moralne dileme

„Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“

Što raditi kad si na totalnom dnu? Čitati mudre izreke i pametne rečenice i iz njih izvlačiti smisao postojanja i pokušati se dočepati tebi danog životnog zadatka, jer : sve ima svoje doba…

Na žalost još uvijek ne znam koji je to zadatak i kad dolazi moje vrijeme „ubiranja plodova“. Ne znam ni što sam zasadila i jesam li uopće nešto zasadila. Zašto nakon tri desetljeća sađenja konačno ne dolazi i vrijeme ubiranja? Uvijek, ali baš uvijek, neophodno prije ubiranja neko nevrijeme uništi sve plodove i unatoč tome što si uporan i dalje sadiš opet naiđeš na uništene plodove. Sam sebi govoriš (jer ni nemaš kome drugome) da ne smiješ odustati i da će doći i tvoje vrijeme. Al koliko poraza čovjek može podnijeti ? Koliko dugo čovjek može biti ustrajan u svojim naumima da bi konačno postigao sreću?

Da… sreća, vrlo relativan pojam koji se mijenja iz situacije u situaciju i iz godine u godinu. Kad dođeš u određene godine u kojima se smatraš zrelom osobom, sam sebi počinješ postavljati pitanja o smislu i postojanju i koji su to u stvari sastavni dijelovi sreće? Dok imaš novce, oni ti ne predstavljaju baš neko posebno zadovoljstvo. Dok imaš dobar posao želiš bolji. Dok završiš faks shvatiš da i nisi nešto pametniji i bolji od drugih. Pravu sreću osjetiš samo kroz druge ljude koji te vole i cijene, kroz druge ljudi s kojima možeš podijeliti to što ti poimaš srećom. I kad nisi sretan, samo te netko drugi svojim osmijehom, zagrljajem ili lijepom riječi može usrećiti, bio to prijatelj, ljubavnik, muž, dijete ili bilo to kome je stalo do tebe. Samo ljudska toplina ili sama pomisao da nekome nešto znači tvoja sreća , pa čak i nesreća, to može.

Dok nemaš prijatelja, obitelj ili osobu koju te bezuvjetno voli , nemaš ni sreće a osjećaj koji smatraš ispunjenjem je lažan osjećaj.