moralne dileme

subota, 29.12.2007.

Kako sam provela blagdansku noćnu moru … ležeći u krevetu i buljeći u TV, razmišljajući koga bi mogla posjetiti da malo skrenem misli na druge teme. I tako obilazim prijatelje , igram se s njihovom djecom , slušam tko je dobio kakav poklon i jedva čekam da dođem kući da se opet bacim u krevet i škrtam po TV kanalima. Na badnjak sam čak izašla i popila 2 do 3 nečega što mi je bilo dovoljno da mi se u glavi totalno ošamuti , budući da nisam baš baždarena, i da pokleknem opet samosažaljevanju. Cijeli badnjak i Božić sam u mislima bila NEGDJE s NEKIM , razmišljala o tome što radi, kako mu je i da vjerojatno ni jednu svoju misao nije potratio na mene. Nisam mogla spavati. Usred noći pogledala sam naš nekad zajednički mail , koji sam otvorila za naša dopisivanja, u nadi da će me pričekati neka porukica, no inbox je bio prazan. Što sam očekivala? Ne znam. Nije mi se javio za rođendan, nije mi se javio ni jednom nakon što sam prekinula, pa neće mi se valjda javiti za Božić ili Novu Godinu. Čemu? Njemu je dobro i vjerojatno se veseli svemu tome kao i svaki drugi normalan čovjek. Pa to su obiteljski blagdani, glupe i naivne ljubavnice ili bivše ljubavnice se tu nikako ne uklapaju. Prošle godine sam bila sretna jer sam bila glupa i vjerovala mu da ćemo ovogodišnje praznike provesti zajedno u našem stanu kojeg smo namjeravali kupiti. Imali smo planove… Ili sam ja imala planove? Da će biti toliko teško nisam ni sanjala. Ne mogu opisati taj osjećaj praznine i gnjeva prema njemu taj osjećaj da ću svakog trenutka puknuti. Gdje je tu pravda ? Zašto se ja osjećam tako a njemu je dobro. Ja sam bila uvijek iskrena a on je varao sebe, mene i ljude koji bi mu valjda trebali značiti nešto više. Sad je njemu dobro a ja proživljavam pakao. Bojim se dočeka Nove godine. Ne podnosim više sreću drugih oko sebe. Znam da je to plitko, egositično i da nije u redu, ali jednostavno osjećam da ću puknut. Zadnje tri godine života isprepletene su tugom i razočaranjima kako na međuljudskom tako i na ljubavnom bojnom polju . Mada sam u suštini totalno drugačija, ali sve što ti se događa kroz život te valjda mora na neki način obilježiti i zatomiti sve ono što te činilo sretnom i zadovoljnom. Odlasci psihologu, knjige, knjige i knjige, yoga, meditacija, raznorazni tečajevi pozitivne psihologije (tzv. Pranje mozgova) . Sve to sam primjenjivala al uvijek nešto zabljesne usred procesa samoizlječenja što me opet vraća na početak i gura dublje u crnu rupu bez dna . Znam da će potrajati toliko dugo dok ja neću biti spremna okrenuti svoj život naglavačke i početi ispočetka , stisnuti DELETE YESTERDAY (gdje je to na tipkovnici???) i krenuti dalje. Teško je riješiti te negativne misli iz glave dok već dopustiš da te zarobe. Kad pokušavam primijeniti metodu „zamijeni negativne pozitivnima“, očajno tražim nešto pozitivno al ne mogu se ničega sjetiti. Ponekad stvarno mislim da sam totalno puknuta i da sam već toliko duboko da ću jednog dana jednostavno skrenuti. Bojim se. Stvarno. Bojim se da ne puknem, da ne ostanem bez posla i da ne ostanem na kraju krajeva negdje na cesti. Nosim nešto u sebi, nešto teško, negdje u mojem tijelu, nešto što me sprečava da uđe mir, radost i veselje u mene. To nešto je uvijek prisutno, nema sekunde a da ne osjetim taj teret . Grozno i teško. Osjećam se bezvrijedno i kao da me nema. A sad već idem sama sebi na živce od silnog samosažaljenja. Ovaj post je stvarno grozan… no, na pisanje bloga sam se i odlučila radi izbacivanja bolesnih misli , jer sve ovo govoriti nekome u lice i nije baš jednostavno. Valjda bi me proglasili totalno puknutom i poremećenom. Odlučila sam sastaviti nekoliko pravila, smjernica i odluka za slijedeću Novu, mada mi i to ide na živce. Jedna od odluka je svakako skockati stanje u glavi i pisati samo pozitivne postove. Sutra ili prekosutra slijedi PRAVILNIK.

ponedjeljak, 24.12.2007.

