moralne dileme

srijeda, 28.11.2007.

Najveći od svih zakona zakon je progresivnog razvoja. Prema njemu, u širokom kontekstu stvari, čovjek starenjem postaje mudriji a društvo bolje. Tako nekako bi trebalo biti. Cijeli život stvaramo i djelujemo a sva stečena iskustva pohranjujemo negdje u sebi. Nakupljena iskustva formiraju naš karakter i pogled na svijet. Na nama je dali će ta iskustva biti pohranjena u negativnom ili pozitivnom svijetlu, ono što prevladava utječe na percepciju svega što nakon toga dolazi i tako izgrađujemo sebe u nedogled. Dali će to biti progresivan razvoj unaprijed ili unatrag odlučuje svaki čovjek za sebe. Ne znam dali sam postala mudrija. Možda na neki način jesam jer više ne vjerujem u sudbinu i nesretne zvijezde, jer izvlačiti se na sudbinu ili nešto drugo što svojim mozgom ne možemo realno razaznati samo nas udaljava od stvarnog svijeta i činjenice da na svoj život utječemo upravo mi sami. Razlog zbog kojeg se nikad poslije nije javio nije taj što sam ja rođena pod nesretnom zvijezdom, nego taj što me jednostavno nije dovoljno volio. Nikad neću znati dali bi s njim osjećala stvarnu sreću , ne znam ni dali je sreća koju sam osjećala uz njega bila stvarna. Sreća uz njega je jednostavno bila mreža iskrivljenih misli u kombinaciji s događanjima u to vrijeme. Uvjerila sam sama sebe da bi ovo mogao biti plafon moje sreće i to je to, poslije toga nema više nikakvih ciljeva ili poriva za nečim drugim. Dali možeš osjećati sreću, ljubav i imati svoj unutarnji mir na uštrp nečije druge sreće? Dali to možeš dok znaš da će se nečiji život naprosto „raspasti“ i izaći iz uobičajenih i svakodnevnih okvira? Znam da ne bi mogla, no unatoč tome sam sama sebe uvjeravala da bi taj korak mogao biti vrhunac mog života. Prvo moraš prihvatiti i zavoljeti sebe da bi te uopće neko drugi mogao zavoljeti i cijeniti. Tek onda možeš reflektirati ljubav i staloženost i očekovati od drugih isto. Zahvalna sam za svoj život onakav kakav je. Imam posao kojeg volim, imam prijatelje koji su mi ostali i koji mi u biti jesi pravi prijatelji, imam obitelj (ne svoju vlastitu , al i to će biti jednog dana) koja me voli mada su trenutni odnosi totalno poremećeni , vele da sam još mlada , a stan ću kupiti slijedeće godine (to mi je prvi i osnovni cilj), nastavljam s učenjem na intelektualnoj i duhovnoj razini, počela sam se brinuti o svom fizičkom i duhovnom tijelu i pokušavam (krivi pristup) , ne pokušavam nego već vladam svojim umom i mislima. Ustajem s osmjehom jer znam da mi se ništa loše kroz dan neće dogoditi, da ću danas opet napraviti i naučiti nešto novo i da ću na kraju krajeva opet malo „narasti“. Život je lijep. (nadam se da neće završiti kao u istoimenom filmu). Rastem i ne dopuštam negativnim mislima da me obilježe

utorak, 27.11.2007.

