Ono što je rečeno o nedostatku «originalnosti» osjećanja i mišljenja vrijedi i za čin htjenja. Izgleda da moderni čovjek ima previše želja, ako o željama uopće možemo govoriti. Izgleda da se čovjekov jedini problem sastoji u tome što, iako zna što želi, ne može to i dobiti. Mi svu svoju snagu trošimo da bismo dobili ono što želimo, a većina ljudi nikada ne dovodi u pitanje premisu te aktivnosti: poznavanje svojih pravih želja. Ljudi ne zastanu da razmisle predstavljaju li mete kojima teže, nešto što oni doista sami žele. U školi žele da imaju dobre ocjene, a kad odrastu da postignu što više uspjeha, da zarađuju više novca, da uživaju veći ugled, da kupe bolji auto, da se dobro provode itd… Jednoga dana svi se zapitaju: »Kakva je korist od svega toga što sam postigao? Da li ja to zaista želim? Ne jurim li ja za nečim što očekujem da me usreći, a što mi izmiče čim ga se domognem?» Kada jednom iskrsnu, ta pitanja zastrašuju čovjeka, jer osporavaju same temelje čitave njegove aktivnosti, njegovo poznavanje onoga što želi.
Sve je ovo znak nejasnog shvaćanja istine – istine da moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok ustvari on želi ono što se od njega očekuje da želi. No poznavanje stvarnih svojih želja nije nimalo lako. To je jedan od najtežih problema koje ljudsko biće mora riješiti. Zato ljudi nastoje taj zadatak pod svaku cijenu izbjeći, prihvaćajući tuđe ciljeve kao svoje. Moderan čovjek izložit će se velikim opasnostima ako bi nastojao postići «svoje» ciljeve. On se plaši rizika i odgovornosti koje bi morao preuzeti ako bi sam sebi određivao ciljeve.
Za problem autoriteta i slobode tijesno je vezana jedna posebna poteškoća; naime, mi teško možemo ocijeniti do koje mjere su naše želje, misli i osjećanja stvarno naši, a u kojoj su nam mjeri izvana nametnuti. Tijekom moderne povijesti autoritet crkve je zamijenjen autoritetom države, autoritet države autoritetom zdravog razuma i javnog mijenja kao oruđima prilagođavanja. Ne uviđamo da smo postali plijen nove vrste autoriteta zato što smo se oslobodili njegovih starijih, javnih oblika. Postali smo automati, a živimo u obmani da smo pojedinci koji posjeduju vlastitu volju. Ta obmana pomaže pojedincu da ostane nesvjestan svoje nesigurnosti. Nažalost to je jedina pomoć koju mu takva obmana može pružiti. U temelju, oslabljeno je pojedinčevo osobno ja, tako da se on osjeća nemoćan i krajnje nesiguran. On živi u svijetu s kojim više nije istinski povezan i u kojemu je sve instrumentalizirano. Pojedinac je postao dio stroja koji je izgradio vlastitim rukama. On misli, osjeća i hoće ono što vjeruje da treba misliti, osjećati i htjeti. U tom procesu on gubi svoje osobno ja, na kojemu se mora graditi svaka istinska sigurnost slobodnog pojedinca.
Čovjek može biti siguran u sebe samo ako ispunjava očekivanja drugih. Ako ne živimo prema toj predstavi, ne samo da se izlažemo opasnosti da nas drugi osude i da se još više izdvojimo, nego i opasnosti da izgubimo identitet svoje ličnosti, što znači da ugrozimo naše mentalno zdravlje. Čovjek prigušuje sumnje u vlastiti identitet i stječe izvjesnu sigurnost poistovjećujući se s tuđim očekivanjima i ne razlikujući se od drugih ljudi. Međutim, plaćena cijena je visoka. Odustajanje od spontanosti i individualnosti ima za posljedicu sputavanje života. U psihološkom pogledu automat je, mada biološki živ, emocionalno i mentalno bolestan. Dok on prolazi kroz život, ovaj mu poput pijeska izmiče iz ruku. Na izgled zadovoljan i pun optimizma, moderan čovjek je duboko nesretan; ustvari on je na rubu očajanja.
Post je objavljen 20.07.2007. u 17:09 sati.