Afrika priča

Kao ono zadnji

I jos jedan post mada sam mislio da ih više neće biti... Ali nešto se lijepo desilo, povezano sa ovom cijelom pričom... Osim što sam se u međuvremenu zaposlio u jednoj psihijatrijskoj bolnici i radim ono što volim i volim ono što radim, napokon sam došao na red za operaciju koljena koje je ispalo tamo negdje treći dan u Africi čak prije i bloga i svega ali nije bilo razlog propuštanja sve te ljepote u svakom slučaju. Sad je plan vježbanje žešće trening udaranje.
Vjerojatno me sve to malo podsjetilo na afričke dane pa o njima više i razmišljam pa mi više i nedostaju. Onako lijepo.
Možda je razlog ovog posta i da blog ne počinje poezijom religioznog karaktera koja bi ionako slučajne sumanute čitatelje samo prestrašila, zamisli! Ima tu svašta! Slika i sve! Eto. Pišite javite se vozite.

03.07.2008. u 16:42 | 0 Komentara | Print | # | ^

Pjesma umjesto čestitke - "Večeras ja sam zemlja"

Večeras ja sam zemlja
Samo za tebe poravnana
I tvoja zvijezda pokazuje put mene.
Večeras ja sam štala
Sa par greda i malo sijena
Da te malenog i slabog
Zaštitim od hladnoće
Večeras ja sam to sretno tele, magare,
Koje svjedoči tvome porođenju
Ja sam taj bosonogi pastir
Koji je dotrčao vidjeti Sina Božjega
a da nije ni znao da dolaziš,
Ja sam mudrac
Koji je godinama tražio
Gdje ćeš Gospodine doći.
Večeras moje srce je jaslice
Da se u njih sakriješ
Da i njih zagriješ.

Večeras ti si sve moje.

Ja sam zemlja, o Bože,
Na kojoj ćeš u Duhu rasti,
Na kojoj ćeš naučavati, ozdravljati,
Na kojoj ćeš nasloniti glavu
Na kojoj će te razapeti

Dobrodošao, moj Božiću,
Na svoju zemlju,
Dobrodošao ja Gospodine moj i Bože moj,
U Tvoje Kraljevstvo.

N.B.