„Uništavamo vlastiti život, jer ga uvijek odgađamo živjeti. I tako tonemo u grob ne osjetivši vlastito postojanje.“ Bit ću sretna dok ostvari svoja obećanja… Nikad nisam tražila ništa od njega. Od samog početka, od prvog dana on je glasno sanjao o tome kako ćemo zajedno živjeti i „gle, ovo mjesto je idealno za malu svadbu“. On će to sve sam napraviti i mene ne želi uvlačiti u to, jer ja nisam razlog sloma, on je godinama nesretan i zaljubljen u mene a ja sam priznavanjem svojih osjećaja samo prelila čašu. On nikad nije nikoga volio kao mene i on će sve to riješiti bez da me uvlači u cijelu priču jer ne želi da me okolina optužuje. On samo želi moju podršku i na meni je samo da dođem k njemu dok on sve riješi, a nakon toga ćemo sve ostale polako pripremiti na novonastalu situaciju odnosno na mene- novopečenu pridošlicu. Vidjet ćeš, slijedeće godine idemo zajedno na more, zajedno ćemo putovati po svijetu, zajedno ćemo živjeti i bit ćemo sretni do kraja života. Kako sam mu vjerovala, vjerovala sam u svako njegovo izrečeno slovo a da ne govorim o riječima. Plakao je dok sam rekla dosta je više… U zadnjem srcedrapajućem oproštajnom mailu, nakon što sam prekinula predugu torturu, napisao je da je on samo muškarac, slab muškarac koji nema hrabrosti to napraviti ali da sam ja najljepše i najbolje što mu se u životu dogodilo i uvijek će me voljeti najviše na svijetu. ( pretpostavljam da sigurno misli na mene dok doma obavlja "dužnosti":) Ako nekog voliš najviše na svijetu onda toj osobi ne lažeš, ili? Ako nekog voliš najviše na svijetu onda toj osobi veliš dok počinješ sumnjati u vlastitu hrabrost koja ti je potrebna da stojiš iza svojih riječi, ili? Ako nekog voliš najviše na svijetu onda ga ne ostaviš samog a ti krećeš dalje bez da se osvrneš, ili? Ja ga još uvijek i unatoč svemu volim najviše na svijetu, a on ni ne digne pogled dok me vidi. Najviše boli to što znam da ne diže pogled zato što mu je teško kao i meni nego zato jer ga je sram. Nije bitno, on je bio samo putnik u mom životu. Ja sam sretna ovdje i sada i ja zaslužujem nekog tko me voli takvu kakva jesam (Bridget Jones??) i koji stoji iza mene u svim životnim situacijama. Ne želim više odgađati život, želim biti sretna SADA i DANAS. Kriva formulacija: Ja jesam sretna SADA i DANAS i zahvalna sam za sve što imam u ovom svojem životu (trenutno mi baš ništa ne pada na pamet, al razmišljat ću intenzivno do sutra)

ponedjeljak, 26.11.2007.

Think pink :Eto, danas započinjem pisanje postića bez mudre rečenice. Nakon dvije pročitane knjige o temi iz naslova te nakon vikenda provedenog s ljudima i predavanja profesionalnog predavača za teme tipa „pranje mozgova“ raspoloženje na ljestvici raspona od 1 do 10 naraslo na 5 što je za mene veliki uspjeh. Prijatelji koji ti nisu prijatelji, čovjek tvog života koji je u stvarnom životu običan čovjek bez ikakvih posebnih karakternih osobina i osim toga bez ega nisu vrijedni tih muka i te praznine. So what? Ima i drugih … prijatelja i muškaraca. Pa, uostalom i ako ostanem sama, bit će dosta drugih sadržaja koji će mi ispuniti život. Dakle, jučer 25.11. ja opet otvaram novu stranicu svog života. Al ovaj puta je stvarno nova i ova stranica neće biti kao i prijašnje koje su se nakon nekog vremena opet okrenule u suprotnu stranu. Očito je Think pink metoda jedina, mada mi je već polako počela biti glupa, metoda koja me može izvući iz stanja: jadni nesretni stvore, nitko te ne voli jer cijeli život griješiš i jer si rođena pod nesretnom zvijezdom. Nek mi govore iza ledja, nek me ignoriraju, nek mi se smiju. Ja znam kakva sam u suštini, kava sam nekad bila i kakva opet hoću biti. Ja sam sebi najvažnija, najljepša (ne, u to ne mogu vjerovati , a posebno ne ujutro dok se vidim u ogledalu) i najbolja. Jučer, 25.11., postavila sam sebi nekoliko ciljeva koje ću ostvariti. Znam da to mogu jer sam najbolja!!!!:-) Iskrivljena percepcija života me promijenila, utjecala je na moje stvarno ja toliko dugo dok nisam više vidjela izlaza. Al sad je kraj, počinje novi, ispunjen život. Ispadam li ja kroz ove postove kao neka paranoična depresivka kojoj se mjenjaju raspoloženja iz jednog ekstrema u drugi?

četvrtak, 22.11.2007.

