monasticism

Slaviti danas Svetog Benedikta znači htjeti ući u njegov bitak, srž njegova misli, života i djela čemu smo i mi danas svjedoci jer ga slavimo u zajednici koja danas živi njegovo Pravilo. Taj čovjek Božji od kojeg nas dijeli petnaest stoljeća uglavnom nam je nepoznat, o njemu je napisano malo u vremenu njegova života i neposredno poslije, a on sam je ostavio tek jedan «knjižurak»: veličanstveno PRAVILO života za one koji Boga traže.

Od toga malo, nastaje neopisivo mnogo kroz svih petnaest vjekova do dana današnjega i prelijeva se u budućnost vremena i ljudi. Pravilo po onima koji ga žive zahvaća cijelu Europu i kasnije cijeli svijet. Ljudi, muškarci i žene koji su svoje postojanje i ustrojstvo uskladili s njegovim savjetima u malom Pravilu, postadoše s jedne strane vrsni nasljedovatelji Vječnoga Kralja, a s druge strane učiše i uče u svakoj epohi kako s Bogom živjeti i usklađivati svoje postojanje i put životom u svijesti i žaru ljubavi Krista kome se ništa ne smije pretpostavljati. Monaška obitavališta su sjenice prisutnosti i slavljenja Boga, škole u kojima se cijeloga života uči služiti Njemu. Benedikt izričito toj duhovnoj dimenziji života pridružuje i onu drugu i jako bitnu: rad. Monah, kao i svaki drugi sin Eve i Adama u znoju lica svoga zarađuje i jede kruh vlastitim žuljevima stečen.

Bilo bi presmiono dalje govoriti o Benediktu i naglasiti jednu temu koja bi bila nekako središnja ili glavna misao ili tema čitavog Pravila. Ja ću se omeđiti samo na ono što među ostalim u Pravilu smatram jako bitnim na što on stavlja naglasak i što savjetuje svojim sljedbenicima: monasima i monahinjama, svaki pak kršćanin može i sebe motriti kroz tu prizmu Benediktova govora.

U sedmom poglavlju njegovoga Pravila kao i u svakom drugom on govori jasno, slikovito služeći se maksimalno mislima Riječi Božje.


Sveti Benedikt govori o ljestvama koje se u snu pokazaše Jakovu kad je vidio kako po njima anđeli silaze i uzlaze, kao simbol puta obraćena.
(RB 7 5-6, 8-9).

Za stvarno obraćenje sam čovjek nije dostatan, treba mu snažna i prisna pomoć, čvrst oslonac i sloboda srca. Tako u drugom poglavlju svojeg Pravila Benedikt govori o prvotnoj ulozi opata.

Nalaže mu se vodstvo duša i da bude na uslugu velikom broju braće sa svim njihovim humorom, karakterom i duhom svakog pojedinog, svakom se treba približiti, svakom se prilagoditi kako sam ne bi trebao trpjeti od nesklada povjerenog mu stada. Na konačnom sudu i sam će odgovarati o ispravnosti svojeg nauka i posluhu onih koji mu bijahu povjereni da ih vodi.

VODITI DUŠE šest puta se ponavlja od 31. do 39. retka drugog poglavlja Pravila. Neopisivo važna uloga zadaća Opata ali i posluh te otvorenost onih koje mu Bog povjerava u osobi svakoga koji je član zajednice ili u nju ulazi.

Benedikt stavlja pažnju prema cjelovitosti osobe.

Kad netko uđe u samostan sa sobom donosi svu svoju povijest; povijest od svog nastanka do tog konkretnog trenutka i donosi svoj temperament. Donosi svoje emocije i osjećaje, koje su u najvećoj mjeri determirane po vlastitim roditeljima, obitelju i socijalnom ambijentu. Nosi sa sobom svoje želje, svoje ideje i rane koje su ga udaljile od njega samoga. Donosi sve ono što nosi na neki način nesvjesno, dobro i loše, ono što ga hrani i ono na što je zaboravio; traume i nemoći u kojima je bio nesposoban ispravno reagirati.

Sva ta prtljaga ulazi s čovjekom u samostan. Ništa ne ostaje pred vratima. Ta datost prošlosti određuje njegovo ponašanje u zajednici, odnose i njegove reakcije. To je zemaljski život tog čovjeka, Benediktove ljestve koje prima daju njegovu biću oblik i duh . To je materija i subjekt OBRAĆENJA.

Kad netko ulazi u samostan, on i nesvjesno traži «izgubljeni raj», idealnu obitelj, i mjesto koje je imao u idealnoj obitelji. Projiciraju se likovi oca i majke u članovima zajednice. U relaciji s braćom i zajednicom čovjek jednostavno izgubi sve ono što je prethodno bilo traumatično i bolno. Ulazi u slobodu i ljepotu postojanja darovanosti svega; vlastita života u konkretnosti svih domena svoje osobe, a tako i tajne i divote svakog drugog brata, sestre, čovjeka.

Kad se čovjek ne otvori, kad ne preda cjelovito svega sebe, te kad i mrvicu sebe želi sačuvati, prikriti i ostaviti nedodirno svojim, tada dolazi do konfuzija i trauma svih vrsta, do gorčina i zatvorenosti u vlastito klupko i tada su drugi krivci sve nesreće koju si takva osoba sama izgrađuje upravo tom necjelovitom predanošću sebe novom tlu života.

Sve ovo je samo materijalni subjekt obraćanja.

