Ja više ništa ne razumijem. Pomozi mi da razumijem. Dajem svoj pin i sve svoje stavljam na stol.
E! A ipak ne.
Ja jako volim oluju i nikada ju ne nazivam lošim vremenom.
Tokom piskaranja ovdje nešto se dogodilo i nestale su kvačice sa mojih tipki. Mene to strašno smeta.
Neću se više igrati sa klincem koji misli da je uspjeh raspizditi ljude oko sebe. A i nije to baš neki kunst.
Mislila sam da jeste ali sam se onda osvrnula oko sebe.
Živjela bih svugdje i u svakom dobu. Prvo bih bila seljanka. Recimo u devetnaestom stoljeću. I to samo zato da me netko lijepo naguzi dok kopam u polju.
Bitno je biti nagužen. To možemo osjetiti svi. Da, to je bitno.
U glavi putujem cijeli deveti mjesec. Sada želim za pravo otići.
Pariz je na čekanju. Crna Gora je na čekanju. Zivot je na čekanju.
Kako se ono kaže...? Aha. E pa to je neprihvatljivo.
I da, vratile su mi se kvačice iz šetnje. Želim ići u Timbaktu.
Post je objavljen 04.10.2006. u 10:23 sati.