„Tražen si ako odražavaš ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrotu, vjernost, blagost i nadzor nad sobom“ … veli John M. Templeton Ljeto je, mrači se, polako se približavam nekom mjestu gdje se čuje žamor, smijeh, osjećam miris roštilja i čujem u daljini neku pjesmu. Gibonni pjeva , „vrime da se pomirim sa svitom… u svemu sad moram naći nešto lipo… I opet čujem glasove i smijeh, kucanje čaša . Polako razaznajem lica, meni dobra poznata, moji prijatelji koji su mi svaki na svoj način dragi, neki manje a neki više. Među njima sjedi i on, vidim ga izdaleka. Dolazim do stola i pozdravim, no nitko me ne primjećuje, ne postojim, ne vide me. Odlazim do prvog stabla u tami gdje me nitko ne vidi, sjednem na travu, osjećam se prazno … nitko mi ne prilazi… plačem … i onda se probudim. Znam, to nisu pravi prijatelji mada ih još uvijek volim. Znam, on to nije zavrijedio al još ga uvijek volim najviše na svijetu. Gledala sam neki dokumentarac o djevojci koja je zapala u duboku depresiju i bila sigurna da se cijeli svijet urotio protiv nje, nakon nekoliko godina liječenja shvatila da se suština svega krije u njoj i njezinim postupcima. Pokušavam shvatiti razloge zašto se sve to dogodilo. Zar sam ja to zaista sve sam izazvala? Ne znam, ni nakon nešto više od dvije godine ne mogu naći prave razloge i još uvijek me sve to proganja iz dana u dan i ne prestaje. Dogodila se ljubav , koju sam do kraha u međuljudskim odnosima, čuvala u sebi jer sam znala da sve to ne vodi nikuda. No, nakon svega sam jednostavno bila mišljenja da sreću moraš potaknuti sam i da svaki čovjek ima pravo na to ma kakve posljedice bile nakon toga. Krivo sam mislila, doveo me do dna iz kojeg se ne mogu izvući, a tako to želim. Želim opet odražavati ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrotu, vjernost. Želim svoj unutarnji mir, želim nadzor nad sobom i želim biti tražena i voljena a ne prazna…

utorak, 20.11.2007.

„Život koji svatko od nas živi život je unutar granica našeg vlastitog razmišljanja. Kako bi smo stekli obilniji život, moramo razmišljati u bezgraničnim kategorijama obilja“ Svaki dan otvaram neke pametne knjige i tražim u njima bilo što , što će mi dati smisao. Na kraju krajeva se zaista sve svodi na to da se život formira vlastitim mislima. Znam to, znam to već cijelu vječnost i ne znam koliko puta sam se zadnjih godina od kad su mi počeli problemi izvukla iz sranja razmišljajući pozitivno. Razmišljajući pozitivno i s nadom da se jednog dana više neću morati prisiljavati na pozitivne misli , već da će one ostati same od sebe jer je nemoguće da čovjek konačno jednom ne stigne do točke u životu dok bude zadovoljan. Nekad je to prisiljavanje čak i pomoglo ali prije ili poslije se jednostavno nešto slomi i postane ti jasno da sam sebe zavaravaš. Jeste li čitali „The Secret“ Rhonde Byrne? Knjiga koja je navodno stotinama ljudi u potpunosti promijenila živote. Ista priča. Misli formiraju život, povezane su svemirom i svemir umnožava i reflektira naše misli. Dakle, jedna loša koja se odašillje privlači i daljnje negativne misli koje se množe velikom brzinom. To je zakon privlačnosti. Ako nešto jako želiš moraš to vizualizirati u sebi i vjerovati u to , otvaraju se novi putovi kojima ostvarujemo svoje želje. Zato valjda djeci govore: Moraš nešto jako željeti, zatvoriš oči i eto… želja se ostvarila. Ha-ha. Tajna , je u biti dječja priča prilagođena odrasloj populaciji. „Emocije su nevjerojatan dar koji nam pokazuje što mislimo“ Bob Doyle Znam da se radi o varijaciji priče koju sam već tisuću puta čula i isto toliko puta primijenila. Razmišljam o onome što stvarno želim i pokušavam se uvjeriti da sve to već imam, prema „Tajni“ uskoro bi trebala doći do cilja. Nije li to čisto mazanje očiju? I što je najgore- to radiš samom sebi. Bojim se da se ne slomim do kraja dok slučajno otvorim oči i shvatim da živim u svijetu mašte a da je stvarni život isti kao i prije. Znam da pišem nepovezano, da me nje teško prokužiti, ali užasno mi je teško i jednostavno još ne mogu pisati o detaljima a i bojim se da „netko“ slučajno ne naleti na ovo moje jadno piskaranje. Hvala svima koji čitaju moje „bolesne eseje“ , meni je nešto lakše dok pišem i drago mi je da me netko čita i samom tom zainteresiranošću daje podršku. I za kraj: Oni, moji prijatelji, su još uvijek prijatelji i više ih ne zanima gdje sam i kako sam a najviše boli to što im vjerojatno više ni ne nedostajem… On, zbog kojeg sam si u jednom trenutku, nakon višegodišnje uspješne borbe protiv osjećaja, ipak dozvolila prijeći neke moralne granice. On, kojeg sam voljela najviše na svijetu sad sjedi doma , pošten, jer se vratio svom ustaljenom načinu života, valjda gleda svoje doma i misli: gle, što sam skoro izgubio jer nisam razmišljao… On živi dalje, ima obitelj, ima prijatelje i ne zanima ga kako je meni. Ne zanima ga da sam ostala prvo bez prijatelja a onda i bez njega. On je pošten, jer on „izvršava“ svoje obaveze kao i svaki pošten čovjek … A moj život je postao totalni kaos o kakvom nikad nisam ni sanjala…

