ogledalo duše

prije nego su se Martin i Slava doselili uvijek sam silazila pred njihovu kuću i onda kroz mali prolaz pa na stepenice pa u stan.
ne znam zašto je to toliko slatko i posebno ali uvijek je bilo ljepše sići niz tu stazicu i onda kroz tuneić. valjda sam se osjećala sigurnije u tunelu, tko zna.
i kad bih krenula u školu uvijek bi svratila do bake dolje i onda sa zidica se poljuljala na velikoj ogradi i onda skočila i uza stranu i u školu.
ograda je bila ljubičasta i svi smo se voljeli pendžat po njoj, ne znam zašto.
al to je bio izazov. kad sam bila mala samo su marin i kićo to smjeli, a onda kad sam i ja dosegla dovoljnu visinu i ja sam se verala po njoj i ljuljala i skakala.
martinovo dvorište uvijek je bilo glavno za igranje, kad naravno, njih nije bilo.
pa ionako su živjeli u njemačkoj, taman će oni to znat ko skače po njihovoj ogradi :P

ili na primjer, kad bi pao snijeg.
sjećam se jedne godine kad je striko donio najlon pa smo se klizali do garaže.
ili pravili snješka na njegovoj travi.
joj super je to bilo.

ili kad je romobil bio u modi.
na toj stazici; padini; strani je uvijek bio izazov spustiti se biciklom, rolama, romobilom (ko je šta imao)
jednom sam se zabila u vrata od garaže. :P


ili kad bi se igrali sudića pa iza kuće, tamo ispred stana u kojem su bilii podstanari.
ili kad su Barbara i Ana oprali veš podstanara u potoku. :P

ili kad su Marin i Kićo penjali se na trešnju kad smo igrali žmure pa ih niko nije mogo skontat.

ili na primjer, kad je bio moj rođendan, pa kad smo se svi skupili u martinovo dvorište i igrali se sapunice, tad je bila OTIMAČICA, dobro se sjećam, Paula i Paulina Bracho, vozač Pedro i ostala kompanija.

ili kad smo se igrali pjevača pa je bio fazon kad te voditeljica najavi ti pjevaš i silaziš niza stepenice, to nam je bila ko fora, ko smo ti ko mi pa mi silazimo niz stepenice. lol

ili kad sam bila mala, pa bi Martin kupio Cole i Fante, pa bi išla kod njega na "Špeci". zvala sam njegovo dvorište KAFIĆ.

prije mozda dvije godine Martin i Slava su se doselili. joj super je bilo kad je dosao kamion sa stvarima, u Martina srce ko kuća.
i sad BMW stoji pred garažom i ne pada nam na pamet spustiti se rolama niz stazicu.
Martin uvijek sjedi pred kućom pa je nepristojno prolaziti mu ispred nosa kad već mogu trotoarom sići pred svoj ulaz.
snijeg ionako više ne pada, a i da padne ne bi gradili snješka na njegovoj travi niti bi se više itko htio spuštati na najlonu niz padinu.
sapunica se ne igraju današnja djeca, to nije u modi.
ni pjevača se više ne igraju.
a brate ni žmure.
pogotovo ne u Martinovom dvorištu.
a da ne spominjem vješanje o ogradu. nema šanse.
a i obojili su je u smeđe.

ništa više nije isto.
valjda odrastamo
al eto jutros kad sam se vraćala iz katedrale
nije nikoga bilo pred kućom.
i pomislih; da siđem? pa kroz tunel pa na stepenice...
al ne..
navikni se.


*tu sve nestaje
i tu sve prestaje
sve teške riječi
sve politike
i kada prođe sve
evo mene kraj tebe
i sve bi dao za jednu tekmu na male..
moje dobro.. dobro dvorište..*

"This is my time
This is my tear
I can see clearly now
That this is not a place
For playing solitaire
Tell me where you want me
This is my time
This is my tear "


vrtim se...
vrtim seeeeeeeeeee..........................................

soba se vrti.......
krevet se vrti........................

sve se miješa...........

suze......smijeh...........
(ili je obrnuto?)

okrećem se... soba se okreće... laptop se okreće...
sretna sam.......

mobitel se ruši sa kreveta...
pokrivač pada....
tuzna sam..................

pesimizam...
tuga.
srećaaaaaaaa.........
SREĆAAAAAA
okrećem se..... vrtim seeeeeeeee.......

ali gdje sam?
nema me.

"Ti si najbolja kad si slobodna"

*Znam. i drugačije ne funkcioniram. znaš ono kad ti kažu; najbolji si kad si svoj. ja volim slobodu. al ne osjećam se uvijek slobodno. ironično je to. mislim da postoji određenija riječ ali.. preferiram ironiju.
i ironična jesam. ne zato što se silim na neki stil, ne, ne silim se. nego zato što to proizlazi samo od sebe.
zbunjena jesam. ali ne zato što sam glupa i što ne kontam neke stvari. kontam. nego zato što me zbunjuje svijet.

"..u tvom svijetu sve radi za tebe.."

*možda. u biti, ne možda, nego sigurno jest. okružena sam stalno ljudima koje volim svaki dan i poprave mi raspoloženje, to je stvarno istina. imam sve što mi treba, sve imam. i mogu biti sretna. mogu biti sretna.*

"U visine put, siguran i brz"

*Lako odem u visine. to je loše. ko visoko leti nisko pada. ja se uvijek previše vinem tamo gore. previše se ponadam. i onda je dno teško prihvatiti.
ali nisam ja na dnu. imam siguran put do gore. ali brz. kad bih samo znala usporiti.
samo malo manju brzinu.
kad bih barem mogla*

"Dat će supermen sve raspamećen za tobom.."

