i mjesec i sunce

Jučer nas je šokirala vijest da je iznenada umro otac kćerinog prijatelja iz razreda...k tome, majka tog dječaka i ja išle smo skupa u osnovnjak i jedno vrijeme čak bile najbolje prijateljice...

On je ,doduše, bio ozbiljno bolestan, što su doznali pred koji mjesec, ali ipak umro je sasvim naglo i neočekivano...
Kroz suze mi ona priča o poslovima koje su vodili , o zauzetostima, o angažiranom i aktivnom životu.... čak ističe kako se je borio (moj bolesni suprug mrzi čuti 'on je borac' 'bio je hrabar' i slične formulacije, tvrdi da si takav kakav si i da ti se samo može posrećiti karakterna crta koja ti omogućava da lakše prođeš kroz bolest ili slična Božja milost.........ponekad, kad guta one enormne količine tableta nad kojima bih ja u takvoj situaciji filozofirala i strahovala beskrajno, pogleda me i kaže 'zaista je dobro biti prava seljačina u nekim situacijama' i nastavi sa tableto-natrpavanjem i zalijevanjem sa čajem od čage.......snebijem se i kažem 'pa nije vrag da ti piješ sve to zajedno' na što se on samo isceri i produži dalje.....) do zadnjeg časa, bio živ do zadnjeg časa...ali na koncu, ništa se nije moglo učiniti, sve je dakako bilo izvan ljudskih ruku.

Naravno, djeca su devastirana, moja kćer će prvi puta nazočiti sprovodu, sve sam joj do u tančine opisala....vijenci su nabavljeni, telegrami odaslani....i što preostaje?

I tako,uvijek kada nas posjeti velika učiteljica Smrt, ista misao pokazuje se , i svaki puta sve jače, sve urgentnije...... kako je dobro biti živ i kako je dobro moći pokazati ljubav osobama oko sebe, u svim njezinim izrazima. Moći reći 'volim te', učiniti bilo koje 'volim te' djelo, osjetiti 'volim te' osjećaj. Ništa drugo nije tako dobro, ništa se s time ne može mjeriti.
Sve ostalo nije 'volim te' niti do nožnih prstiju, kamo li do koljena.