22.12.2007. u 18:31 | 2 Komentara | Print | # | ^

Pospani kršćani ili Dolina

"Kakva večer... Dobro sam se najeo i utrpao u krevet, a sad počinje i kiša... Kako lijepo pada... Milina, slušaj samo... Još malo puše, čuje se vjetar, a u krevetu fino toplo... Auf... Trudim se svim snagama da ostanem što duže budan da uživam ali znam da neću dugo, oči se same sklapaju... Ma zamisli sad da sam vani po ovom vjetru i kiši, ajme tlake... Da moram negdje pješke po ulici u noći još da me netko pošprica autom... I nije lako nikako a sjetim se tebe Isuse kako je tebi bilo i kažeš nisi imao gdje glavu nasloniti i bilo ti je i hladno i bio si sam sve si mislim da ne bi i danas tako naišao. Pa rekao si da ćeš doći. Ajme meni ma da te ja sad vidim, pa ja bih te bez razmišljanja kod sebe doveo. Ma nema mi veće sreće moj Isuse nego da te i u pola noći dovedem do sebe sa ulice i poslije toplog tuša da ti obučem svoju novu trenirku ili pidžamu ili šta ti se više sviđa i dam ti tople papuče i spremim ti finu večeru a imam i dobrog vina i da sjedimo tako u toploj sobi ma briga me sutra i za posao čovječe kad bi mi moj Bog došao... Pa to je kao da vrijeme stane ajme moj Isuse ma zamisli ti to kako su Njega razapeli umjesto da ga čuvaju ja to ne razumijem... Bože mili koje zlo u ljudima, kakva pokvarenost... Ma da i nisu znali da je Bog kako mogu tako jednog čovjeka... To nije za vjerovat... Ma znam Isuse da nisam ni ja neki savršen i da radim svakakve gluposti ali da te ja sad vidim moj Isuse ja bi se za tebe odmah pobrinuo. Ma nema šanse da bi ja tako nešto učinio. Kako to ja ne razumijem i gotovo to moraju biti stvarno idioti, pokvareni do srži. Ma sve me nešto kopka dok tako razmišljam Isuse moj da ne bi ti meni promakao. Da nisi ti možda već ovdje ajme nesreće da saznam jednog dana da si mi bio mokar i umoran pod prozorom a ja spavam u toplom krevetu, ma ovog trena se ustajem da vidim. Gdje su mi samo papuče... Evo, mičem zavjesu i gledam. Skroz dobro pada. I još kako puše nije nikako ugodno vani.
Nema tebe Isuse. Eno samo ona baba jadna di se sakrila na tu autobusnu stanicu pa sva je pokisla. Još uvijek vuče sve te vrećice sa sobom ko zna šta nosi. Kupi onaj suhi kruh što ljudi ostave kraj kontejnera i to žvače. A lude babe. A i sva bolesna raspast će se. A i smrdi da je to užas pa da je čovjek uzme u kuću sto dana ne bi sobu izračio Bože sačuvaj. Dovdje se čuje kako kašlje još bi se od nje i neke boleštine navukao.
I eno one male pod kišobranom. Njoj nije nikad hladno u toj minici. Opet čeka neki auto bila je tamo kad sam se vraćao s posla očito neće doći. A cijela ulica zna da po nju samo dolaze neki skupi auti i to stalno različiti pa to je očita stvar kako mala plaća fakultet. Zamisli da ju čovjek pozove samo na kavu šta bi ljudi pričali a kamoli u ovo doba. I ne znam kako se uopće usudila na Uskrs na misu. Takvima bi trebalo zabraniti uopće da uđu u crkvu. I svi čuju kad se vraća ujutro kad ju dovoze i cerekaju se. Ulica bi nam bila puno mirnija i svi bi bili sretniji da nje nema. Ma prostakuša jedna gadi mi se.
I ko je tamo još ispod kioska ne vidi se dobro? A da eno malog od susjeda... Bit će stari se opet napio pa ga potjerao... Dobro je ako ga nije opet prebio jadan mali stalno je plav. A nije to samo susjed vjerojatno je i mali bezobrazan. U crkvu ne ide stalno se skiće a čini mi se da baš nije ni u školi često. Nego puši travu s drugim mulcima iza škole pa se kese ko blesavi. I pogledaj ga molim te kosa mu zelena. Jel to kosa ili mu trava raste na glavi. I ko da ima sto naušnica pa i u nosu. A gledaj ga sad što se stiso pod tim kioskom skoro gol do jutra upala pluća mu ne gine. A vjerojatno je i zaslužio, bar će se naučiti malo pristojnosti. Još da ga čovjek uzme u kuću ne bi se smio ni okrenuti da mi nešto ne ukrade... Ko zna kako je kući naučio ma mali je oduvijek bio problematičan. Nije to od Boga, ne, ne... Neće daleko...
Eto moj Isuse ja tražim tebe a sve neki socijalni slučajevi pred očima. Hvala ti dragi Bože da nisam takav. Ma pogledaj tu bijedu. Idem ja nazad u krevet, sutra se rano dižem. I još mi samo treba neko večeras, ujutro idem na posao i trebam se dobro naspavati. Ja imam svoj red i volim kad mi je tako. Al moj Isuse kad ti dođeš, ma ne moraš ni pokucati ja ću tebi... Zijev... Ma ja ću... Zijev... Sve... Zijeeeev..."