*Eh...*

Ali...

"Šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale..
nijema si i gluha oči su te same odale..
Šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale
nijema si i gluha, a ove ruke sve su probale..."

"Da promijeniš lik, ti si umjetnik"

*Nekad mi je tako lakše.. mislim, nekad volim trenutke za sebe. samo što uvijek odaberem pogrešne trenutke. mogu se ja pretvarati. i umjetnik sam u tome. mogu ja promijeniti lice za 5 minuta. ali čemu? znaš onaj stih;
"Kad sam svoj na svom, nebeski sam grom"... tako ti je to.. kod mene..*

"Ljubav to je glad neutaživa,
plemenita, moćna i samoživa.."

*Eh...*

ali još uvijek..

"Šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale
nijema sii gluha oči su te same odale
šutiš svaki put kad zovem te sa druge obale
nijema si i gluha ove ruke sve su probale.."

*znam ali
NOĆI SU PREDUGE, SUZE OD STAKLA
SIGURNO NE ZNAŠ DA MOJE SU BAŠ
DOK MI SE NEMIR U SNOVIMA VRAĆA
JA UŽIVAM; TI UŽIVAŠ..*

i "šutim svaki put kad zoveš me sa druge obale"
jesam, šutim i ne mogu reći kad ne znam ni sama kojim putem i u koju zvijezdu da pogledam
i jesam; "nijema sam i gluha, a oči su me same odale"
znam, uvijek me odaju. uvijek.
i "šutim svaki put kad zoveš me sa druge obale..
nijema sam i gluha, tvoje ruke sve su probale.."
hvala im..
al eto ja:

šutim, šutim, šutim...
bistru vodu mutim...

na svijetu postoje dvije vrste ljudi.
oni koji imaju srama
i oni koji nemaju srama.
na svijetu, nažalost postoje dvije vrste ljudi koji nemaju srama.
oni koji i imaju nešto u glavi
i oni koji nemaju ništa u glavi.
na svijetu postoje dvije vrste ljudi koji nemaju ništa u glavi.
sretni
i nesretni.
e pa, boli mene briga za njih.

a s druge strane, ja sam dobila što sam htjela, nisam li?
ali..
*when you get what you want, but not what you need*
misli, kako se ne osjećati ko popišan cvijet pokraj puta kad ti čovjek koji nema ništa u glavi, ali eto, ima sreće, počne govoriti da nisi baš nešto?
ma goni se u................... točkice.

ali ipak. znam ja zašto je to.
nije to zato jer se zovem kako se zovem
pa nije les yeux mahnita.
znam ja zašto je to.
i nije to zato jer sam bila uporna i možda i jedna od boljih
(ne, nisam umišljena, nit se uzdižem. samo sam realna, a to je, igrom slučaja, danas u moju korist)
ne, nije zato.
to je zato
jer se balavica
drznula napisati nešto na papir
i skoro uspijeti u tome
preko nje koja je to uspjela kasnije!?
nije les yeux mahnita.
ne ne..

a priznajem da je u nečemu uspjela.
ne kažem ja da joj je to bila namjera
nije ona pametna toliko da joj bude takvo nešto namjera.
uspjela me je iživcirati
koliko god to može
do razine lupanja po jastuku
do razine bijesa.

koga briga što nemaš spajalicu?
i zar stvarno misliš da će ti netko zapljeskati na dizanje ruka?
i ti si mi glumica?
ha ha ha...

znaš, ponosim se sobom.
i ovaj post uopće nije tebi.
čak ću ga sad i preokrenuti da netko ne pomisli tako.


ja ću biti dobra, naravno.
zato jer vjerujem u sebe
i jer se trudim
a to će se vidjeti, naravno.
pogotovo zato jer će biti teško.
teško, ali zanimljivo.
jako zanimljivo.



i još nešto. vratite se na dio "nije les yeux mahnita"
sviđa mi se.
a i rekli su mi da sam ironična danas.
super.


da. postoje dvije vrste ljudi.
pokolebljivi
i
umjetnici.
ne stidim se nazvati se umjetnicom.
a-a
jer ipak,
postoje te dvije vrste ljudi.
glupi
i živčani.


:P

#necu se ponositi ovim postom.
baš me briga.
htjela sam razgovarati.

slušaj. koji je ovo put? aj nije bitno, dosta mi je brojeva.
al, hajmo realno gledat. to voliš.
gdje si ti?
molim te, evo, budi iskrena i reci
gdje si ti?

##meni se na primjer ne da pričat s tobom, pa moram.
al nisam ja u ovoj priči sama.
ooo ne draga moja.
ti si tijelo.
ja sam duša.
ti si sama.

#ko kaže da mi to smeta?
ti se previše buniš i previše me ometaš.
koji ti je vrag?
nemoj me morit.

##vidiš. mostar te obilježava.

#pa šta? jel to tvoja briga? haj briši.

##dobro. kako god hoćeš.
a samo sam ti rekla da ideš spavat i da se naspavaš.
ne moram ja sutra ustat i učit od 7 do 12.

#koji ti je vrag!? bona, nemoj me izazivat više.
rekla sam ti već jednom. kad se meni piše post, pisat ću ga.
i koji je ovo put?
gdje si ti?
tko si ti više?

##ja sam ti.
opet smo ti i ja
opet izvodimo.
nisam ja kriva sto si mi dosadna sa svojom dosadnom interpretacijom zivota.

#ma nemas ti veze sa mnom
nemoj se petljat gdje ti nije mjesto!!
miči se, hajde, bježi, miči se!
to su moje pjesme! ne diraj!!

##ne, draga.
to su moje pjesme.
ja sam duša.
to su
MOJE
pjesme.