moralne dileme

„Tražen si ako odražavaš ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrotu, vjernost, blagost i nadzor nad sobom“

… veli John M. Templeton

Ljeto je, mrači se, polako se približavam nekom mjestu gdje se čuje žamor, smijeh, osjećam miris roštilja i čujem u daljini neku pjesmu. Gibonni pjeva , „vrime da se pomirim sa svitom… u svemu sad moram naći nešto lipo…
I opet čujem glasove i smijeh, kucanje čaša . Polako razaznajem lica, meni dobra poznata, moji prijatelji koji su mi svaki na svoj način dragi, neki manje a neki više. Među njima sjedi i on, vidim ga izdaleka. Dolazim do stola i pozdravim, no nitko me ne primjećuje, ne postojim, ne vide me. Odlazim do prvog stabla u tami gdje me nitko ne vidi, sjednem na travu, osjećam se prazno … nitko mi ne prilazi… plačem … i onda se probudim.

Znam, to nisu pravi prijatelji mada ih još uvijek volim. Znam, on to nije zavrijedio al još ga uvijek volim najviše na svijetu.

Gledala sam neki dokumentarac o djevojci koja je zapala u duboku depresiju i bila sigurna da se cijeli svijet urotio protiv nje, nakon nekoliko godina liječenja shvatila da se suština svega krije u njoj i njezinim postupcima.

Pokušavam shvatiti razloge zašto se sve to dogodilo. Zar sam ja to zaista sve sam izazvala? Ne znam, ni nakon nešto više od dvije godine ne mogu naći prave razloge i još uvijek me sve to proganja iz dana u dan i ne prestaje.

Dogodila se ljubav , koju sam do kraha u međuljudskim odnosima, čuvala u sebi jer sam znala da sve to ne vodi nikuda. No, nakon svega sam jednostavno bila mišljenja da sreću moraš potaknuti sam i da svaki čovjek ima pravo na to ma kakve posljedice bile nakon toga.

Krivo sam mislila, doveo me do dna iz kojeg se ne mogu izvući, a tako to želim. Želim opet odražavati ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrotu, vjernost. Želim svoj unutarnji mir, želim nadzor nad sobom i želim biti tražena i voljena a ne prazna…