utorak, 13.11.2007.

Dvije stvari ispunjavaju um sve većim divljenjem i strahopoštovanjem, zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni Zvjezdano nebo iznad mene na početku naše veze nije bilo zvjezdano a moralni zakon u meni zadavao mi mnoge neprospavane noći. Bila sam sretna, i to prvi put nakon nekoliko godina. No, dali možeš graditi svoju sreću na uštrp sreće nekog drugog? Definitivno ne možeš. No nakon nekog vremena zvjezdano nebo se počelo širiti, zvijezde su sve veće i ljepše a moralni zakoni blijede... Sve postane normalno a krivnja nestaje. Dok voliš, percepcija svijeta i života se počinje iskrivljavati a sve ono što si nekad poimao negativinim i nemoralnim, sve je to u datom trenutku u redu. Zato i uvijek tvrdim da sve što se događa u našim životima zapravo se prije dogodi u našoj glavi i ono što nije dobro zapravo postaje dobro. Nepisana pravila života prilagođavaju se pravilima koja nam u nekoj životnoj situaciji odgovaraju. Bila sam personalizirana dobrota i razum, oličenje pozitivnog i sretnog, bila sam potpuno zadovoljna svojim životom, dok se odjednom sve počelo polako ali sigurno rušiti počevši od međuljudskih odnosa koji su me prvi put doveli do dna za koji do onda nisam znala. Prvi put u životu sam nekome proturiječila i izazvala cijeli val događaja. Dok sam shvatila da me to psihički pogađa u nezdravim srazmjerima odlučila sam potražiti stručnu pomoč, kroz razgovore s čovjekom kojeg sam plačala za to (što mi se činilo posebno ponižavajućim, jer nisam imala nikog drugog za razgovor) uspjela sam izaći iz najteže krize i krenuti prema polupunoj čaši. Greška mi je vjerojatno bila ta što s izravnim sudionicima nastalog događaja nikad kasnije više nisam razgovaral o tome a nisam ih više ni viđala. Mislila sam "so what" prošlo je, ja sam iznad toga. Nisam bila u pravu, jer jednom dok narušiš unutarnji mir teško ga je vratiti. Vratila sam ga na neko vrijeme i odlučila svoj život konačno uzeti u svoje ruke bez obzira na posljedice, jer i ja imam pravo na malo sreće u životu. Tako sam zapala u svoju vlastitu projekciju zvijezdanog neba i zaboravila na moral, počela sam raditi ono čega sam se odrekla prije nekoliko godina jer sam znala da nema budućnosti. Ali dok sam počela sam opet povjerovala u budućnost i bila spremna prihvatiti sav prijezir okoline koji sam zapravo i zaslužila. Krenulo je u krivom smjeru, jer je nakon nekog vremena moralni zakon u meni ipak postao nadmočan i vratio mi zdrav razum. I što sad? Sad nemam prijatelja i nemam podršku od osobe za koju sam bila spremna otupiti se prema vanjskom svijetu. Nemam s kim razgovarati, nemam s kim na godišnji, na doček nove koje se bojim više od svega. Ostala sam sama i postala sam pravi kliše. Nestala je životna radost jer je nemam s kime podijeliti, ni s prijateljima ni s osobom kojoj bi ja trebala biti najveća dragocjenost. Najgore je to što je nestao unutarnji mir a ja ga očajnički tražim, jer neću biti proglašena ludom ili psihički bolesnom, hoću opet biti mirna, staložena i veseliti se životu. Bog me kažnjava jer takva nedjela ne prolaze samo tako...

