ogledalo duše

vratila sam se. i sve je super, sve je kao prije. divno slobodno. bez okova.

-rekoh ti da odlazim u neki drugi svijet.
i da cu ostati tamo.
al evo vratih se ne znam ni ja zasto.
fali mi malo prljavog zraka
malo zargonskog govora
malo naglaska
i vidika na ove lude ljude..
falio mi je mostar..
evo me grade.

-rekla si da dolazis sama.
on se nije vratio?
u tebi nema više onog što je bilo.
lijepo.
slobodna si.
nedostajao mi je tvoj pesimizam
i tvoja gruba realnost.
i ironija.
i sve ono što te veže za mene.
zagrli me djevojko.
ja sam tvoj i ti si moja
djevojka u naručju grada.

-ne znam hocu li ikad moci otici. zauvijek.
nisam hrabra a i vezana sam jako.
ovdje je sve što ikad voljeh
ovdje je sloboda, i ovdje su okovi
ovdje je tuga i sreća se ponegdje nađe
i znaš, grade..
nije stih uvijek povezan sa osjećajima..
stih dođe a osjećaj spava..
i bude se ako ga bas netko drma..
ne mora sve što je lijepo biti i tužno
jer stih u mojoj glavi uvijek šeta, samo ponekad stane
osjećaje čuvam za ozbiljnost i za sebe samu
ali pišem sve što mi na pamet padne..

-ako odeš ruke su ti uvijek pružene za povratak.
ja stojim i ne mičem se. na tebi je.
ti odlučuješ hoćeš lli odbaciti okove
hoćeš li se boriti za sreću, da je nađeš..
znaš djevojko,
volim tvoje stihove
i nisam neki grad da mi pišeš poeziju.
al i meni je potrebno nekad osjetiti mrvu pažnje.
tek da znam da postoji netko kome značim.
u čijoj glavi šetam
kome potičem stihove..
nisam grad anđela, ni grad za suze radosnice..
al pružam dom.. barem tebi
i to mi je dovoljno...



*evo okice su back u mostaru, neka, lijepo se vratiti..*

***samo jedno mjesto na svijetu se zove dom..***