Put obraćenja ne nalazi se na razini moralnog gdje se ispravlja naše izvanjsko ustrojstvo bez odnosa s našim emocijama i našim realnim osjećajem i povezanošću s našom dušom.

Taj put se ne nalazi u onom isključivo psihološkom vidu gdje se ide za tim da čisto intelektualno riješimo probleme svojega ustrojstva.

Put obraćenja nije ni na nivou socijalizacije koja pretpostavlja izvanjsko usklađenje jer samo time se još ne dolazi do unutarnjeg sklada,

Koji je onda PUT OBRAĆENJA ?

Obraćenje traži zaokret i usmjerenje prema nutrini, unutrašnjosti osobe, prema svemu što se događa i konzervira u nama, da bi osluškivali spokojno i s pažnjom.

Obratiti se, znači osluškivati život s postojanošću, realan život našeg iskustva, postati svjestan naših realnih htijenja i osjećaja, spustiti se u taj veliki prostor, u te dvorane vlastitih sjećanja koji čovjeka dovode do onoga koji me je stvorio, kako kaže Sv. Augustin u svojim Ispovijestima (8: 12)

To je put prema stvarnom čovjeku, jedincatom čovjeku koji sam ja i kakav mogu postati da odgovorim svojem pozivu. To znači oteti od zaborava trenutke i periode mojega života u kojima sam počeo reagirati kao «nezbiljski ja» udaljujući se od sebe sama da bih nadživio, gdje sam izgubio kontakt sa svojom dušom, sa slikom Boga u meni, put je to koja pretpostavlja veliku poniznost.

Na taj put se kreće samo sa svjetlom vjere u krhkoj sigurnosti koju Bog od mene traži, jer nema drugoga puta. Svjetlo intuicije mi govori da će mi pomagati u prolazu kroz beznađa i nesigurnosti prema slici Boga u meni, prema ljubavi Božjoj koju je Duh Sveti ulio u nas.

Na takav put poniznosti se kreće samo onda kad postoji dovoljno jaka afektivna veza s duhovnim pratiteljem, ocem.
Afektivna veza je dar i ne može biti izvanjskim htjenjem učinjena. Potrebno je pobijediti u sebi toliko ponosa, srama, neodlučnosti, nepovjerenja prije no što se počne komunicirati svoja opterećujuća sjećanja, svoje negativnosti, svoje fantazije ali isto tako svoja iskustva svjetla i čežnji duše za Bogom.

Sveti Benedikt u 72. poglavlju svoga Pravila veli: Neka s velikom strpljivošću uzajamno podnose slabosti bilo tijela bilo ponašanja. Tu on pušta da žito raste zajedno s korovom na polju naše duše.

Rasti u poniznosti znači, biti sve više i više u sebi samom, sa svime što živi u meni i sa svime se pomiriti.

To je proces preobrazbe na svim nivoima osobe do onoga čega nismo ni svjesni. Tako Isus Nikodemu kaže, da se čovjek mora NANOVO RODITI.

Proces obraćenja inzistira na integraciji svega što živi u našoj nutrini. Integracijom opsluživanja stožernih vrmena i opsluživanja ritna svakodnevice a to je: sveto i kontinuirano čitanje – lectio, molitva – opus Dei - i rad, šutnja i govor da nam pomogne slušati dušu uhom srca.

Obraćenje, rad na svojoj osobnoj preobrazbi poziv je i posao monaha tokom cijeloga života, na jednom mjestu, u istoj zajednici braće, sestara pod vodstvom Opata.

To se događalo na ovom brdašcu tokom vjekova s prekidom koji je nametnula politička sila prijašnjih vjekova. Iz starog panja Ćokovca isklijale su nove mladice u prošlom stoljeću zahvaljujući blagopokojnom ocu Martunu Kiriginu i onima koje je Bog pozivao na ovo malo brdašce u minijaturni samostanćić da ova malenkost stvarnosti benediktinske bude dragocjeni biser i veliki svjetionik iskonskog Božjega u Rodu našem i škola u kojoj se uči služiti Gospodinu.

Hvala Vam draga braćo i sinovi svetog Benedikta što kročite putem Pravila Mudrog oca, što se uzdižete poslije svakog silaska s ljestava koje čovjeka s nebom povezuju. Vi ste govor i odsjaj Boga među nama i svih koji amo dolaze i svima koji znaju za Vas te su u ohrabreni u stvarnostima svojih života jer znaju da ste Vi ovdje u POSLUHU Benediktova Pravila i savjeta da budete blagoslovljeni i trajni blagoslov nebrojenom mnoštvu preko svih granica.

Završavam mišlju jednog monaha s istoka koji je živio tu negdje gotovo u istom vremenu kao i Benedikt!

„Tko posve sam, u srcu pustinje, slavi liturgiju,
taj je slavi u mnogobrojnome skupu.
Ako se dvojica ujedine da je slave među pećinama,
tisuće, milijarde tu su prisutne.
Ako se tako trojica sastanu,
četvrti je među njima.
Ako su tu šestorica ili sedmorica,
dvanaest tisuća je okupljeno.
Ako stanu uokrug,
sav će svemir ispuniti molitvom.
Ako su razapeti na pećinu i označeni sjajnim križem,
utemeljena je Crkva.
Ako su združeni,
Duh lebdi nad njihovim glavama.
A kada završe svoju molitvu,
Gospodin ustaje da posluži svoje sluge.”

sv. Efrem Sirski

Priredio vlč. Antun Pećar