moralne dileme

„Samome sebi moći ću oprostiti samo ja“

Ding Ling je navodno neki kineski pisac i mudar čovjek. Da li je rečenica njegova ili je preuzeo neku staru izreku ostaje u zraku. No zasigurno nije prvi koji je izrekao nešto u tom smislu, postoji mnogo varijacija na temu oprosta sebi i drugima, kao npr.

„Da bi mu oprostili, čovjek najprije mora oprostiti“
John M. Templeton

„Onaj koji ne može oprostiti drugima ruši most koji i sam mora prijeći; jer svaki čovjek ima potrebu za time da mu bude oprošteno“
Lord Herbert

„Onima koji najviše opraštaju bit će najviše oprošteno“
Josiah W. Bailey

Tko je od koga prepisao?

… da ne duljim.

Oprost? Tek nedugo sam shvatila koju težinu ta riječ nosi za sobom. Da me netko pitao prije dvije ili tri godine dali mi je teško opraštati i prijeći preko nečega što me povrijedilo pitala bi ga: „U čemu je problem?“Najlakše je oprostiti. Ne može te ništa na ovom svijetu toliko povrijediti da ne prijeđeš preko toga.“
Danas, dvije do tri godina starija, ne bi baš rekla mudrija, ali iskusnija svakako (a iskustvo nosi svoje) , potpuno drugačije doživljavam tu riječ.

Neprospavane noći zbog društva ( u nastavku NJIH) na početku, a nešto kasnije neprospavane noći zbog NJEGA. Jedva čekaš dok dan završi i dok konačno legneš i misliš konačno sam i ovaj dan privela kraju samo jedna mala negativna misao i prevrtanje i analiziranje činjenica povlači za sobom cijelu lavinu takvih misli. Nakon nekoliko sati se digneš, napraviš nekoliko koraka pokušaš se pribrati opet legneš i opet isti slijed događaja sve dok ujutro , dva sata prije buđenja, od iscrpljenosti konačno zaspiš i onda uskoro nakon toga opet probudiš i prvo što ti pada na pamet je da nova tortura počinje. Više ni ne znam kako sam uopće smogla snage ustati s tim tupim osjećajem praznine. Nemaš s kim razgovarati i opet svaljuješ cijelu krivnju na sebe jer ne možeš vjerovati da su svi drugi u krivu a samo ti si u pravu.
Ni danas ne mogu objektivno gledati na sva ta događanja koja su za mene postala prava tortura i tragedija a rodila su se zbog čisto banalne stvari. Mislila sam da se ne mogu gore osjećati i nisam ni slutila što me još čeka. Nakon što sam počela vezu koju si nikad neću oprostiti sve ovo čime sam prije razbijala glavu postalo je nebitno, jer sam mislila da imam kraj sebe čovjeka koji stoji iza mene i koji me podržava mada mi danas nije jasno iz čega sam izvukla te zaključke. Dok sam počela shvaćati da sama sebi izmišljam priču o savršenom životu s nekim tko mi nikad nije pripadao stare misli su se opet počele vračati. ONI, ON, nikome nisam važna ONI me preziru a i ON će uskoro. Smogla sam hrabrosti priču s NJIM privesti kraju. Čak sam nekoliko dana osjećala olakšanje mada sam znala da tu „ljagu“ nikad neću moći skinuti sa sebe i da ću ostati „žigosana“. (Htjela bi napomenuti da se ove izjave odnose isključivo na moje „moralne dileme“ i nemaju veze s nikakvom vjeroispovijesti)

No, sve u svemu nakon otprilike tjedan dana postalo mije kristalno jasno da ga unatoč svemu volim i da je čahura tuge koja me zarobila još uvijek tu, ali je čahura ovaj put bila toliko velika da sam tonula i tonula a nikako da stignem do dna. Razmišljala sam čak o smrti, ne o suicidu, no bila sam potpuno ravnodušna prema smrti i gledala na nju kao spas od muka. Odbijala sam svijet oko sebe, vegetirala i žalila samu sebe.

Jako sam sretna i ponosna na sebe, jer sam se iz najgoreg izvukla, opet slijedim metodu pozitivnog razmišljanja mada u trenucima slabosti mislim da je to mazanje očiju samom sebi i iskrivljavanje stvarnosti, ali očito nema drugog načina izlaza iz depresije i anksioznosti.

Mada u meni ima još gnjeva, želim oprostiti NJIMA i želim oprostiti NJEMU . On je čovjek koji ne stoji iza svojih riječi i koji donosi quasi-odluke i zbog toga želim biti jaka i iznad svega toga. Najviše želim oprostiti sebi , želim oprost za sva moja nedjela na koja me navela sebičnost.

Proces opraštanja je u tijeku. Nadam se da ću ga jednog dana privesti kraju i prihvatiti sebe takvu kakva jesam. Tek dok mi to uspije naći ću svoj unutarnji mir.

No bitno je da više ne osjećam očaj, tugu i ravnodušnost, bitno je da svaki dan pronalazim nešto novo što me ispunjava osjećajem zadovoljstva i za takav napredak sam jako zahvalna.