just keep walking....and breathe.
31.10.2006., utorak
Zašto? Zašto? Zašto? Zato! Zato! Zato! Ili možda ne.
Koga ja kruhom taj mene kamenom. Ili biftekom. Ako promijenim taktiku da li ću dobivati toliko kruha da ću biti velika? Sve veća i veća dok ne budem toliko velika da će mi cijeli svijet stati u njedra. Ili će kruh biti star a moje tijelo puno rana?Vidjet ćemo, kako bi rekli mudri ljudi. A i oni drugi. |
26.10.2006., četvrtak
Sunya znači i ˝prazno˝? Zanimljivo.
Kao što je sa nekim ljudima samo šutnja iskrena tako su i najsmisleniji upravo besmisleni razgovori.Fotografija reproducira u beskonačnost ono što se zbiva samo jednom: ona ponavlja mehanički ono nešto što se više nikada ne bi moglo ponoviti. Od dosta ljudi koji su mi bili bitniji ne posjedujem fotografije. A zapravo volim kopati po starim kutijama sa bezbroj mehanički uhvaćenih neponovljivih trenutaka. Danas sam na poleđini jedne crno-bijele fotografije našla priču o starcu kojemu se ljutnja pretvarala u ravnodušnost i bio je sretan i ushićen cijeli život. |
09.10.2006., ponedjeljak
Treba biti lud i smijati se samo na sve. |
08.10.2006., nedjelja
Ne znam zašto tako volim to voće ali znam da ga volim.
Dakle, sa nekim ljudima mi je samo šutnja iskrena. I ponavljam: ja želim misliti da sam bolja samo od ohole sebe. I biti zaista. A igrat ću se po potrebi. Zašto ne? Nema svetih krava.Slika je bitna. Sitna ali dinamitna. Zanimljivo, ali tek danas sam primijetila da su kumice koje prodaju cvijeće izrazito vesele uvijek. Sve. Barem one koje ja znam. Željela sam ostvariti projekt služenja kave i razgovora u gradu ali nitko nije reagirao. Na subotnoj špici bi postavila štandove, okupila ljude kojima bi se dalo participirati u tome i služila bih besplatnu kavu ili čaj uz obavezni razgovor. Da bakice budu malo manje usamljene. Možda to nije ispravno ali mislim da se čaj mora piti kako spada. A kada je čovjek toliko iznutra nemiran da vibrira... Tako se čaj ne pije. E da, b i v su jedno pored drugoga na tipkovnici pa se lako može dogoditi da voljeti postane boljeti. Ali! To vrijedi i obrnuto. |
Imala sam oskorušu ali ju više nemam.
Ima ljudi koji će reći kada vam netko povjeri da vam je htio nešto pokloniti a ne učini to da je to bezveze. Meni kada netko kaže da mi je htio kupiti križaljku jer zna da volim rješavati ta sranja... meni je to najdivnije. I uopće nije problem što ih nemam u ruci. Jer nekako sve funkcionira tako. Zaboravi se. Nema se vremena. Ali ta misao je bitna. Da, da, bitna su i djela. Misao je djelo moga uma.Ja volim činiti nešto po prvi put sa nekime. Ili sama. A volim i ponavljati. Nekada jedva čekam otići u centar i vidjeti grad po milijunti put. Sjest na jednu klupu na Mirogoju. A nisam već dugo. Hej! Nemojmo više samo sjediti po kafićima i piti pive. Možemo ići na Mirogoj. Možemo ići na plac. U Bosnu. Bihać nas čeka. Samo da više ne sjedimo. U radu je spas, dragi moj. Imam u životu neke ljude sa kojima mi je samo šutnja iskrena. Mogla bih sada ponavljati ovu rečenicu beskonačno dugo i činila bi mi se sve istinitijom. Nekada sam plakala samo na filmove. Bilo je takvih razdoblja, da. Ja nevjerojatno upijam emocije. Dovoljno je da pogledam prolaznika na ulici. A to jako umara. I boli. Prijatelji su me zvali vješticom. Ne zbog karaktera već zbog moći koje posjedujem. Sada se nekako skupilo puno toga i buka je strašna. Ništa ne čujem. Ništa ne čujem! Govori mi glasnije! Samo me gledaj. Nisu toliko bitne moje suze. Samo su ventil. Umjesto svih onih trenutaka kada sam grizla usne i gutala knedle. Fale mi igrice nekada. Pa popustim i počnem se igrati. Volim nekada biti ta koja ima vile i bode njima. Ja sam svrgnuta kraljica manipulacije. Kako bahato zvuči a tako je. Kada treba, ja znam reći ˝bio si u pravu˝. Pa makar par sati kasnije. Nije prekasno. |
06.10.2006., petak
Imam kesten za tebe. |
04.10.2006., srijeda
Kao dva inalida koji bi trebali sporo šepati jedan kraj drugog. A oni trče pa će pasti.
Ja više ništa ne razumijem. Pomozi mi da razumijem. Dajem svoj pin i sve svoje stavljam na stol.E! A ipak ne. Ja jako volim oluju i nikada ju ne nazivam lošim vremenom. Tokom piskaranja ovdje nešto se dogodilo i nestale su kvačice sa mojih tipki. Mene to strašno smeta. Neću se više igrati sa klincem koji misli da je uspjeh raspizditi ljude oko sebe. A i nije to baš neki kunst. Mislila sam da jeste ali sam se onda osvrnula oko sebe. Živjela bih svugdje i u svakom dobu. Prvo bih bila seljanka. Recimo u devetnaestom stoljeću. I to samo zato da me netko lijepo naguzi dok kopam u polju. Bitno je biti nagužen. To možemo osjetiti svi. Da, to je bitno. U glavi putujem cijeli deveti mjesec. Sada želim za pravo otići. Pariz je na čekanju. Crna Gora je na čekanju. Zivot je na čekanju. Kako se ono kaže...? Aha. E pa to je neprihvatljivo. I da, vratile su mi se kvačice iz šetnje. Želim ići u Timbaktu. |