Predblagdanska, blagdanska i postblagdanska depresija Ciljna skupina: osobe koje su doživjele tragediju, osobe koje su doživjele smrt drage osobe, osobe koje su nedavno prekinule vezu, samci i sl. osobe koje se ne uklapaju u stereotip sretne i potpune obitelji. Komercijalizacija putem svih mogućih medija cijelu stvar nama, ciljnoj skupini, čini još gorom. Pošto sam odgađala božićnu kupovinu do dana današnjeg, popodne sam se uputila u shoping , usput prošetala gradom i osjećala se kao Allie McBeal, koja isto tako bezglavo hoda od A do B pa opet do A itd. i dozvoljava okolini da utječe na nju… Srećom, ne vidim Bery White-a (al ponekad ga čujem) Parovi, obitelji, prijatelji. Svi sretni i veseli , svi u iščekivanju konačnog početka blagdana, a ja , izolirana , kao da ih promatram iz neke druge dimenzije, kao da ne pripadam ovom svijetu. Kupujem nešto, bilo što, da riješim obavezu i bježim doma da prionem svom novom životu i think pink metodi. Uključujem TV , histerično mijenjam kanale i zažalim što nemam mogućnosti doseći neke muslimanske, hindu , budističke ili bilo kakve druge kanale gdje nema božićnog filma, gdje ne odjekuje jingle bells ili gdje se ne moram rasplakati zbog obične glupe reklame za MERCI. Jesam glupa kokoš!!! Prošle godine sam poklone počela kupovati krajem studenog, za svakog nešto savršeno, bez obzira na cijenu, zamišljala sam zadovoljna lica dok se otvaraju pokloni. Bila sam mirna , zadovoljna i sretna. Smiješno, koliko čovjeku može značiti samo malo ljubavi. Smiješno, koliko ti taj osjećaj daje snage i volje za sve na ovom svijetu. Nema te love, nema te nekretnine, odjeće , nakita ili bilo čega materijalnog koji bi ti zamijenio osjećaj da si voljen i poštovan. Sjetih se nečeg: „Ljubav je život, Ako propustite ljubav Propustili ste život „ Leo Buscaglia Morala sam izbaciti ovo smeće iz glave, a sad nakon što mi je malo laknulo počinjem pisati ko prava odrasla, pametna i odgovorna žena. Svima koji naiđu na moj blog želim sretne božićne blagdane, provedite ih u miru s onima koje volite i onima koji vole Vas, pokušajte tim ljudima pružati ljubav kakvu osjećate sad kroz ove blagdane cijelu godinu i cijeli život. Recite im da ih volite , ne samo ovaj tjedan, nego svaki dan u naredna pedeset i dva tjedna. Cijenite to što imate , jer najveće bogatstvo ovog svijeta je voljeti i poštovati i biti voljen i poštovan. SRETAN BOŽIĆ od srca želi Vam, … samo jedna glupa kokoš iz kokošinjca koji nas broji na tisuće i tisuće :-)

ponedjeljak, 17.12.2007.

