ogledalo duše

raspusti je.
ne.
zaveži je.
ne.
zapni kopčicu sa strane.
ne.
zaveži dio, a dio ostavi.
ne.
ispeglaj.
ne.
učičkaj.
ne.

razbijam rukom prokleto ogledalo i ustajem.
uzimam novčanik i tražim ima li išta u njemu.
ne želim je ponovno pitati novac.

nemam ni prebijene.
šta, da opet upadnem sa pričom o promjenama, ovo ono..?
nije bitno. shvatila je.

ulazim u auto. uzbuđena sam.
svezana je kopčicom.
dolazimo na odredište i shvaćam da tu ima ono što mi treba.
uzimam jednu kutiju.
raspuštam je i ona se razlijeće oko mene.
duga je.

"bit će dovoljna jedna."
uzimam.
ponovno je zapinjem kopčicom.
na oči mi pada jedan pramen.
konstantno ga sklanjam rukom.

bojim se.
iako znam da je to ono što želim nisam sigurna hoće li potrajati
i hoće li biti onako kako sam zamišljala.
ha... ironično.

dolazim kući.
ona se ljuti. zvone mobiteli, ona se javlja, nešto je izgubila, ne sjećam se...
ja je polijevam vodom
čuvam neke dijelove da vidim je li uspjelo.

ona dolazi. sjedam.
počinje.

traje umjereno.
sumnjam da će uspjeti al svejedno šutim i čekam.
završila je.

treba čekati sat vremena.
jesam li pogriješila?

ulazim u kadu.
skidam sve.
odlazi u potocima
kao i uvijek, mislim da neće uspjeti.

uzimam ostatke koje sam maloprije ostavila.
uspoređujem ih s novim.
promjena se vidi.

izlazim iz kupatila.
ona je omotana u ručnik.
ona me pita kakvo je.
'drugačije'- rekoh.

uzimam fen.
vjetar je nosi oko mene.
jeste. drugačije je.
uvijek sam je htjela imati takvu.

završim sa sušenjem.
gledam se u ogledalo.

raspusti je.
ne.
zaveži je.
ne.
zapni kopčicu sa strane.
ne.
zaveži dio, a dio ostavi.
ne.
ispeglaj.
ne.
učičkaj.
ne.

pa što sam dobila?
sad je samo crna.
ništa drugo.
sviđa mi se.
al me i deprimira.

ma pms.


*I go back to black*