ponedjeljak, 03.08.2015.
-------------------- ---------------- -------------------------------------------------------------------------------
|
Oh, dragi dnevniče...
kako je lijepo sjediti za kompom, pisati sa čak dvije ruke koristiti tipkovnicu, te drage tipke koje postoje umjesto onih bijednih pokušaja čitanja bloga sa mobitela kako god bio pametan to je takvo s++++ mali ekrančić touchscreen koji kao da je pod sedativom i reagira samo po nekom svojem redu .... more je i dalje na mjestu, provjerila sam .... ne tako davno bio jednom jedan Lammas ili Lughnasadh dakle, bio jednom jedan 31.7 na 1.8. i jedan zaista lijepi puni mjesec doba da konstatiram da smo na onoj točki Kola na kojoj vrt zaista podivlja i u kojoj možeš jedino zadivljeno promatrati bujno bogatstvo Majke Prirode, i možda barem simbolično obaviti kakvu berbu... objaviti kakvu zahvalu. ........................................................................... ....U 'Putovanju na istok' Hesse se prisjeća impresivne, za njega gotovo magične, proslave 1.kolovoza u Bremgartenu... ... Jedan od najljepših doživljaja tog vremena bila je savezna proslava koju smo održali u Bremgartenu, stiješnjeni u sredini zatvorena magijskog kruga. Na prijamu, koji su nama u čast priredili gospodari dvorca Max i Tilli (Wassmer) , čuli smo Othmara kako u dvorani visoka stropa na glasoviru svira Mozarta, zavirili u dvorski park prepun papiga i raznih drugih razgovorljivih životinja , osluškivali kraj vodoskoka opojnu pjesmu vile Armide i ugledali razbarušenu glavu zvjezdoznanca Longa tik uz drago lice Heinricha Oferdinškog. Vrtom se orio klič paunova, Louis je na španjolskom jeziku poveo razgovor s Mačkom u čizmama, a Hans Resom , potresen dubokim uvidima u krabuljinu igru života, zavjetovao se da će kao hodočasnik posjetiti grob Karla Velikog. Bilo je to jedno od trijumfalnih razdoblja našeg putovanja: val čarolije koji smo donijeli pomeo je sve pred sobom, urođenici su na koljenima klicali ljepoti, vlastelin je deklamirao pjesmu u slavu naših večernjih djela, natiskane oko zidina dvorca slušale su ga šumske životinje, a u rijeci su blistale svečane povorke riba, primajući okrepu u pecivu i vinu. Te najbolje događaje teško da mogu vjerodostojno ispričati nekome tko sam nije bio dirnut njihovim duhom. U mojem izlaganju oni djeluju jadno, možda i pomalo budalasto , ali tko god da je proživio slavljeničke dane u Bremgartenu potvrdit će svaki sićušni detalj moje priče i nadopuniti je stotinama ljepših. Nikada iz sjećanja neću izbrisati svjetlucave repove paunova u krošnjama visoka drveća obasjana mladom mjesečinom ili zaboraviti dražesno presijavanje srebrnaste puti sirena što izranjaju između stijena na sjenovitim obalama rijeke. Zauvijek ću pamtiti samotan lik koščata Don Quixota kako pod kestenom pokraj zdenca drži prvu noćnu stražu, dok nad dvorskom kulom posljednje užarene kugle vatrometa nježno tonu u svijetlu noć, ili pak mojeg kolegu Pabla kako ovjenčan ružama stoji pred djevojkama i zaneseno svira na perzijskoj svirali. Tko bi tada bio pomislio da će se čarobni krug tako brzo raspasti , da će gotovo svatko od nas - a s njima i ja! - ponovno zalutati u bezvučne pustopoljine otrcane zbilje, kao što se činovnici i trgovački namještenici nakon proslave ili nedjeljnog izleta otriježnjeni ponovno saginju i sklanjaju u svijet svakidašnjih poslova! Onih dana nitko od nas nije bio sposoban za takve misli. U dvorskoj kuli u Bremgartenu opojan miris jorgovana ispunjavao je moju sobu, kroz krošnje drveća slušao sam šum rijeke, opijen radošću i čežnjom iskradao sam se kasno noću kroz prozor, šuljao se kraj zaspalih uzvanika prema obali gdje žubori voda i čekaju bijele, sjajne morske djevice, spremne da me povedu u dubinu, kroz mjesečevu hladovinu kristalnog svijeta svoje domovine, gdje su se u očekivanju osloboditelja sanjarski poigravale krunama i zlatnim lančićima svojih riznica. Moji boravci u svjetlucavim dubinama kao da su trajali mjesecima, no kad bih izronio i promrznut otplivao do obale, iz dalekih vrtova još uvijek je dopirala glazba Pablove svirale, a visoko na nebu još uvijek je stajao mjesec. Vidio sam Lea kako se igra s dvjema bijelim pudlicama. Njegovo pametno dječačko lice ozarilo se radošću. U šipražju sjedio je Longo, na koljenima je držao pergamentnu knjigu i u nju marljivo upisivao grčke i hebrejske znakove - riječi iz čijih su slova izlijetali zmajevi i iskakale šarene zmije. Nije se obazirao na mene. Utonuo u misli, nastavio je ispisivati stranice knjige svojim šarenim zmijskim pismom. Dugo sam gledao preko njegovih povijenih pleća , promatrajući zmije i zmajeve kako izlaze iz redaka, valjaju se i bez glasa nestaju među noćnim raslinjem. ..... -------------------------------------------------- .... Don Juan mi je vrlo strpljivo objasnio da je osamljenost neizbježna za ratnika. Rekao je da ratnici-putnici mogu računati na jedno biće kojem će pokloniti svu svoju ljubav,svu svoju brigu; na ovu čudesnu Zemlju , majku, maticu, središte svega što jesmo i svega što činimo; na biće kojem se svi vraćamo; biće koje ratnicima-putnicima omogućuje da odu na svoje konačno putovanje. ... C.Castaneda; Aktivna strana beskonačnosti  Lughnasadh, iz Vještičjeg ormara Lammas, iz Vještičjeg ormara |
