ozbiljnozanimljivo?
nedjelja, 22.07.2007.
Glad za životom i spontanost
Moderni čovjek je gladan života. Budući da kao automat ne može iskusiti život u smislu spontane aktivnosti, on nju zamjenjuje raznovrsnim uzbuđenjima i nadražajima: nadražajima koje mu pružaju pijančenje, sportovi, proživljavanje uzbuđenja fiktivnih likova na filmskom ili TV ekranu itd.
Moderni čovjek se oslobodio vanjskih spona koje su ga u prošlosti spriječavale da misli i radi onako kako nađe za shodno, ali on bi doista bio slobodan kada bi postupao prema vlastitoj volji kada bi znao što želi, misli i osjeća. Ali on to ne zna. On se poistovjećuje s anonimnim autoritetima i usvaja osobno ja koje nije njegovo. Usprkos vanjskom optimizmu i inicijativi, moderni čovjek je obuzet dubokim osjećanjem nemoći, zbog kojega netremice kao da je paraliziran, gleda nastupajuće katastrofe.
Postoji li pozitivna sloboda, u kojoj pojedinac može živjeti kao nezavisno osobno ja, da nije izdvojen (uplašen u svojoj usamljenosti), već sjedinjen sa svijetom, s drugim ljudima i s prirodom?
Procesom porasta slobode, čovjek bi morao biti slobodan a da ipak nije usamljen, kritičan a ipak neispunjen sumnjama, nezavisan a ipak dio čovječanstva. Tu slobodu čovjek može postići ostvarenjem svojega osobnog ja, tako što će on biti on.
Pozitivna sloboda sastoji se u spontanoj aktivnosti cjelokupne integrirane ličnosti.
Spontana aktivnost nije prinudna aktivnost, na koju pojedinca prisiljavaju njegova izdvojenost i nemoć; to nije aktivnost automata, koja predstavlja nekritičko usvajanje izvana sugeriranih obrazaca. Spontana aktivnost je slobodna aktivnost osobnog ja (doslovce znači: po slobodnoj volji). Spontana aktivnost mora imati svojstvo stvaralačke aktivnosti koje može djelovati u nečijim emocionalnim, intelektualnim i čulnim doživljajima, kao i u nečijoj volji. Premisa ove spontanosti je prihvaćanje cjelokupne ličnosti i odstranjivanje rascjepa između «razuma» i «prirode» jer spontana djelatnost je moguća samo ako čovjek ne potiskuje bitne dijelove svojega osobnog ja, samo ako sebe shvaća i samo ako su različite sfere njegova života suštinski integrirane.
Spontanost se relativno rijetko javlja u našoj kulturi, mi smo je potpuno lišeni. Znamo za pojedince, koji su – ili koji su bili – spontani, čije su mišljenje, osjećanje ili aktivnost bili izraz njihovog osobnog ja, a ne kakvog automata. Ti pojedinci su nam većinom poznati kao umjetnici. Kada bi to bila definicija umjetnika, tada bi se i neki filozofi i znanstvenici mogli nazivati umjetnicima.
U djece nalazimo još jedan primjer spontanosti. Ona posjeduju sposobnost da osjećaju i misle ono što je doista njihovo; ta spontanost se ispoljava u onome što misle i govore, u osjećajima koja se izražavaju na njihovim licima. Ako se zapitamo što doprinosi tome da većinu ljudi privlače djeca, odgovor mora glasiti da ih djeca, osim iz sentimentalnih i konvencionalnih razloga, privlače upravo tim svojstvom spontanosti. Ono ostavlja dubok utisak na svakoga tko i sam nije sasvim mrtav da to svojstvo ne bi mogao opaziti. U stvari, ništa nije ubjedljivije od sponatnosti.
Većina nas možemo zapaziti bar trenutke vlastite spontanosti, koji su u isti tren i trenutci istinske sreće. Bilo da je to novo i spontano opažanje nekog pejzaža ili otkrivanje neke istine do koje smo došli vlastitim razmišljanjem, ili naviranje ljubavi prema drugoj osobi – u tim trenutcima svi znamo što je spontani čin i možemo donekle zamisliti kako bi izgledao ljudski život kad se ti doživljaji ne bi tako rijetko pojavljivali i toliko zapostavljali.