Te večeri Isus se doista prošetao pod njegovim prozorom. Došao je do autobusne stanice gdje je baka već od umora zaspala na metalnoj klupici, bar malo zaštićena od kiše i vjetra. Pokrio ju je njenom starom vestom i pokretom ruke od starih korica kruha učinio topli, svježi kruh, koji je mirisao kao da je upravo izišao iz peći. Taj će kruh baki dati snage za ovu jesen i utopliti ne samo njene smrznute prste i stopala, nego i njeno srce i ona će krenuti dalje. I ostao je tu večer s njom da ju čuva. Na autobusnoj stanici.
Kao slučajno Isus je prošao autom kraj djevojke u mini suknji i onako uređenu kompletno je pošpricao blatnjavom vodom iz lokve. I nastavio dalje. Ona je vrištala od bijesa, znajući da se sada vrlo brzo mora presvući a uređivala se preko sat vremena za osobu koja ju je tu večer očekivala. Utrčavši u stan, od bijesa i tuge rasplakala se i slomila. Nije mogla više. Odlučila je bez obzira na sve tu večer isključiti mobitel i telefon u stanu, skinuti tu blatnu odjeću, otuširati se i obući toplu pidžamu. Sjela je ispred televizije, još jednom se gorko rasplakala i ridala kao dijete. Isus je brisao njene suze i pričekao da tako izjađena zaspe. I sutra je sve bilo drugačije.
Isto tako Isus je malim kratkim spojem pokvario televiziju oca onog smrznutog momka na ulici. On se naljutio i psovao i Njega i ženu i njezinu majku i malog ali budući da je tu večer bila utakmica navukao je kaput, uzeo cigarete i otišao u lokalnu birtiju gdje ga je već čekala ekipa. Momak je to skriven vidio i čim je stari otišao uvukao se u stan i kraj rasplakane majke pobjegao u svoju sobu. Skinuo je mokru odjeću i utrpao se u krevet. Nije mogao zaspati. Bilo mu je teško jer je znao i osjećao je da je premlad ali da mora nešto učiniti. Zbog svoje majke. Zbog sebe. Isus mu nije rekao što, ali mu je tu večer dao snage za to.

I prije nego što je završio noćnu smjenu u tom kvartu, Isus je zastao i pod prozorom svog pospanog kršćanina. E tu je zaplakao. Pogledao je u njegove škure i tiho mu u san prošaptao: "U dolinu prijatelju, u dolinu...".

"Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo."

21.11.2007. u 10:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

Home and dry

Od 27.10. sam kući. U Rijeci. Evo sad sam malo manje lijen pa da zaokružim tu cijelu priču.
Dakle bio sam kod fra Drage pa skoro mjesec i pol. Nakon toga sam htio u Burundi još jednom posjetiti časnu Lukreciju ali u Bukavu sam pronašao mail don Sebastijana da moram hitno za Kampalu, Uganda, zato što moram srediti vizu za Etiopiju. U međuvremenu je mene i Dragu posjetila Alenka i bila s nama u brdima tjedan dana, a kasnije nam se u Bukavu pridružio i Uroš, pisao sam o njima, Slovenci volonteri koji rade u Gomi u Kongu. Tj. Alenka je završila i sad bi trebala biti negdje na rijeci Kongo budući da se odlučila na to trotjedno krstarenje brodicom sumnjive kvalitete od Kisanyganija do Kinshase. Pitala je i mene da joj se pridružim ali meni se malo išlo kući.
Dakle, letio za Kampalu što i nije bilo toliko loše budući da sam vidio opet don Richarda, Poljaka salezijanca, o kojem sam već pisao, i Josaline. Viza je brzo bila gotova, otišao sam u ponedjeljak a u srijedu sam već bio nazad u Kigaliju. Rwandair express. Prvi put sam se vozio u avionu sa propelerima. Pa dobro.
I tako bio još par dana u Kigaliju dok se nije vratio fra Ivica sa puta pa sam išao kod njega u Kivumu par dana. 23.10., dan odlaska je brzo došao i odonda samo problemi. Dobro je neki put biti paranoik, pa sam ja natjerao Ivicu da me prvo vozi u Ethiopian Airlines samo da provjerim kartu koju mi je platila talijanska udruga VIS koji su i organizirali susret volontera u Addis Abebi pa su davali travel support. Došao ja tamo pola sata prije check in-a, budući da su promijenili vrijeme leta, aerodrom na drugoj strani grada, a žena mi za pultom govori da to što su oni meni poslali nije karta nego samo rezervacija koja nije nikada bi bila plaćena pa su je otkazali i za početak naravno da me nema na listi putnika. No sad da ne tupim sve smo riješili lovu posudili valjda će je i vratiti i ja i don Danko poletili zajedno za Etiopiju. Tamo je bilo jako lijepo, prvi dan smo imali razgledavanje Addis Abebe koja je predivna, na 2500m, stara kultura kršćanstva, ima preko 80% ortodoksnih kršćana, divne stvari, a i grad kao grad mi koji smo bili po drugim sredinama teško je bilo vjerovati da smo još u Africi. Ono, smiješ se navečer šetati po cesti i to. Pa dobro. Drugi dan je bilo radno, radionice, izmjenjivanje iskustava itd. Treći dan nažalost nisam mogao ići jer kad sam kupovao drugi put kartu nije više bilo mjesta pa sam morao ići dan prije. Što naravno nisam učinio, mislim otišao jer mi je let bio malo otkazan. Pa dobro. A i sutra je bilo komedije. Ma smijurija taj Ethiopian pa to je možda i najveća afrička kompanija ali neozbiljni skroz. Pa ko voli ubijat monotoniju u putovanjuu toplo ih preporučujem.
I tako dalje. Došao u Rim navečer, odmah na vlak, i to srećom sam stigao jer mi je jedan prijatelj dao svog vozača, naspavao se u vlaku i ujutro bio u Trstu. Izašao u kratkim rukavima pa sve nešto ja gledam ljude ubundani šalovi i te fore pa sam i ja obukao još jednu majicu da ne budem baš prečudan. U Trstu me čekaju sestre i šogor. Pa smo malo u šoping budući da bih se trebao malo prilagoditi novonastalim uvjetima. Pa smo kući i tako to. Veselo veselo. A kući nećak momčina. Pa nije me dugo bilo ali polako ćemo se nas dvojica upoznati.
U međuvremenu bio sam u Velikoj Gorici jednu subotu svjedočiti. I bila još jedna časna iz Nigerije i jedan fratar koji je bio u Peruu. Tamo sam i vidio svoje iz Zdenca i bome vidim radi se ovdje, radi se. Ima puno lijepih i vrijednih cura volonterki. Ma sve super. U Split bih trebao krajem mjeseca. U ponedjeljak sam u svojoj crkvi, u utorak RiTV, već sam dao par intervjua... Pa eto.
Sad kao tražim posao. Trebao bih i neki staž obaviti. Sve će se to jednom srediti.
Nego znate šta. Dobrodošli.

11.11.2007. u 11:06 | 0 Komentara | Print | # | ^

Rezime

Dakle prije 38 postova ovaj blog je otvoren za moje prijatelje i one koji ce to tek postati upravo zato da ne moram slati grupne mailove koje nitko ne voli. 18. kolovoza 2006. sletio sam u Afriku a sad se moj rad ovdje i moj odmor ovdje isto tako blizi kraju. O tome ste imali priliku citati. I laughed, I cried, I wanted to go to Africa.
No da sad ne duljim i ne kompliciram. Dakle sutra, 23.10. letim za Addis Abebu. Tamo cu sudjelovati na susretu volontera Afrike koji rade ili su radili u salezijanskim zajednicama. 27.10. rano ujutro napustam Etiopiju i letim za Rim. Sjedam na vlak i za koju cuku pijem kavu sa svojim sestrama i sogorom u Trstu.
Vidimo se.

22.10.2007. u 12:25 | 2 Komentara | Print | # | ^

Kaziba-ziba

Dakle kao što rekoh već sam neko vrijeme kod fra Drage u Kazibi, simpatičnom selu nekih 60-tak km od Bukavu, grada i sve to u RD Congo. Sad da ne duljim dosta se toga izdogađalo u ovih dvadesetak i kusur dana i još će se toga desiti budući da se ubrzo tamo i vraćam do daljnjega. Dakle tamo nema struje, tj. bilo je prije sa neke turbine što su norvežani izgradili ali zbog neodržavanja to propade žice odnesoše ukradoše a i bandere i svima dobro. Mi imamo mali generator koji navečer naložimo možda sat ili sat i po i opet dobro. Zato imamo vode ravno sa izvora. I veselja u kući. Tu je Kasuku, papagaj, Kiko i Muzungu, majmuni, dvije mace tj. pet jer jedna se omacila, ima koza kojoj je ime Malecka i koju bih ja rado vidio na ražnju ali Drago uporno ponavlja da taj kino neću gledat, imaju kokoši, ima dvije sove birifufu koje nikako da odu, te zatim u zvoniku pčele i šišmiši. Tu je i Safari, mladi princ obližnjeg kraljevstva, Dragini obiteljski prijatelji koji bude ponekad kod Drage da mu malo pomogne.
Eto priča je naravno milion no u kjatkim cjtama kao i uvijek. Išao sam s Dragom po tim filijalama njegove župe tako da sam vidio malo i kako ide u selo i sve fino. A djece posvuda. Ni u Kazibi ja sam sišao jednom na neku lokalnu utakmicu a to je završilo da je za mnom išlo jedno 70-tak djece i vikalo padiri bombon i slično. Oni misle da sam ja padiri ali sad sam se obrijao pa možda ne budu više. Priroda je ovdje fantastična, sve zeleno, plodno, potoci i voda posvuda, slapovi... Tu blizu vade zlato iz potoka. Ima slap visok 700 metara. Pitate se zašto je ovaj narod onda siromašan. E i ja se pitam. Čini mi se iz dva razloga: zato što je Kongo prevelik i prebogat. Eto.
Kod Drage ima vremena za sve a u biti ja i jesam došao malo na odmor i malo da mu pomognem i budem s njim i tako i to i radim. Pročitao sam Na Drini ćuprija i Quo vadis. Radili smo neke iskaznice za učenike njegove škole formacije obrtnika itd. Ma da ne duljim eto sve u najboljem redu. Tako da znate. Sad sam kod naših časnih franjevki u Bukavu dakle u gradu gdje uživam čari civilizaciju kad ih ima pa mogu i poslati nešto ali vrlo brzo se vraćam u blaženu planinu pa do slušanja!

03.10.2007. u 10:29 | 2 Komentara | Print | # | ^

A sad: Kongo!

Bez slike, bez icega. Vec mjesecima pricam da zelim ici kod naseg fra Drage Gverica o kojem sam vec dvaput pricao u svojim postovima i sutra palim. Tako da znate. Tamo nema signala za mobitel, mozda internet kad odemo za Bukavu.
Sve vas fino pozdravljam i cujemo se za kojih mjesec dana. BB

06.09.2007. u 18:24 | 1 Komentara | Print | # | ^

Burundi Saga plaž

Znate li kako se na francuskom kaže plaža? Plaž. I ja sam u Burundiju bio drugi put na Saga plaž. Na jezeru Tanjganjika. Sa fra Ivicom i Gabrijelom koja lomi koljena i Ana-Marijom ali nema veze i Josaline i fra Josephom. To je curama bio zadnji izlet prije povratka kući jer u ponedjeljak je škola a ni nama koji smo išli za društvo nije bilo loše. Sad da ne prepričavam sve ko po običaju samo jedna anegdota. Rambo na Saga plaž. Došli ja i cure na plažu i kako to obično biva kad dođu abazungu ili bijelci dakle svi osim Jose okupilo se svijeta pa gledaju ko da je to nešto zanimljivo. Ajde trpimo malo šalimo se ali dosadni brate. Kad odjednom pljus pljus. Došo frajer u žutom dresu Kobea i počeo šamarat po redu. Bilo i većih od njega i momaka koji su skupa došli i pobunili se nakon prvog šamara ali nakon drugog su promijenili mišljenje. Frajer je za 2 i pol minute počistio četrdesetak ljudi. Što bi rekli baja u selu. Neka ga. Poslali smo mu piće. I još jedno, zaslužio je. Eto u kjatkim cjtama cure su otišle ja sam kod fra Ivice radimo ko veliki čekam kad ću u Kongo. Sad ću.