četvrtak, 08.11.2007.

„Svi mudri i razboriti ljudi imaju jednu zajedničku crtu: sposobnost slušanja“ Slušala sam i voljela sam slušati , jer slušajući sam polako postajala sastavni dio nečijeg života, imala sam osjećaj da sam nekome potrebna. Slušala sam o problemima s obitelji, muževima, ženama , djecom, kolegama na poslu , šefovima i drugim ljudima koji ti nešto znače u životu i o kojima se obično priča. Bezbroj priča … Voljela sam davati savjete i biti tu za nekoga, voljela sam osjećaj da sam tu za nekoga i da neko želi podijeliti svoje brige baš sa mnom. Mislila sad da je moj život stabilan, da je baš onakav kakav treba biti i da slušajući mogu pomoči drugima i dati im osjećaj da nisu sami i da svi mi imamo probleme. Savjete nisam mogla izvlačiti iz vlastitog iskustva ali voljela sam na bilo koji način drugima olakšati teret i pod cijenu da se teret prebaci na mene. No, nisam postala ni mudra ni razborita. Sad dok sam shvatila da nesebičnost nije plafon postojanja, nemam više nikoga da mene sluša. Dok se natjeram govoriti osjećam da osoba koja mene sluša to radi iz čiste pristojnosti i za par minuta skreće temu na svoj život i svoje probleme. Vjerojatno i zbog toga što više nemam zanimljivih stvari za pričanje. Postala sam pravi kliše, tridesetogodišnjakinja (i još malo više) , sama i frustriranost zauzima sve veće mjesto u mojem životu. Svaka stvar u životu ima svoje vrijeme, al tome nikad nisam pridavala puno pažnje. Ja sam krojač svojeg života i moj koncept nije uspio. Sve je trebalo ići svojim prirodnim tijekom, ali ja sam se protivila tome. Predugo sam slušala, ništa nisam poduzimala a sad me vrijeme polako počelo gaziti. I tek sad sam shvatila da nisam ni mudra ni razborita…

srijeda, 07.11.2007.

„Nevolja je škola junaštva, izdržljivost čovjekova veličanstvenost, a nada baklja visokih težnji.“ Nemate pojma koja sam ja junačina, al nemate ni pojma koliko slomljena junačina … Da, znam , ako si u nevolji ni u kom slučaju se ne prepuštaj osjećaju bespomoćnosti nego nađi rješenje za izlazak iz nevolje. Još znam, da se sve odvija u našim glavama i da je život scenarij koji prolazi kroz bezbroj filtera u našim glavama. Svaki pojedinac je režiser svog života, svaki pojedinac sastavlja boje , zvuk i jasnoću svog filma . Percepcija života je vrlo raznolika od čovjeka do čovjeka. Kako se ono lijepo kaže? Čaša je polupuna ili poluprazna. Uvijek sam nastojala da bude polupuna i na neki način se zavaravala cijelo vrijeme govoreći sama sebi da te nevolje čeliče i da kroz nevolju koju savladaš postaneš bolji čovjek. Uvijek sam tražila barem „trunkicu“ zbog koje je vrijedno živjeti , al sad više nemam snage. Ustajanje ujutro bez topline nečijeg tijela i sa spoznajom da te se nitko nije sjetio , odlazak na posao, komunikacija s kolegama =0, vračaš se kući u tišinu , pališ TV i nadaš se da ćeš što prije zaspati da ne razmišljaš o nevoljama kojih se više ne možeš riješiti i slijedeći dan ista priča. Srećom sam na poslu prisiljena telefonirati ili komunicirati nekim drugim načinom, pa mi to popravi broj izgovorenih riječi kroz dan. A vikend? Ne želim uopće razmišljati o vikendu, slobodnim danima i, ne daj Bože, godišnjem. U što sa se ja to pretvorila? Vegetiram iz dana u dan i ne želim više biti junak, ne želim više čeličiti kroz nevolju , ne mogu više biti izdržljiva, a baklja već odavno ne gori. Želim samo malo, malo sreće, samo malu iskricu na kraju tunela koja će mi dati smisao i dati mi snage za nastavak…

utorak, 06.11.2007.

„Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ Što raditi kad si na totalnom dnu? Čitati mudre izreke i pametne rečenice i iz njih izvlačiti smisao postojanja i pokušati se dočepati tebi danog životnog zadatka, jer : sve ima svoje doba… Na žalost još uvijek ne znam koji je to zadatak i kad dolazi moje vrijeme „ubiranja plodova“. Ne znam ni što sam zasadila i jesam li uopće nešto zasadila. Zašto nakon tri desetljeća sađenja konačno ne dolazi i vrijeme ubiranja? Uvijek, ali baš uvijek, neophodno prije ubiranja neko nevrijeme uništi sve plodove i unatoč tome što si uporan i dalje sadiš opet naiđeš na uništene plodove. Sam sebi govoriš (jer ni nemaš kome drugome) da ne smiješ odustati i da će doći i tvoje vrijeme. Al koliko poraza čovjek može podnijeti ? Koliko dugo čovjek može biti ustrajan u svojim naumima da bi konačno postigao sreću? Da… sreća, vrlo relativan pojam koji se mijenja iz situacije u situaciju i iz godine u godinu. Kad dođeš u određene godine u kojima se smatraš zrelom osobom, sam sebi počinješ postavljati pitanja o smislu i postojanju i koji su to u stvari sastavni dijelovi sreće? Dok imaš novce, oni ti ne predstavljaju baš neko posebno zadovoljstvo. Dok imaš dobar posao želiš bolji. Dok završiš faks shvatiš da i nisi nešto pametniji i bolji od drugih. Pravu sreću osjetiš samo kroz druge ljude koji te vole i cijene, kroz druge ljudi s kojima možeš podijeliti to što ti poimaš srećom. I kad nisi sretan, samo te netko drugi svojim osmijehom, zagrljajem ili lijepom riječi može usrećiti, bio to prijatelj, ljubavnik, muž, dijete ili bilo to kome je stalo do tebe. Samo ljudska toplina ili sama pomisao da nekome nešto znači tvoja sreća , pa čak i nesreća, to može. Dok nemaš prijatelja, obitelj ili osobu koju te bezuvjetno voli , nemaš ni sreće a osjećaj koji smatraš ispunjenjem je lažan osjećaj.

subota, 03.11.2007.

Kad pođe po zlu,svi se uvijek pitamo: Zašto baš ja? Nekad, dok sam još bila „normalna“ prema nekim utvrđenim društvenim normama, voljela sam maštati o budućnosti i zamišljati kako će mi život izgledati za nekih 10 ili 20 godina. Čvrsto sam vjerovala u to da ću biti sretna , zadovoljna okružena ljudima koje volim i koji vole mene. Bila sam pozitivna, imala svoje ciljeve i vjerovala u sebe. Nikad nisam bila potpuno sretna, al bilo mi je lijepo živjeti, mislila sam: čekaj , još si mlada sve u svoje vrijeme. U ono vrijeme sam bila osoba kakva sam htjela biti- uvijek nasmijana, spremna na šale, pozitivna i nikad depresivna. Voljela sam ljude oko sebe, razgovarati s njima, slušati njihove probleme , otići na kavu ili van, šetati po prirodi, planinariti . Bilo mi je bitno da budem s ljudima. Nisam voljela svađe , uvijek sam radije popustila nego potpuno stajala iza onoga što ja mislim, voljela sam ugađati drugim ljudima i nije mi nimalo smetala činjenica da sam nekad možda pretjerivala. Posao mi je bio vrlo važan (ako ne i najvažniji) sastavni dio života. Uvijek sam sve zadatke obavljala i više nego savjesno i ne mogu reći da mi posao nije interesantan ili da ne zarađujem dobro. Karijeru i financije mogu uvrstiti u prilično stabilne komponente svog života. Zašto mi se život onda kroz noć preokrenuo , promijenio a time promijenio i moju osobnost i moje ja? Zar se sve to skupljalo godinama a ja nisam bila svjesna ničega? Zašto me na poslu svi izbjegavaju? Zašto više nemam prijatelja? Zašto sam izgubila osobu koju sam voljela najviše na svijetu? Zašto sam prazna?

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Veljača 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (10)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv