21.01.2012., subota

EU or not to EU

Jel se i vama ko i meni čini da je s ovim referendumom o pristupanju EU nešto postavljeno naopačke? Koliko dugo već traju pripreme Hrvatske za ulazak u EU? Koliko već dugo razne naše vlade pregovaraju, prilagođavaju zakone i institucije, lažiraju izvještaje, koriste pristupne fondove - sve u cilju ulaska u EU? A valjda već sedam - osam godina, ako ne i više. I na samom kraju stiže referendum, kad se narod konačno pita je li za ili ne.

Zar nije bilo logičnije odmah na početku ispipati bilo stanovništva, prije nego što se skršila tolika naša i tuđa lova i potrošilo toliko vremena i papira: jeste li za to da se ide ili ne, da se ne zajebavamo bez veze? Nismo mi neka sređena i demokratska država: trebalo je još tada znati da će proces pristupanja biti dug, naporan i skup. A sada, kad je sve gotovo, glasati protiv pristupanja naprosto je glupo. Ispada ko da smo mi neka mala stambena zgrada kojoj je predstavnik stanara odlučio urediti fasadu; došli radnici, postavili skele i užeta, dovezli materijal - i sastane se kućni savjet i izglasa: ne, ne slažemo se da se fasada uređuje ove godine, skupo je to nama, molim, skinite vi te skele i odvezite materijal, i javit ćemo vam se možda dogodine. Nije problem, kažu radnici, ali platite vi nama montažu i demontažu skela, materijal i dnevnice. Ajme, ali to je pola cijene fasade, zakukaše stanari, i bijahu u pravu, al zakurac im jadikovke kad pameti ne imađahu.

Nisam fan novopečene ministrice vanjskih poslova, al ženska ima pravo: kad vratimo posuđena i amortiziramo vlastita potrošena sredstva, možda nam neće ostati ni za liftove. Možda vam to sada izgleda kao ucjena ali gdje ste gospodo euroskeptici i eurofobi bili svih ovih godina? Niste smjeli proturječiti Sanaderu, preglasala vas je i Kosorica - zašto ste se probudili tek sada?

I na kraju obavezni disclaimer: autor članka nema dionice EU i živo ga boli dupe za šta ćete vi glasati. Možda u nedjelju umjesto na birališta ode s djecom sanjkati na Kupres.

- 13:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

06.01.2012., petak

Na shledanou, Danny





BIBLIOTEKA GAMA
Josef Škvorecky SJAJNA SEZONA
Naslov originala PRIMA SEZONA
Copyright © 1975 by Josef Skvorecky. Published in Czech under the title Prima Sezona by Sixty—Eight Publishers Corporation, Toronto, Canada. First published in English by Lester&Orpen Dennys Publishers Ltd., Toronto, Canada.
Prevela s češkoga DAGMAR RULJANČIĆ, ZAGREB 1986.


Josef Škvorecky (1924 - 2012)

SJAJNA SEZONA
Tekst o najvažnijim stvarima u životu



Usred grada velika rijeka teče, sedam mostova je spaja. Obalom hodaju tisuće lijepih djevojaka i svaka je drukčija.
Od srca srcu hodaš, da zagriješ ruke u zrakama ljubavi, tople i velike... Obalom hodaju tisuće lijepih djevojaka i sve su jednake...
Jaroslav Seifert

...od svakoga očekuju da će novo djelo biti novo, sasvim drukčije. To ne ide. Čovjek čitav život priča u raznim varijantama jedno te isto.
Miloš Forman

Roditi se u svijetu ljepote i umrijeti okružen ružnoćom, to je opća sudbina sviju nas...
Evelyn Waugh

Fine i lijepe činjenice najbolje razumijemo ako su pretvorene u eter daljina i vremena.
Nathaniel Haurthorne

U sjećanje na Pavla Bayerleja 31.3.1925 - 18.10.1971.


Sjajna sezona počinje:

ZIMSKA ZGODA

Usred grada teče rijeka lagana i spora tijeka. To što mislim ne govorim sasvim nešto drugo zborim.
Gledam cure sanjajući i ugodno čavrljajući. Ne mislim što govorim, sasvim nešto drugo zborim.
JOSEF KRATKY Sedmi b


Sjedio sam na klupi ispod mosta za skakanje i pravio se da gledam ljude u bazenu. Voda je bila zelena, a kroz visoke prozore od mliječnoga stakla gusto su dolijetale sitne sjenke. Vani je padao snijeg, svjetiljka u prolazu bacala je sjenke snježnih pahuljica na mliječno staklo. Kupalištem se orilo vrištanje cura koje su dečki vukli za noge, pod površinu vode, a na suprotnoj strani bazena sjedili su Irena i Zdenek i šutjeli. Gledao sam, čekao što će se zbiti. Irenine noge praćakale su se u zelenoj vodi, ruke je oslanjala o bijele pločice, osunčana stegna su joj se malo, ugodno raširila, i vidjelo joj se duboko u prorez grudnjaka. Zdenek je grizao donju usnu u stilu junaka iz romana. Bilo mi je jasno da su se posvađali.

Lijevo od igre sjena na prozorima Marija Dreslerova je izišla iz bazena, ali ju je netko uhvatio za noge. Ostala je da leži na trbuhu, držeći se za malu pukotinu između pločica. Plavi joj se kupaći kostim urezivao medu noge, a tamo ga je obrubljivala bijela traka kože poluotkrivene stražnjice. Marija je vrištala, ali ju je Kočandrle držao za gležnjeve i nije je puštao. Polako je grudima klizila po bijelim pločicama, dok nije pala natrag. Posvuda je vladala opća zabava.

Opet sam pogledao Irenu; Zdeneka više nije bilo. Brzo sam bacio pogled prema kabinama. Upravo je nestajao u jednoj od njih i glasno za sobom zalupio vratima. Napuštena, Irena je sjedila na rubu bazena, buljila u vodu i desnom 'se rukom češkala po lijevom ramenu. Podlakticom je gnječila grudi, a u izrezu joj se stvorio predivan puteljak.

Čekao sam je u portalu Gradske knjižnice. Pahuljice su gusto sipile u stošcu plave svjetlosti iznad ulaza u kupalište. Na pločniku je već ležao gust, rahli, blještav sag i svjetlucao kao da su u nj umiješali sitne briljante. Irena se pojavila u zelenom zimskom kaputu sa smeđim rupcem na glavi i smeđom školskom torbom pod rukom. Na trenutak je zastala i zakopčala najgornje dugme kaputa. Izronio sam iz sjene i rekao:

— Zdravo, dušo!
— Zdravo, Danny — okrenula je prema meni velike, smeđe oči koje su se smijale kao i uvijek. Nije se baš činilo da previše tuguje zbog Zdenekova elegantnog odlaska iz kupališta.
— Smijem li te otpratiti?
— A zašto ne — rekla je.

Prilijepio sam se uz nju i stali smo brzo koračati kroz snježnu vijavicu. Na ramenima i na glavama stvarali su nam se mali smetovi. Bio je gotovo mrak, potamnjele svjetiljke bacale su tek blijede pričine plavkaste svjetlosti, ali bijeli sag snijega ispunjavao je ulicu lijepim svjetlucanjem.

— Lijepa si, Ireno — rekao sam sigurno. Bila su vremena kada mi je predstavljao problem kako da počnem. Negdje u četvrtom sam otkrio da je svejedno. Zato sam odmah rekao:

— Lijepa si, Irena!
— Što hoćeš?
— Što?
— Što hoćeš?
— Kako to misliš?
— Pa s tim, kad kažeš da sam lijepa.
— Ali to je istina.
— Nije. Što hoćeš?

Budući da mi je u tom trenutku zbilja bilo dovoljno da hodam uz nju, rekao sam nesebično:

— Neću ništa.
— Lažeš.
— Ma zbilja!
— Lažeš čim zineš! — rekla je Irena. — Ja te poznajem. Ti uvijek nešto hoćeš.
— Ja? Uvijek? Jedino što želim jest da uvijek budem blizu tebe, Ireno. Ništa drugo.
— Da, ništa! To ti nikada nije dovoljno.

Imala je pravo. Samo, kome bi to bilo dovoljno. Jedino meni, pomislio sam gorko. Jer meni je moralo biti.

— Nije mi dovoljno — rekao sam. — Ja te volim, znaš?
— Lijepo od tebe.
— Ali od tebe nije lijepo.
— Što? Što od mene nije lijepo?
— Ovo.
— Što ovo?