Ništa Ništa toliko ne mrzim Koliko ništa To ništa mi ne da zaspati To ništa me tjera da se svake noći prevrćem Ništa bi moglo dovesti do stvarno Velike borbe Edie Brickel „NIŠTA“ me dovelo do velike borbe. Borbe za sreću i protiv tjeskobe koju osjećam kao veliku i nadasve tešku grudu negdje u sebi, ne mogu je locirati. Budući da je prije nekoliko tjedana nastupio prvi dan ostatka mog života, grudu nastojim smanjiti a osjećaje vratiti, bilo kakve osjećaje, samo mi je bitno da postoje, jer dok si tjeskoban osjećaš prazninu. Praznina nije osjećaj. Neki dan sam razgovarala s NJIM , srećom samo telefonski i strogo poslovno, zvao me je. Bila sam užasno hladna i na kraju zažalila svoje ponašanje jer sam se opet izdala. Još uvijek ne mogu razgovarati normalno s njim a znam da me kuži i da mu time ego raste. Završila sam razgovor i pobjegla na WC da mi netko ne vidi izraz lica, čim sam zatvorila vrata uslijedio je slom. Glas koji mi je bio toliko poznat i prisan danas je glas potpunog stranca, nedostaje mi ta blizina… Suze… no uspjela sam se sabrati i natrag prionuti poslu. Svaku večer, nakon što je započeo prvi dan ostatka mog života, uvela sam neki nazovimo to „ritual“, zahvaljujem se nekome za sve što imam u životu. Ne znam kome, ali bitan je osjećaj zahvalnosti. Tu večer, zahvalila sam se što još uvijek osjećam , nema veze što i kako, ali osjećam … „NIŠTA“ sam, dakle, prevazišla, a ostatak mog života je svakodnevna borba za sreću i za „NEŠTO“.

subota, 15.12.2007.

„Samome sebi moći ću oprostiti samo ja“ Ding Ling je navodno neki kineski pisac i mudar čovjek. Da li je rečenica njegova ili je preuzeo neku staru izreku ostaje u zraku. No zasigurno nije prvi koji je izrekao nešto u tom smislu, postoji mnogo varijacija na temu oprosta sebi i drugima, kao npr. „Da bi mu oprostili, čovjek najprije mora oprostiti“ John M. Templeton „Onaj koji ne može oprostiti drugima ruši most koji i sam mora prijeći; jer svaki čovjek ima potrebu za time da mu bude oprošteno“ Lord Herbert „Onima koji najviše opraštaju bit će najviše oprošteno“ Josiah W. Bailey Tko je od koga prepisao? … da ne duljim. Oprost? Tek nedugo sam shvatila koju težinu ta riječ nosi za sobom. Da me netko pitao prije dvije ili tri godine dali mi je teško opraštati i prijeći preko nečega što me povrijedilo pitala bi ga: „U čemu je problem?“Najlakše je oprostiti. Ne može te ništa na ovom svijetu toliko povrijediti da ne prijeđeš preko toga.“ Danas, dvije do tri godina starija, ne bi baš rekla mudrija, ali iskusnija svakako (a iskustvo nosi svoje) , potpuno drugačije doživljavam tu riječ. Neprospavane noći zbog društva ( u nastavku NJIH) na početku, a nešto kasnije neprospavane noći zbog NJEGA. Jedva čekaš dok dan završi i dok konačno legneš i misliš konačno sam i ovaj dan privela kraju samo jedna mala negativna misao i prevrtanje i analiziranje činjenica povlači za sobom cijelu lavinu takvih misli. Nakon nekoliko sati se digneš, napraviš nekoliko koraka pokušaš se pribrati opet legneš i opet isti slijed događaja sve dok ujutro , dva sata prije buđenja, od iscrpljenosti konačno zaspiš i onda uskoro nakon toga opet probudiš i prvo što ti pada na pamet je da nova tortura počinje. Više ni ne znam kako sam uopće smogla snage ustati s tim tupim osjećajem praznine. Nemaš s kim razgovarati i opet svaljuješ cijelu krivnju na sebe jer ne možeš vjerovati da su svi drugi u krivu a samo ti si u pravu. Ni danas ne mogu objektivno gledati na sva ta događanja koja su za mene postala prava tortura i tragedija a rodila su se zbog čisto banalne stvari. Mislila sam da se ne mogu gore osjećati i nisam ni slutila što me još čeka. Nakon što sam počela vezu koju si nikad neću oprostiti sve ovo čime sam prije razbijala glavu postalo je nebitno, jer sam mislila da imam kraj sebe čovjeka koji stoji iza mene i koji me podržava mada mi danas nije jasno iz čega sam izvukla te zaključke. Dok sam počela shvaćati da sama sebi izmišljam priču o savršenom životu s nekim tko mi nikad nije pripadao stare misli su se opet počele vračati. ONI, ON, nikome nisam važna ONI me preziru a i ON će uskoro. Smogla sam hrabrosti priču s NJIM privesti kraju. Čak sam nekoliko dana osjećala olakšanje mada sam znala da tu „ljagu“ nikad neću moći skinuti sa sebe i da ću ostati „žigosana“. (Htjela bi napomenuti da se ove izjave odnose isključivo na moje „moralne dileme“ i nemaju veze s nikakvom vjeroispovijesti) No, sve u svemu nakon otprilike tjedan dana postalo mije kristalno jasno da ga unatoč svemu volim i da je čahura tuge koja me zarobila još uvijek tu, ali je čahura ovaj put bila toliko velika da sam tonula i tonula a nikako da stignem do dna. Razmišljala sam čak o smrti, ne o suicidu, no bila sam potpuno ravnodušna prema smrti i gledala na nju kao spas od muka. Odbijala sam svijet oko sebe, vegetirala i žalila samu sebe. Jako sam sretna i ponosna na sebe, jer sam se iz najgoreg izvukla, opet slijedim metodu pozitivnog razmišljanja mada u trenucima slabosti mislim da je to mazanje očiju samom sebi i iskrivljavanje stvarnosti, ali očito nema drugog načina izlaza iz depresije i anksioznosti. Mada u meni ima još gnjeva, želim oprostiti NJIMA i želim oprostiti NJEMU . On je čovjek koji ne stoji iza svojih riječi i koji donosi quasi-odluke i zbog toga želim biti jaka i iznad svega toga. Najviše želim oprostiti sebi , želim oprost za sva moja nedjela na koja me navela sebičnost. Proces opraštanja je u tijeku. Nadam se da ću ga jednog dana privesti kraju i prihvatiti sebe takvu kakva jesam. Tek dok mi to uspije naći ću svoj unutarnji mir. No bitno je da više ne osjećam očaj, tugu i ravnodušnost, bitno je da svaki dan pronalazim nešto novo što me ispunjava osjećajem zadovoljstva i za takav napredak sam jako zahvalna.

