Ništa toliko ne mrzim
Koliko ništa
To ništa mi ne da zaspati
To ništa me tjera da se svake noći prevrćem
Ništa bi moglo dovesti do stvarno
Velike borbe
Edie Brickel
„NIŠTA“ me dovelo do velike borbe. Borbe za sreću i protiv tjeskobe koju osjećam kao veliku i nadasve tešku grudu negdje u sebi, ne mogu je locirati.
Budući da je prije nekoliko tjedana nastupio prvi dan ostatka mog života, grudu nastojim smanjiti a osjećaje vratiti, bilo kakve osjećaje, samo mi je bitno da postoje, jer dok si tjeskoban osjećaš prazninu. Praznina nije osjećaj.
Neki dan sam razgovarala s NJIM , srećom samo telefonski i strogo poslovno, zvao me je. Bila sam užasno hladna i na kraju zažalila svoje ponašanje jer sam se opet izdala. Još uvijek ne mogu razgovarati normalno s njim a znam da me kuži i da mu time ego raste.
Završila sam razgovor i pobjegla na WC da mi netko ne vidi izraz lica, čim sam zatvorila vrata uslijedio je slom. Glas koji mi je bio toliko poznat i prisan danas je glas potpunog stranca, nedostaje mi ta blizina…
Suze… no uspjela sam se sabrati i natrag prionuti poslu.
Svaku večer, nakon što je započeo prvi dan ostatka mog života, uvela sam neki nazovimo to „ritual“, zahvaljujem se nekome za sve što imam u životu. Ne znam kome, ali bitan je osjećaj zahvalnosti.
Tu večer, zahvalila sam se što još uvijek osjećam , nema veze što i kako, ali osjećam …
„NIŠTA“ sam, dakle, prevazišla, a ostatak mog života je svakodnevna borba za sreću i za „NEŠTO“.
Post je objavljen 17.12.2007. u 22:23 sati.