Da, što zapravo? To da me, barem za sada, odbija. Na odbijanje cure imaju pravo. Ali ipak nije lijepo od njih. Posebno ako to ne čine dosljedno. Kao upravo Irena. Ograničio sam se samo na predbacivačko:

— Ja te volim, a ti...
— I ja te volim.
— To je sjajno!
— Pa nije li?
— Nije. Ti to govoriš samo tako.
— Ne govorim. Fakat.
— Znaš što piše u »Bibliji«?
— Ne znam. Što?
— Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima.
— Ja činim mnoga djela — rekla je. — Zar ovo nije djelo, to što hodam s tobom?
— Aha — nacerio sam se gorko. — Ali djelo milosrđa. Za ono su druga djela.
— Samo što za ono postoji deset zapovijedi.
— A ti ih se držiš, ha, Irena!
— A ti?
— Pa... ne baš točno — sjetio sam se — ako nekoga volim, onda ih se ne držim. Principijelno.
— Ja ih se pak principijelno držim.
— Ako nekoga voliš?

Nije znala što da kaže dalje. U teologiji mi nije bila dorasla. Sve do četvrtog razreda gimnazije bio sam najbolji ministrant, a velečasni Lubenica je sa mnom neupadljivo vodio razgovore o bogosloviji. Gotovo da me je privlačila, samo što su mi se u četvrtom počele sviđati cure. Irena je u međuvremenu uspostavila red u glavi i rekla:

— Da. Jer ne želim biti iskušenje.
— To ionako jesi, htjela ili ne — rekao sam. — Osim toga pričaš gluposti.
— Ma nemoj!
— A što je sa Zdenekom!
— On, on je nešto drugo.
— Meni se čini da je isti kao ja.
— Osim što nije kao ti u onom najvažnijem.
— Ne? U čemu to?
— Ne trči za svakom.
— Zar ja trčim za svakom?
— Gotovo za svakom.

Doista sam imao takvu reputaciju. Premda sam bio prilično nevin. Napravio sam tragičnu facu. Upravo smo prolazili pokraj »Granade«, gdje je pod plavom lampom na uglu stajao njemački vojnik. Iza »Granade« protezao se slobodni prostor sve do kolodvora, a s kolodvora je odjednom bljesnuo otvoreni plamen iz lokomotive i ozario pahuljice koje su gusto padale. Sipile su iz visine, kroz mrak, mekano padale na ulicu i Ireninu smeđu glavicu. Šutio sam, dok nismo prošli pored vojnika. Vojnik se okrenuo za nama, očito je pokušao vidjeti Irenine noge. Moji su koraci škripali u svježem snijegu.

— Za svakom! — rekao sam gorko. — A znaš li ti možda zašto? Ireno? Zar baš ti ne znaš zašto?
— Jer si ženskar.
— A ne znaš možda zašto?
— Ne — rekla je. — Jednostavno jesi. Neki su dečki takvi. Ja ne kažem da si kriv za to.
— Pa ja i nisam kriv za to.
— Samo što te to ne opravdava.
— Pa ni tebe.
— Mene? Kako, mene?
— Pa tebe. Nemoj se praviti kao da ne znaš zašto.
— Zbilja ne znam.
— Lažeš čim zineš — rekao sam još jedanput. — Ireno, ti dobro znaš zašto, a vidi kakva si.
— Kakva? Ne znam. Kaži mi!
— Ma znaš.
— Ne baš, vjeruješ li mi?
— Ne? Onda ću ti reći, kad već hoćeš: okrutna i bezosjećajna.
— To nije istina — rekla je
— Istina je.
— Baš nemaš pravo.
— Imam. Tebi je sasvim bistro što hoću od tebe, a svaki put mi daš košaricu.
— Sasvim, ali sasvim se varaš — rekla je Irena pomalo tajanstveno. Samo što sam ja uspješno uranjao u verbalno samosažaljenje i ništa nisam shvatio. Hodali smo preko bijele ravnice iza kolodvora prema rijeci, i bili smo ovdje prvi. Proplanak se protezao pred nama nedirnut, rasniježen, a mi smo iza sebe ostavljali dva reda tragova.

— Svaki put, Irena — rekao sam. — Daješ mi košaricu i fućka ti se što crkavam zbog toga. Je l'?

Šutjela je.

— Je l'? — navaljivao sam. — Okrutna si, bešćutna, a ja te volim i ti znaš da je tako, a ipak mi daješ nogu.
— A što ako ti ne dam? — rekla je.

To mi je zaustavilo dah.

— Što?
— Imaš uši, ne?

