Marketing
Kako sam provela blagdansku noćnu moru
… ležeći u krevetu i buljeći u TV, razmišljajući koga bi mogla posjetiti da malo skrenem misli na druge teme. I tako obilazim prijatelje , igram se s njihovom djecom , slušam tko je dobio kakav poklon i jedva čekam da dođem kući da se opet bacim u krevet i škrtam po TV kanalima.
Na badnjak sam čak izašla i popila 2 do 3 nečega što mi je bilo dovoljno da mi se u glavi totalno ošamuti , budući da nisam baš baždarena, i da pokleknem opet samosažaljevanju.
Cijeli badnjak i Božić sam u mislima bila NEGDJE s NEKIM , razmišljala o tome što radi, kako mu je i da vjerojatno ni jednu svoju misao nije potratio na mene. Nisam mogla spavati. Usred noći pogledala sam naš nekad zajednički mail , koji sam otvorila za naša dopisivanja, u nadi da će me pričekati neka porukica, no inbox je bio prazan. Što sam očekivala?
Ne znam.
Nije mi se javio za rođendan, nije mi se javio ni jednom nakon što sam prekinula, pa neće mi se valjda javiti za Božić ili Novu Godinu. Čemu? Njemu je dobro i vjerojatno se veseli svemu tome kao i svaki drugi normalan čovjek. Pa to su obiteljski blagdani, glupe i naivne ljubavnice ili bivše ljubavnice se tu nikako ne uklapaju. Prošle godine sam bila sretna jer sam bila glupa i vjerovala mu da ćemo ovogodišnje praznike provesti zajedno u našem stanu kojeg smo namjeravali kupiti. 
Imali smo planove…
Ili sam ja imala planove?
Da će biti toliko teško nisam ni sanjala. Ne mogu opisati taj osjećaj praznine i gnjeva prema njemu taj osjećaj da ću svakog trenutka puknuti. Gdje je tu pravda ? Zašto se ja osjećam tako a njemu je dobro. Ja sam bila uvijek iskrena a on je varao sebe, mene i ljude koji bi mu valjda trebali značiti nešto više. Sad je njemu dobro a ja proživljavam pakao.
Bojim se dočeka Nove godine.
Ne podnosim više sreću drugih oko sebe. Znam da je to plitko, egositično i da nije u redu, ali jednostavno osjećam da ću puknut.
Zadnje tri godine života isprepletene su tugom i razočaranjima kako na međuljudskom tako i na ljubavnom bojnom polju . Mada sam u suštini totalno drugačija, ali sve što ti se događa kroz život te valjda mora na neki način obilježiti i zatomiti sve ono što te činilo sretnom i zadovoljnom.
Odlasci psihologu, knjige, knjige i knjige, yoga, meditacija, raznorazni tečajevi pozitivne psihologije (tzv. Pranje mozgova) . Sve to sam primjenjivala al uvijek nešto zabljesne usred procesa samoizlječenja što me opet vraća na početak i gura dublje u crnu rupu bez dna . Znam da će potrajati toliko dugo dok ja neću biti spremna okrenuti svoj život naglavačke i početi ispočetka , stisnuti DELETE YESTERDAY (gdje je to na tipkovnici???) i krenuti dalje. Teško je riješiti te negativne misli iz glave dok već dopustiš da te zarobe. Kad pokušavam primijeniti metodu „zamijeni negativne pozitivnima“, očajno tražim nešto pozitivno al ne mogu se ničega sjetiti.
Ponekad stvarno mislim da sam totalno puknuta i da sam već toliko duboko da ću jednog dana jednostavno skrenuti. Bojim se. Stvarno.
Bojim se da ne puknem, da ne ostanem bez posla i da ne ostanem na kraju krajeva negdje na cesti. 
Nosim nešto u sebi, nešto teško, negdje u mojem tijelu, nešto što me sprečava da uđe mir, radost i veselje u mene. To nešto je uvijek prisutno, nema sekunde a da ne osjetim taj teret . Grozno i teško.
Osjećam se bezvrijedno i kao da me nema.
A sad već idem sama sebi na živce od silnog samosažaljenja. Ovaj post je stvarno grozan… no, na pisanje bloga sam se i odlučila radi izbacivanja bolesnih misli , jer sve ovo govoriti nekome u lice i nije baš jednostavno. Valjda bi me proglasili totalno puknutom i poremećenom.
Odlučila sam sastaviti nekoliko pravila, smjernica i odluka za slijedeću Novu, mada mi i to ide na živce. Jedna od odluka je svakako skockati stanje u glavi i pisati samo pozitivne postove. Sutra ili prekosutra slijedi PRAVILNIK.
Post je objavljen 29.12.2007. u 22:11 sati.