just keep walking....and breathe.
04.10.2006., srijeda
Kao dva inalida koji bi trebali sporo šepati jedan kraj drugog. A oni trče pa će pasti.
Ja više ništa ne razumijem. Pomozi mi da razumijem. Dajem svoj pin i sve svoje stavljam na stol.E! A ipak ne. Ja jako volim oluju i nikada ju ne nazivam lošim vremenom. Tokom piskaranja ovdje nešto se dogodilo i nestale su kvačice sa mojih tipki. Mene to strašno smeta. Neću se više igrati sa klincem koji misli da je uspjeh raspizditi ljude oko sebe. A i nije to baš neki kunst. Mislila sam da jeste ali sam se onda osvrnula oko sebe. Živjela bih svugdje i u svakom dobu. Prvo bih bila seljanka. Recimo u devetnaestom stoljeću. I to samo zato da me netko lijepo naguzi dok kopam u polju. Bitno je biti nagužen. To možemo osjetiti svi. Da, to je bitno. U glavi putujem cijeli deveti mjesec. Sada želim za pravo otići. Pariz je na čekanju. Crna Gora je na čekanju. Zivot je na čekanju. Kako se ono kaže...? Aha. E pa to je neprihvatljivo. I da, vratile su mi se kvačice iz šetnje. Želim ići u Timbaktu. |
