ponedjeljak, 11.10.2010.

Narko

[Počinje kad se ruke smire i gledaš ispred sebe, a znaš da je to ono što trebaš vidjeti. Dva sata prije sam se bojala svega što bi me moglo poremetiti u toj situaciji, svega što bi mi moglo pomesti plan, a sada... Sada bih najradije zauvijek ostala tu, tako posebna i njemu i sebi, tako voljena.

Čak i onaj trenutak prije je sličan. Ono kad me pogleda u oči i kad ja znam da je to način na koji želim da me cijeli svijet gleda. Kad bih mogla svojim očima pogledati svoje oči, voljela bih da se tako gledam.
Čak i onaj trenutak prije toga je sličan. Kada znamo da se nismo vidjeli mjesecima, a svejedno se ponašamo kao da smo svaki dan zajedno. Tko zna, možda je to zbog toga što i jesmo svaki dan zajedno. Načini ionako prestanu biti važni kad se dosegne onaj nivo na kojem skupljaš novčiće rasute točno ispred tebe. Sve je... pa, skoro onako kako bi trebalo biti.]

Kao narkoman u poodmakloj fazi razmišljam kako da izvučem dan bez svoje doze. Probam staviti misli u knjigu i knjigu u misli ali bježe oboje jedno od drugog kao da to nisam ja. Kao da nisu moje ruke, moje oči. Poricala sam svaki znak i pomisao svoje ovisnosti kao što to rade oni iskusni i nesvjesni narko ljudi i mislila sam tako ću ih zavarati, tako ću te zavarati, nitko mi neće oduzeti mojih nekoliko dnevnih i pokoju noćnu. Ali ne ide to tako lako kad je jedino o čemu možeš pričati sa bar malo života i sjaja u očima ono što bi najradije sakrio od ljudi. Ne ide to tako lako kad ni tvoj diler nije više oduševljen idejom da ti nabavlja i donosi. Iako te to čini sretnom. Iako te (jedino) to čini sretnom.

Probala sam usmjeriti misli na druge stvari i mislila sam, ako se provjereno predoziram nečim drugim onda će mi biti lako skinuti se s ovih loših stvari. S ovih koje me uzdižu u nebesa, a onda me bacaju na pod ili na krevet (u mom slučaju je gore ovo drugo, jer s prvog bi možda nekada i poželjela ustati).

Tako si daleko. Tako si trajno daleko i svaki put do sad ja bih se upitala već u fazama prije ove šta to radim i gdje je smisao ubrizgavanja tebe uz silne druge ljude koje vidim oko sebe, Al navika na ljubav valjda je čudna stvar, iako mislim da ono što sam dobivala od tebe više i nije bila ljubav. Uništavam sama sebe, na kraju krajeva ti i nemaš ništa s tim. Sama sam odabrala jačinu opojnog sredstva koje ću udisati i sad mi je zrak prerijedak, a ostalog se bojim.

Razumijem tvoju preventivu. Ja uvijek razumijem sve tvoje (što je većinom moj glavni problem)i nađem ti alibi za svaki postupak. Nije da si mi nešto uradio što već sebi nisam predočila na gore načine. (Je li ovo opet opravdanje?) Razumijem da smanjuješ dozu ne bi li prestala i da svaka sljedeća riječ boli više samo zato što sam ovu prethodnu već progutala i svrstala u sebe. Smanjuješ dozu, već je nemam dva dana. Hvata me drhtavica, imam halucinacije i ne želim baš nigdje ići. Slabo se krećem i mislim da mi odumire centar za osjećaje.

Svi moji osjećaji vezani su samo uz tebe.
Šta sam to ja sebi uradila?

Nije to toliko lako kad je tvoja droga onaj koji te liječi. Kad te onaj koji te truje liječi sam od sebe. Nije to toliko lako bez želje.

A znam da sam ja kriva. Ja i nitko drugi.


[ /kuckanje nedefiniranog predmeta iritirajuće zvuči u pranoj prostoriji koja je pokušala biti toplo uređena. duboka, duboka šutnja probija sliku s voćem prekoputa reda stolica pored kojeg je mali stolić sa hrpom magazina, novina, kvaziknjižica i zaokružuje se poput Bezizlaza glavom i bradom oko cijele sobe./
-Gospođice, možete ući.
/kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. šest koraka.
tup. vrata.
kuc kuc kuc kuc. četiri koraka. tišina./

-Lijepo. - osmijeh na dnu lica neke na prvi pogled odlučne osobe.
-Za početak, kako ste?
--Ne znam.
-U redu. /zatvara bilježnicu/ Već smo ovo prošli nekoliko puta. Ne pitam vas koliko je sati, ni tko je osvojio zadnju Nobelovu nagradu, ni bilo kakvo pitanje na koje bi "Ne znam" prošlo. Radi se o onoj unutra, i vi i ja znamo da možete to pokazati bilo kakvom gestom, bilo kojom rječju pa čak i šutnjom, ali "Ne znam" nije ništa od toga.
--Jesu riječi. Dvije.
-Ignorirat ću to da ne bi opet došli do onoga gdje uvijek dođemo. Kad se posvađamo to onda ni na što ne liči, a o definicijama "Ne znam" ne želim više raspravljati.]

So be it.


15:52 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se