just keep walking....and breathe.
08.10.2006., nedjelja
Imala sam oskorušu ali ju više nemam.
Ima ljudi koji će reći kada vam netko povjeri da vam je htio nešto pokloniti a ne učini to da je to bezveze. Meni kada netko kaže da mi je htio kupiti križaljku jer zna da volim rješavati ta sranja... meni je to najdivnije. I uopće nije problem što ih nemam u ruci. Jer nekako sve funkcionira tako. Zaboravi se. Nema se vremena. Ali ta misao je bitna. Da, da, bitna su i djela. Misao je djelo moga uma.Ja volim činiti nešto po prvi put sa nekime. Ili sama. A volim i ponavljati. Nekada jedva čekam otići u centar i vidjeti grad po milijunti put. Sjest na jednu klupu na Mirogoju. A nisam već dugo. Hej! Nemojmo više samo sjediti po kafićima i piti pive. Možemo ići na Mirogoj. Možemo ići na plac. U Bosnu. Bihać nas čeka. Samo da više ne sjedimo. U radu je spas, dragi moj. Imam u životu neke ljude sa kojima mi je samo šutnja iskrena. Mogla bih sada ponavljati ovu rečenicu beskonačno dugo i činila bi mi se sve istinitijom. Nekada sam plakala samo na filmove. Bilo je takvih razdoblja, da. Ja nevjerojatno upijam emocije. Dovoljno je da pogledam prolaznika na ulici. A to jako umara. I boli. Prijatelji su me zvali vješticom. Ne zbog karaktera već zbog moći koje posjedujem. Sada se nekako skupilo puno toga i buka je strašna. Ništa ne čujem. Ništa ne čujem! Govori mi glasnije! Samo me gledaj. Nisu toliko bitne moje suze. Samo su ventil. Umjesto svih onih trenutaka kada sam grizla usne i gutala knedle. Fale mi igrice nekada. Pa popustim i počnem se igrati. Volim nekada biti ta koja ima vile i bode njima. Ja sam svrgnuta kraljica manipulacije. Kako bahato zvuči a tako je. Kada treba, ja znam reći ˝bio si u pravu˝. Pa makar par sati kasnije. Nije prekasno. |
