ogledalo duše

Nikad se nisam petljala u tvoj izbor paste za zube.
Nekako sam bila uvjerena da nije moja stvar to na koju osnovu to izabireš.
Jest, bilo mi je čudno jedno vrijeme kad sam skužila da je svaki mjesec druga
al sam šutila.
Nakupljala sam prazne paketiće svih mogućih marki i vrsta pasti za zube
i pitala se na kojoj faking osnovi ti kupuješ te paste za zube.
Ali ti nikad ništa nisam rekla.

Pričali bi mi o svačemu.
O vremenu, o pjesmama, o nakvoj ko biva ljubavi,
o tebi, o meni, o nama
o izlascima, o garderobi čak
o kavama i silnim razgovorima koje bi poslije analizirali,
ono, baš smo o svemu pričali.
Osim o pasti za zube.
I o Drugima.

Kad sam ti rekla da ne čujem svoje misli od glasova što mi se petljaju po glavi
ti si se nasmijao i rekao da umišljam, da sam pogrešno shvatila, da nije kako se čini.
Ja sam napravila WHAT THE FUCK facu
i ti si se nasmijao opet.
Kao da sam pomislila, ali ne.

Kad si mi rekao da ti je žao ljudi koji ne vide ono što im je ispred nosa
čudno sam se pronašla u toj rečenici.
I nekako sam svaki tvoj sljedeći monolog sebi prilagodila
ali sam šutila.
Prala sam zube sama ujutro jer tebe nikad nije bilo
i sama navečer jer tebe nikad nije bilo.
Nisam te pitala gdje si
Pitala sam sebe u tišini nekad u sred noći sklupčana na praznom krevetu praznih obećanja.
ali sama sebi nikad nisam mogla odgovoriti.

Možda da sam se prvi put upetljala u tvoj izbor paste zube.
Ne bi svakog mjeseca imao potrebu tražiti novu
ne bi ti dosadila svaki mjesec druga
i ne bi se meni vraćao.
Ostao bi sa mnom.

Da, trebala sam se umiješati u tvoj izbor.
Od toliko njih i sama sebi sam počela da se gadim.
Jer ih je stvarno bilo previše.
A i omoti različitih potrošenih pasta za zube
nakupljale su se ni krivoj ni dužnoj
meni.