31.08.2007. u 17:29 | 2 Komentara | Print | # | ^

Uganda dva - Kampala i druge pripovijetke

Dakle fra Ivici su došle nećakinje u posjet. Anamarija i Gabrijela. Pa sam se i ja njima pridružio u razgledavanju. Afrike. Prvo smo u petak, dakle petak nakon mog odlaska iz Gatenge u srijedu, krenuli za Ugandu. Ja sam već bio, isto tako sa Ivicom i Mladenom i Mateom i bilo nam jako lijepo i krenuo sam opet. Iz nekoliko razloga a svi su se ostvarili i više i više kako to obično biva ponekad. Petak smo krenuli za Mbararu (ne bi bilo loše imati neku kartu ali i ne smeta ja ću samo spominjati imena nekih čudnih mjesta eto orijentacijski ide se na sjever pa malo na istok Kampala je sa sjeverne strane ekvatora a izvor Nila u Jinji još istočnije tj. najdalja točka do koje smo došli nekih po mojoj procjeni 600 km od Kigalija). Stali smo iza granice u Kabaleu nešto pojesti, zatim opet u Rushooki gdje je fra Ivica dugo radio, zatim opet do naše časne Bogdane na ulazu u Mbararu gdje one imaju kuću i dalje do franjevaca. Mbarara je veliki grad recimo kažu oko 200 000 stanovnika. Kao prvo ugandske ceste su odmor za oči, duge ravnice i široke ceste, istina da ima dosta rupa a ležeći policajci bi prestavljali najviše uzvisine u većini zemalja Beneluksa ali većina puta je vrlo provozna i što je najvažnije nema toliko policije koja gnjavi. Naš je Ive ovdje ipak više doma nego u Ruandi i sve zna i mi napredujemo. Dakle petak smo prespavali kod braće u Mbarari i neš ti simbolike taj je dan bio meni točno godina u Africi. Baš lijepo. Sutra su Ive i cure i jedan brat otišli u nacionalni park Queen Elisabeth a ja pravac na istok - Kampala. Bacili me na bus a to je bila 4-satna ukočenost u busu koji više izgleda kao bojna kola. Tu se negdje pređe i ekvator. Cilj je bio naći se sa dva salezijanca don Richard, Poljak, i don Arasu Lazar, Indijac, koji su u različitim zajednicama. Prvo sam se dogovorio sa Richardom i on je poslo momka po mene. E sad. Kampala. Ulaz je bio kao u Abu Dabi. Nisam tamo nikako bio ali da vam kažem. Toliko ljudi i toliko života i toliko auta ja u životu nisam vidio na jednom mjestu. Kigali je neusporediv sa Kampalom. Koja je ogromna. Dva miliona stanovnika. Ogromne zgradurine ponekad se čovjek prevari pa pomisli da je u Europi. A gužve... Pola sata je super ako samo toliko čekaš u koloni. A ljudi kao mravi. Sve se nešto prodaje, nudi, svak nosi nešto svoje ide svojim poslom. Čim sam vidio taj kaos rekoh ovo je za mene. Kigali je previše ukočen, tamo je ljuta organizacija, ovdje baš život. Skroz. Eto sad baš da ne duljim došao momak Joseph po mene i od subote do ponedjeljka sam bio u njihovom centru Namugogo, vrlo blizu Kampale. Tamo imaju dom za 150 momaka o kojima se brinu i koje šalju u školu. A dečki zakon. Sve pet. U nedjelju me nakon mise Joseph vozio u Jinju da vidim izvor Nila (što smo ono rekli ima i Ruanda i Burundi svoj izvor Nila koji prodaju) i onda na slapove Bujagali itd. Jako lijepo sve. A prije toga da ne zaboravim bili smo u svetištu Ugandskih mučenika, koji su zapaljeni na početku evangelizacije Afrike, kada su prvi Bijeli oci došli ovdje. Iza ovog izleta išli smo natrag za Namugogo pa sam s Richardom išao dočekati njegove gošću u Entebbe gdje se nalazi aerodrom. Sad da vam objašnjavam skroz politiku ne bi valjalo jer ni ja ne znam puno. Entebbe je vrlo poznat po uspješnoj akciji Izraelaca koji su tamo neke godine ovdje upali osloboditi svoj avion sa putnicima koji su bili zatočeni kao taoci ovdje. Eto. I tako ponedjeljak sam se kratko vidio sa Arasuom i navečer se našao sa Ivicom u curama u Kampali. Spavali smo u prenoćištu Mill Hill kod bijelih otaca ali smo se navečer malo provozali gradom i otišli na jedno brdo vidjeti panoramu grada. Svjetski. Drugi dan sam opet s njima išao za Jinju a kad smo se vratili za Kampalu našli smo se sa Josaline. Ja sam je upoznao još u Kivumu gdje smo skupa slavili Novu Godinu (sve to negdje piše tamo dolje). Josa je igrala na Univerzijadi u Bangkoku stolni tenis za Ugandu i tek je došla ali eto dogovor je pao da ide sa nama za Ruandu i Burundi da se družimo. I super. Mi smo isti dan nastavili dakle prema nazad za Mbararu gdje smo opet prespavali kod braće pa drugi dan za Rushooku gdje smo se sreli sa Josaline koja je odavdje u biti i gdje su se ona i Ivica upoznali. On joj je pomogao da završi među najboljim ugandskim fakultetima, Uganda Martyrs University. Eto ta večer je bila jako lijepa, roštilj i ekipa i Pink Floydi i svašta nešta. Drugi dan smo krenuli nas petero za Kivumu, Rwanda. I dalje.

