ozbiljnozanimljivo?
utorak, 10.07.2007.
Suzbijanje spontanih osjećaja
Suzbijanje spontanih osjećaja, a time i razvoja istinske individualnosti, započinje vrlo rano – ustvari u najranijem odgajanju djeteta… U našoj kulturi odgoj i obrazovanje suviše često ima za posljedicu isključivanje spontanosti i zamjenjivanje originalnih psihičkih činova nametnutim osjećajima, mislima i željama. (originalni psihički čin podrazumjeva se da ideja nastaje u pojedincu, da predstavlja njegovu misao)…
Jedno od najranijih suzbijanja osjećaja jest osjećanje neprijateljstva i nedopadanja. Većina djece je, u izvjesnoj mjeri, neprijateljski i buntovnički raspoložena, što je posljedica djetinjih sukoba s okolnim svijetom, koji teži da spriječi njihovu ekspanzivnost, a kome se djeca, kao slabiji protivnik, obično moraju povinovati. Jedan od temeljnih ciljeva obrazovanja je uklanjanje te oprečne reakcije. Metode su različite; one idu od prijetnji i kazni, koje zastrašuju dijete, do tananijih metoda potkupljivanja ili «objašnjenja» koja zbunjuju dijete i primoravaju ga da odustane od neprijateljstva. Dijete počinje odustajati od izražavanja svojega osjećanja a završava s odustajanjem od samog tog osjaćanja.
Dijete poučavaju da suzbije svjesnost o neprijateljstvu i neiskrenosti drugih. Njemu se, ipak, netko ne dopada, iako za to nema jak razlog – osim što osjeća da iz te osobe zrači neprijateljstvo ili neiskrenost. Ova reakcija se obrazovnim metodama ubrzo sprječava; djetetu nije potrebno puno vremena da dospije do «zrelosti» odrasle osobe i da izgubi smisao za razlikovanje pristojne osobe od nitkova dok god ovaj ne učini nešto nevaljalo.
S druge strane, dijete se tijekom ranog odgoja i obrazovanja poučava da gaji osjećanja koja uopće nisu «njegova»; posebno ga uče da voli ljude; da se prema njima ophodi nekritički ljubazno i da se smiješi.
Istom izopačavanju kojemu podliježu osjećanja i emocije, podliježe i originalno mišljenje. Od samog početka obrazovanja originalno mišljenje se ometa i u glave ljudi ulijevaju se gotove misli. Svijet pobuđuje radoznalost djece; ona žele da ga uhvate fizički kao i intelektualno. Ona žele da doznaju istinu, budući da je to najsigurniji način da se snađu u neobičnom i moćnom svijetu. Nasuprot tomu njih se ne uzima ozbiljno. Prema njima se odnosi kao prema nemoćnim i starim osobama. Ovakvim postupanjem ometa se njihovo nezavisno mišljenje. Postoji i teža smetnja: neiskrenost - često nenamjerna - koja je tipična za ponašanje prosječne odrasle osobe prema djetetu. Ta neiskrenost se djelomično sastoji u fiktivnoj predstavi o svijetu koja se djetetu pruža. Ona je otprilike isto toliko korisna koliko bi čovjeku koji se sprema na ekspediciju u Saharu bila korisna uputstva o životu na Arktiku.
Osim te opće pogrešne predstave o svijetu, mnogim posebnim lažima odrasli teže da prikriju činjenice sa kojima, zbog različitih osobnih razloga, ne žele da upoznaju djecu. Od lošeg raspoloženja roditelja do njihovih seksualnih aktivnosti i njihovih svađa prostire se područje sa kojim dijete «ne treba biti upoznato» i njegova se raspitivanja neprijateljski ili učtivo ometaju…
Neke metode obrazovanja, koje se danas koriste, dalje ometaju originalno mišljenje. Jedna od njih je isticanje poznavanja činjenica odnosno isticanje obavještenosti. Prevladava vjerovanje da se sve većim poznavanjem činjenica dolazi do poznavanja stvarnosti. Stotine razbacanih i nepovezanih činjenica trpaju se u glave studenata; oni su zauzeti pamćenjem sve većeg broja činjenica te im tako ostaje vrlo malo vremena i energije za razmišljanje. Svakako, razmišljanje bez poznavanja činjenica ostaje prazno i fiktivno, ali sama «obaviještenost» može isto toliko smetati razmišljanju koliko i njeno izostajanje.
Način ometanja originalnog mišljenja također je i držanje čitave istine za relativnu. Istina se prikazuje kao metafizički pojam, i ako bilo tko govori o svojoj želji da otkrije istinu, «napredni» mislitelji našeg doba smatraju ga nazadnim. Tvrdi se da je istina sasvim subjektivna stvar, gotovo stvar ukusa. Rezultat tog relativizma jest to da razmišljanje gubi svoj osnovni podsticaj – želje i interese osobe koja razmišlja; umjesto toga mišljenje postaje stroj za registriranje činjenica.
Kao dijete, svako ljudsko biće prolazi kroz stanje nemoćnosti a istina je jedno od najjačih oružja onih koji ne posjeduju moć. Istina služi pojedincu ne samo u svezi njegovog snalaženja u vanjskom svijetu; njegova snaga u velikoj mjeri ovisi od njegova saznanja istine o sebi. Čovjekove obmane o sebi mogu postati štake korisne onima koji ne mogu koračati sami. Ali one uvećavaju njihovu slabost. Najveća snaga pojedinca temelji se na najvećoj integraciji njegove ličnosti, a to znači i na njegovu najvećem «samoshvaćanju». «Poznaj samoga sebe» jedna je od temeljnih zapovijedi čiji je cilj ljudska snaga i sreća.