ponedjeljak, 03.12.2007.

Ljubav i sebičnost Kako ljubav može biti nesebična? Dok voliš želiš osjetiti dragu osobu kraj sebe, želiš vidjeti njezine oči koje su toliko duboke i nježne da te zaboli dok predugo gledaš u njih, želiš čuti njezin osmjeh i cijeli dan gledati njezine, toliko drage i znane pokrete. Dok voliš, želiš voljenoj osobi biti najvažnije, najljepše i najbolje na svijetu. Želiš neprestano osjećati tu duševnu prisnost koja Vas povezuje. Ne želiš, da ti okrene leđa i sve to da nekome drugome. Vidiš je i znaš da se rasplinulo sve što Vas je povezivalo, da više ne dišete isti zrak. Jedino nesebično u ljubavi je da želiš pokloniti svoju dušu i voljeti tu osobu više od sebe...

subota, 01.12.2007.

nemir Opet me hvata lagana depra, borim se, neću više dozvoliti pad. Danas, upravo sada "Oni" (čitaj staro društvo)i "On" slave , ponovno sastajanje nakon dužeg vremena i nadolazeće blagdane. Vesele se, smiju , a ja nisam bila ni pozvana... Pripremala sam se za današnji dan jer sam znala da će se "to" održati odnosno da će se održati bez mene. Negdje duboko u meni se skrivala sumnja da će me to opet pogoditi i da neću moći spavati, jer sam u mislima tamo s njima i ne mogu ih kontrolirati. Pokušavam se usredotočiti na sadašnji trenutak i na sebe, pokušavam smanjiti bol i nemir. Tko su ti ljudi? Tko je on? Ne poznajem ih više. A možda ih ni nikad nisam upoznala...

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (10)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv