kasnije, u siječnju 1999. "The Times" objavljuje da je japanski tim sa dr. Naoki Suda-om dokazao da naš planet postojano vibrira ispod razine koju naše uho zapaža.
Sjetimo se Tesline ideje o bežičnom prijenosu električne energije i njegovih uspješnih eksperimenata prije više od 100 godina u Koloradu. Uspio je osvijetliti 10 000 kuća bez ikakvih kablova. Danas se eksperimetiranje u tom smjeru nastavlja.
Doduše, ne samo to. Stvarajući umjetne munje uz pomoć Zemljine vibracije, Tesla je izazvao kretanje frekvencije od Colorado Springs-a na suprotnu stranu Planeta i ponovo natrag. Električni eho je izazivao da se proces ponavlja i jača. Da je kojim slučajem Zemlja perfektni provodnik, taj proces bi se nastavio i vremenom bi uzrokovao dezintegraciju Planeta. Međutim, ono što je bitno, je činjenica da je uz pomoć jednostavnih aparata Tesla uspio stvoriti električnu energiju baziranu na Zemljinoj rezonanciji, a onda je u obliku energetskih zraka usmjeriti u domaćinstva i tvornice. Tesla je dokazao da je moguć bežični prijenos električne energije. Ali, jeftina energija nije bila u interesu velikim korporacijama. Profitna ekonomija traži svoju šansu u skupoj energiji i skupim tehnologijama.
Torinski papirus tvrdi da su postojala tri različita perioda u egipatskoj pretpovijesti. Prvi je prošao u vladanju pred-dinastijskih kraljeva u ukupnom vremenu od 13 420 godina. Drugi je period "Horus-kraljeva" u trajanju od 23 200 godina. Treći period obilježavaju polu-bogovi (papirus je na ovom mjestu oštećen tako da se ne može odgonetnuti vremenski period.
Sfinga je mitsko biće s tijelom lava i glavom čovjeka. Ona u Gazi je predmet proučavanja američkih geologa posljednjih godina. Erozija na kamenom tijelu pokazuje višestoljetno djelovanje kiša. Egiptolozi lociraju vrijeme izgradnje sfinge u period 500 godina nakon poslednjih kiša. Geolozi kažu da je najkasniji datum za izgradnju sfinge oko 7 000 godina p.n.e. Budući da su egiptolozi "povijesničari" oni za geologe kažu da "haluciniraju" i da je to "nemoguće". Nekako im se ne uklapa u njihovu sliku.
Geologija i arheologija ipak neke stvari sa sigurnošću mogu tvrditi. Među njima je i činjenica da je Gizin plato, na kom su podignute piramide i sfinga, prekriven pustinjskim pijeskom preko 5.000 godina. Drugim riječima, od pojave prvih egipatskih faraona do danas.
Ta činjenica nas vodi do slijedećeg pitanja: ako je sfinga zadnjih pet tisuća godina bila prekrivena pijeskom, kako je moguće da je (osobito) njen donji dio tako erodirao? Kamena skulptura bi trebala biti izložena naletima lošeg vremena tisućama godina da bi kamen stradao u tolikoj mjeri. A budući je sfinga uglavnom bila zaštićena pijeskom, zdrav razum nam nameće zaključak da se erozija dogodila znatno prije. U doba kada Egipat nije bio pustinja.
Slijedeća činjenica: ekstremna erozija tijela sfinge nije rezultat naleta vjetra i pijeska, već vode (kako, na primjer, tvrdi i geolog dr Robert Schoch, profesor geologije na Bostonskom Univerzitetu). Pa da je i nekim slučajem vjetar uzrokovao eroziju onda bi logično bilo očekivati sličan efekat i na ostalim egipatskim monumentima. Budući pijesak nije ostavio skoro nikakvog traga na njima, nema smisla tvrdoglavo tvrditi da je saharska prašina zaslužna jedino za propadanje sfinge. Robert Schoch je u pravu: do jedinstvene, karakteristične erozije sfinge i piramida je došlo od naleta vode.
I tako dolazimo do doba kada je sfinga građena.
Geologija tvrdi da je Egipat bio izložen dugotrajnim vodenim nanosima kada se led otopljavao tokom zadnjeg Ledenog Doba ( 10 000 godina p.n.e.).
Naravno, mi dodajemo da je jedan specifičan dogadjaj bio presudan: potapanje Atlantide, promjena polova i podizanje razine vode za, mjestimice, i do 100 metara. Sve ovo se zbivalo prije 12 000 godina.
Sofisticirani kompjuterski program "Skyglobe 3.6" je u stanju da generira precizne slike zvjezdanog neba u bilo kojem povijesnom trenutku. Graham Hancock je u svojoj knjizi "Heaven's Mirror" objasnio da je "kompjuterska simulacija dokazala da je prije 12.500 godina zvjezdana konstelacija "lava" udomila Sunce prilikom prvog dana proljeća... Točno jedan sat prije Sunčevog izlaska na istoku i početka nove epohe, konstelacija "lava" je zašla na noćnom mjestu gdje će Sunce izaći... Lavlje tijelo sfinge, sa svojom pozicijom okrenutom ka istoku, pozdravilo je zalazak svog nebeskog partnera."
Sve ovo se zbivalo u doba kada, prema zvaničnim tumačenjima, na Planetu nije bilo razvijene civilizacije, a ljudi su, navodno, hodali u čoporima i živjeli u pećinama.
Sfinga je dostojanstveno pozdravila Planetarni ulazak u eru lava godine 10.970 p.n.e.
