moralne dileme

Najveći od svih zakona zakon je progresivnog razvoja. Prema njemu, u širokom kontekstu stvari, čovjek starenjem postaje mudriji a društvo bolje.

Tako nekako bi trebalo biti. Cijeli život stvaramo i djelujemo a sva stečena iskustva pohranjujemo negdje u sebi. Nakupljena iskustva formiraju naš karakter i pogled na svijet. Na nama je dali će ta iskustva biti pohranjena u negativnom ili pozitivnom svijetlu, ono što prevladava utječe na percepciju svega što nakon toga dolazi i tako izgrađujemo sebe u nedogled. Dali će to biti progresivan razvoj unaprijed ili unatrag odlučuje svaki čovjek za sebe. Ne znam dali sam postala mudrija.
Možda na neki način jesam jer više ne vjerujem u sudbinu i nesretne zvijezde, jer izvlačiti se na sudbinu ili nešto drugo što svojim mozgom ne možemo realno razaznati samo nas udaljava od stvarnog svijeta i činjenice da na svoj život utječemo upravo mi sami.

Razlog zbog kojeg se nikad poslije nije javio nije taj što sam ja rođena pod nesretnom zvijezdom, nego taj što me jednostavno nije dovoljno volio. Nikad neću znati dali bi s njim osjećala stvarnu sreću , ne znam ni dali je sreća koju sam osjećala uz njega bila stvarna. Sreća uz njega je jednostavno bila mreža iskrivljenih misli u kombinaciji s događanjima u to vrijeme. Uvjerila sam sama sebe da bi ovo mogao biti plafon moje sreće i to je to, poslije toga nema više nikakvih ciljeva ili poriva za nečim drugim.
Dali možeš osjećati sreću, ljubav i imati svoj unutarnji mir na uštrp nečije druge sreće?
Dali to možeš dok znaš da će se nečiji život naprosto „raspasti“ i izaći iz uobičajenih i svakodnevnih okvira? Znam da ne bi mogla, no unatoč tome sam sama sebe uvjeravala da bi taj korak mogao biti vrhunac mog života.

Prvo moraš prihvatiti i zavoljeti sebe da bi te uopće neko drugi mogao zavoljeti i cijeniti. Tek onda možeš reflektirati ljubav i staloženost i očekovati od drugih isto.

Zahvalna sam za svoj život onakav kakav je. Imam posao kojeg volim, imam prijatelje koji su mi ostali i koji mi u biti jesi pravi prijatelji, imam obitelj (ne svoju vlastitu , al i to će biti jednog dana) koja me voli mada su trenutni odnosi totalno poremećeni , vele da sam još mlada , a stan ću kupiti slijedeće godine (to mi je prvi i osnovni cilj), nastavljam s učenjem na intelektualnoj i duhovnoj razini, počela sam se brinuti o svom fizičkom i duhovnom tijelu i pokušavam (krivi pristup) , ne pokušavam nego već vladam svojim umom i mislima. Ustajem s osmjehom jer znam da mi se ništa loše kroz dan neće dogoditi, da ću danas opet napraviti i naučiti nešto novo i da ću na kraju krajeva opet malo „narasti“.

Život je lijep. (nadam se da neće završiti kao u istoimenom filmu).
Rastem i ne dopuštam negativnim mislima da me obilježe