Buljio sam u nju totalno neinteligentno. — Imam. Ali nekako te nisam razumio — rekao sam i brzo baljezgao dalje, da se oporavim od toga šoka. — Morat ću pogledati u rječnik, što to znači. Fakat si rekla: Neću dati?
— Hm.
— Nećeš dati! — odrecitirao sam sanjarski i sjetio se nemoralnog značenja tog glagola. Željezo se kuje dok je
vruće.
— Pa, gdje, Irena? Kada? Sutra? Ha?

Zamislila se. Već smo se nalazili gotovo kod njene kuće, kraj mosta preko rijeke. Rijeka je bila zaleđena i na njoj je ležala tusta bijela perina. Na uglu je visjela plava lanterna i pahuljice su sipile preko nje, još gušće nego malo prije, kod »Granade«. Činilo se da će čitav gradić prekriti snijeg. Ušli smo u njenu ulicu. Takva mi se sreća činila nemogućom. Ali možda je moja metoda ukrcavanja napokon upalila i kod Irene. Ili ima nešto drugo u tome? Sjetio sam se da sam u nedjelju upalio svijeću u crkvi, da pridobijem Irenu. Zbog toga, dakle! Svijeća! Onda se može reći da se radi maltene o čudu. Nakon toliko godina. Skoro tri. Brzo sam u sebi zahvalio Gospodu, a Ireni rekao:

— Je l' bi ti išla... ja bih nabavio ključeve Pittermanove vikendice... i...
— To ne — rekla je odlučno i stala. Okrenula se prema meni i ponovo me pogledala u lice onim svojim nasmijanim očima.

— Ni u kakvu vikendicu ne idem, Danny. Da ne bi! Baš! Ali dođi kod nas u tri, hoćeš?
— Kod vas? — rekao sam razočarano, i nada je u meni splasnula. — Kod vas sam već bio. Sedam puta. To je isto kao da mi daš cipelu.
— Nije baš — rekla je i zašutjela, a smeđe su joj oči griješno zasvjetlucale. — Tata ima sve do sljedeće srijede bilancu, i dolazi kući tek noću.
— A seka? — upitao sam nepovjerljivo.
— Seka ima popodne košarku, majstoricu.
— Ireno — rekao sam oduševljeno. — Ozbiljno misliš?
— Čini mi se — izvadila je ključ iz torbe. — Možda smrtno ozbiljno.

Otključala je, okrenula se i pružila mi ruku. Uhvatio sam je i pokušao je cmoknuti. Izmigoljila se kao zmijica i zatvorila mi staklena vrata pred nosom. Iznutra je zaključala. U bijeloj svjetlosti zasnježene noći vidio sam kako mi iza stakla pokazuje dugi nos i smije se bijelim zubima. Zalijepio sam nos o staklo i, obuzet blaženstvom, poljubio staklena vrata. S njuškom na staklu, objema sam rukama napravio divljački pokret prema svojoj glavi i onda pokazao na nju. Ustuknula je. Mahnuo sam rukama i opet pokazao na svoju glavu, pa na nju. Još neko vrijeme nije shvaćala, ali joj se na kraju naglo upalila žaruljica. U mraku iza stakla zasjali su njeni bijeli zubi, a ona je priljubila usne na staklo s druge strane i izbuljila vesele oči. Kako su nam glave bile tik jedna uz drugu, njezine su se oči sljubile u jedno golemo, smeđe, zafrkantsko, nasmiješeno oko, a moje su se oči u njenom pogledu morale također spojiti, jer se nasmijala. U mene je zurilo jedno jedino veselo smeđe oko i onda je nestalo u magli, koju je stvorio naš dah. Za trenutak sam kroz staklo osjetio toplinu njenih usta. Ostavio sam gubicu na staklu, dok nisam odjednom začuo njezine korake na stepenicama, tihi smijeh i riječi:

— Zdravo, Danny! I dođi!

Okrenuo sam se u zimsku noć, sasvim zaglupljen od blaženstva. Pošao sam nekoliko koraka od kuće i pogledao gore. Irenin je prozor bio zamračen, iznad šume je između oblaka provirio mjesec, obasjao ih kao na romantičnoj slici, a rasvijetlio je i crna stakla Irenina prozora sa spuštenim rebrenicama. Bila je lijepa noć, gotovo božićna. U tom lijepom gradu Kostelcu. Stajao sam u snježnoj noći kao kandelaber, zaljubljen do ušiju. Polako me je prekrivao snijeg. . .

A i dalje nigdje žive duše.

Onda su iza ugla tiho zaškripali nečiji koraci, približavali su se, i u stošcu plave svjetlosti na uglu pojavila se Marija Dreslerova.

Odmah sam zakoračio, kao da se vraćam uz rijeku, iz Bilovese. Marija je imala na sebi tamnoplavi ogrtač uz tijelo, s kapuljačom, a kapuljaču obrubljenu bijelim krznom. Lice joj je bilo uokvireno okrenutim V, kao »V fur Viktoria«, i zlatnim kovrčama, a gledala je u bijelu tamu očima poput potočnica. Kako sam se koprcao u ljubavnim trzajima, strahovito mi se dopadala. Bio je to lijep grad, i sjajno se živjelo u njemu. U svjetlosti lanterne ocrtavao se Marijin vitki struk i vitka koljena u toplim pletenim čarapama, a dolje čupave bijele čizmice.

— Bok, srce! — pozdravio sam je.
— Bok! — rekla je prilično nepristupačno.
— Zašto šećeš ovako sama?
— Ne smije se?
— Nije uputno — rekao sam i ponudio joj svoje usluge. — Otpratit ću te.
— Danas si već jednu pratio, zar ne? Imam taj osjećaj.
— Ja? Kako ti je palo na pamet?
— Pa što tu onda radiš? Ne stanuješ ovdje. Ili stanuješ?
— Bio sam u Bilovesi po mineralnu vodu.
— Da? A gdje ti je?
— Zaboravio sam je tamo — rekao sam spretno — jer sam mislio na tebe. Stalno mi se motaš po glavi, gdje god idem.
— Nemoj pričati gluposti — rekla je. Spretno sam se prilijepio uz nju i već smo koračali prema pivovari, pa gore u četvrt vila, gdje je stanovala. Mjesec je osvjetljavao bijeli obronak Černe hore i zamračene su vile sjedile na padini, svaka s nekom tajnom. Stalno je snježilo.

— Fakat, Marija — rekao sam. — Strašno si lijepa.
— Daj, prestani — odvratila je.
— Ti to ne voliš čuti?
— To govoriš svakoj.
— Svakoj za koju to vrijedi. A za tebe u prvom redu.
— U prvom redu?
— Mhm.
— Kažeš, u prvom redu?
— U Kostelcu sigurno.
— A u kojem redu vrijedi za Irenu? — kazala je i zatreptala plavim očima, jer joj je u crnim trepavicama zapela snježna pahuljica.
— O njoj? Ne znam. O tome nikada nisam razmišljao — rekao sam. Skrenuli smo prema brdašcu, oko vile gospodina profesora Citrona. — Ja razmišljam stalno samo o tebi.
— A kako to onda stalno pozivaš Irenu na čvenk?

Dođavola! Vrag bi znao što ove cure izblebeću jedna drugoj, pomislio sam, ali sam podigao obrve i pogledao Mariju sa strane. Imala je nešto kao platnenu vreću na špagici, koju je vukla za sobom po snijegu.

— Pa — rekao sam — nekoga moram pitati za spoj, kad mi ti daješ košaricu.
— Hm — rekla je Marija kao u knjizi, podigla nosić uvis, na nj je pala još jedna lijepa pahuljica, a ona je odozdo napućila ružičastu pusu i otpuhnula je u tamu.
— Već dugo nisi tražio da dođem na čvenk.

Ludnica. Zar mi je rođendan, ili što?, pomislio sam i sjetio se one svijeće u crkvi, i u isto vrijeme i one oprezne klauzule koju sam dodao uz molbu, da bi mi se svijeća isplatila u svakom slučaju: Gospode, daj da pridobijem Irenu, ili neku drugu lijepu djevojku. I da sam se onda kroz čitavu svetu misu ponašao prilično pobožno. Pa me vjerojatno Gospod nagrađuje za to. Nešto je darežljiv, stari. Za jednu svjećicu.

— Odmah ću to ispraviti — rekao sam. — Što radiš u nedjelju? Hajdemo na skijanje!
— Hm — ponovila je Marija, a pored nas se prokotrljala kugla u bundi od perzijanera, gospoda direktorica Heiserova. — Ljubim ruke, milostiva gospodo — rekla je Marija glasno i jasno, a ja sam došao k sebi te rekao također:

— Rukoljub, milostiva gospodo.
— Dobra večer, dobra večer — odgovorila je kugla i odvajala se niz padinu. Već smo bili gotovo kod Marijine vile s velikim zastakljenim ulazom između dva korintska stupa, kroz koja je prije rata uvijek navečer izlazila bogata svjetlost. Sada je između dva korintska stupa vladala tama, i stalno je, ustrajno sniježilo. Marija je u tim svojim čizmicama zapala u snijeg sve do žljebastih koljena, a ja sam ponosno gacao u dugim hlačama i cipelama. Ljubav me je još drmala, a odjednom mi je sinulo da je to sada ljubav prema ovoj curi u toplim pletenim čarapama! Do vraga, kako to biva zapravo?

Nisam imao vremena razmišljati o tome. Našli smo se pred vratima vile i Marija se zaustavila.

— Rekla si »Hm« — rekao sam brzo.
— Hm.
— Što bi trebalo značiti to »hm«? — upitao sam.
— Hm — odvratila je Marija — znači da ću u vezi s nedjeljom još razmisliti.

Spustila je svoju vreću na snijeg, stala rovati rukom po njoj, kao prije Irena, izvadila ključ, samo veći, od vratašca vrta. Do vraga, dovraga, nisu li to božja posla, pomislio sam, da su se obje cure posvađale sa svojim draganima u isto vrijeme? Ako ovo nisu, što su onda božja posla? Plamtio sam od umnožene ljubavi, samo što nisam svjetlucao na bijelom snijegu.

— A koliko ti treba da razmisliš, Marija? — navaljivao sam.
— Ja? — otključala je vratašca i zastala na njima.
— Daj, zvrcni mi recimo sutra navečer. Jasno, ako ti se da.
— Kako uopće možeš sumnjati u to, Marija! — posegnuo sam za njenom rukom, stavio je medu svoje dlanove i
poljubio bijelu pletenu rukavicu.

— Bok, ti... — rekla je i zalupila vratašca između sebe i mene. Dakle, ove večeri sam bio zaglupljen već drugi put, ali u oba slučaja vrlo obećavajuće. Vratašca su bila umjetnički iskovana, u obliku ljiljana. Gospodin Dresler je patio od fiksne ideje da potječe od francuskog plemićkog roda de Reslerc, trgovao je tekstilom naveliko, a taj je ljiljan imao i na papirima za pisma na kojima mi je Marija s vremena na vrijeme odgovarala na ljubavne listove što sam joj ih slao uglavnom za vrijeme ferija, kod njene bake. Ali nije se u njima vinula iznad opisa kiše, ili da je lijepo vrijeme i da su brali gljive, i da je ona ubrala vrganj, i slične gluposti. Nije baš bila lirski nastrojena, barem u pismima. Bila je i vrlo pobožna, možda najpobožnija cura u gimnaziji, pa je stoga imala samo jednoga, Frantu Kočandrlea. Možda mu je upravo spremala nogu.

— Laku noć, ti...! — rekao sam. Otključala je kućna vrata, okrenula se, plave šarenice ispod onog »V fur Viktoria« su zatreptale.

— Ti — rekla je.
— Ti — rekao sam.
— Ti — rekla je sasvim tiho i uronila u raskošnu vilu Dreslerovih.
— Ti, ti, ti! — rekao sam u sebi, okrenuo se i kaskao prema gradu. Ako nisam sijevao, onda sam barem svjetlucao od ljubavi. Je li moguća tolika sreća? Može li čovjek biti zaljubljen u dvije cure istodobno? Pa vjerojatno može, rekao sam sebi samome. Bit će da može, ako to upravo otkrivam na vlastitoj koži. Uopće nije bilo loše. Premda je to naravno, vjerojatno, grijeh.

Krčio sam sebi put kroz snijeg koji je i dalje sipio s neba na lijepi grad Kostelec, i razmišljao kako da sve organiziram s dvije cure na vratu, da mi ne kolidiraju. Jer je bilo jasno što će Marija odlučiti. Ako cura kaže da će razmisliti o nečemu, onda je već razmislila.

Probijao sam se prema gradu kroz snijeg do koljena, praznom ulicom. Iznad tornja dvorca visjela je neka nezamračena zvijezda, a ja sam bio blažen. Očito je počinjala sjajna sezona.

- a evo gdje možete pročitati nastavak -
- 08:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

< siječanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2018 (1)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se