24.08.2007. u 17:22 | 1 Komentara | Print | # | ^

Život jednog misionara laika u Gatengi

Evo da vidite što su o meni napisali u tromjesečniku salezijanaca provincije Velikih jezera:

Od kolovoza 2006. naš je centar mladih Gatenga udomio gospodina Nikolu Babića kao volontera, po nacionalnosti Hrvata a po zanimanju psihologa.
Prije dolaska u Afriku Nikola je prošao misionarsku jednogodišnju formaciju u svojoj zemlji. Pripremila ga je Udruga Zdenac. Ta udruga omogućuje odlazak na jednu godinu u službu siromašnima kojima se nudi profesionalno znanje. Kako bi što bolje izvršio svoj apostolat Nikola je učio i francuski. Budući da je po zanimanju psiholog, odmah nakon dolaska nije oklijevao da se integrira i upozna sa mladima.
Nažalost, tri dana nakon dolaska, dok je igrao odbojku sa mladima, pao je na lijevo koljeno i potrgao ligamente. Od toga dana je teško hodao. Ali budući da se u Hrvatskoj bavio odbojkom ostao je kao tehnički savjetnik našim mladima. Tako je napustio sportske aktivnosti i posvetio se popravcima i instalacijama naših računala u centru te je poučavao salezijanske pripravnike, učenike i djecu iz doma.
Uredio je također knjižnicu u centru. Sada su sve knjige klasificirane po kategorijama i pohranjene u računalu.
Kao vozač nam je također puno pomogao. Uvijek je dostupan i spreman učiniti ono što se od njega traži.
Trenutno posvećuje puno vremena za razgovor sa mladima iz doma. Kao psiholog pomaže nam bolje ih upoznati i formirati. Isto tako priprema i ekaborira svaki put program susreta sa mladima.
Da bi se bolje integrirao među mlade, često s njima jede u blagovaonici. Prvi se put smilio mladima jer su mislili da će imati probavnih problema jer je “muzungu” (jer je bijelac). Po njihovom shvaćanju, bijelci imaju drugu, posebnu ishranu koja se razlikuje od ishrane afrikanca a pogotovo od ishrane djeteta iz doma.
Nasreću naš volonter ima i “misionarski želudac” koji se lako prilagođuje različitim vrstama ishrane. S našim mladima on se osjeća dobro i produbljuje suradnju.
Također Nikola je odgovoran za kuću gdje primamo goste. Kao poliglot i psiholog on dočekuje naše goste koji dolaze iz mnogih zemalja.
Na početku je započeo jedan mini projekt na jednu godinu kako bi pomogao siromašnim učenicima platiti školarinu. Uspostavljao je i dobre odnose između naše zajednice i franjevaca iz Kivumu-a (Gitarama). Naši su mladi tamo odlazili na sportske susrete i izvoditi akrobacije.
Volonterstvo je važno iskustvo kršćanskog života. Pomaže volonteru da njegove nakane sazriju a isto tako dovodi do dobrog razumijevanja između laika i klerika. Jer danas u nitko u Crkvi nije suvišan. Ima mjesta za sve. Taj zdrav odnos između laika i ljudi posvećena života donosi plodove, čak i na nivou svećenićkog zvanja.
Dobra koja ostvaruje volonter kršćanin nalikuju sjemenju koje sijač baca u polje i koje mu vraća stostruko preko svojih plodova. Sam Bog nagrađuje duše koje se žrtvuju za dobro drugih.

Brat Raphael Katanga

20.08.2007. u 17:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (6)
Listopad 2006 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Muzungu

Nikola Babić

nikobab@gmail.com

Linkovi

MOJE SLIKE!!!

Udruga Zdenac

Skola franjevaca u Kivumu

Prilozi za CDJ Gatenga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se